struka(e):
Mrkonjić, Zvonimir
hrvatski književnik i prevoditelj
Rođen(a): Split, 6. VI. 1938.

Mrkonjić, Zvonimir, hrvatski književnik i prevoditelj (Split, 6. VI. 1938). Diplomirao je komparativnu književnost i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te studirao režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Bio je član uredništava Telegrama i Prologa; radio kao dramaturg u Dramskom kazalištu »Gavella«. Redoviti je član HAZU-a od 2006.

Mrkonjićevo pjesničko stvaranje određeno je vlastitim konceptualnim obzorom i svjesno teorije pjesništva koju njezin autor proizvodi. To se antireferencijalno pjesništvo najčešće bavi samim svojim jezičnim materijalom, od najranijih zbirki Gdje je što (1962), Zemljovid (1964) i Dan (1968), preko eksperimentalne faze, koju čine Knjiga mijena (1972), Bjelodano crnonoćno (1976) i Nadnevak (1977), pa do strogih, zatvorenih formi i pjesama u prozi kojima se okrenuo u zbirkama Zvonjelice (1980), Pisma u bijelo (1989), Put u Dalj (1992), Šipanski soneti (1992), San, magla i ništa (1996), Kao trava (1998), nakon iscrpljenja vlastita avangardnoga projekta. Kasnu etapu (Gonetanje gomile, 2002; Reciklažno dvorište, 2018) obilježavaju usto povratak jezičnoj mimetičnosti te citatnost, autoreferencijalnost i okretanje tradiciji, svojstveni postmodernizmu.

Istaknuti prevoditelj (Rene Char, Friedrich Hölderlin, Lautreamont, Stéphane Mallarmé, Henri Michaux, Francis Ponge, Rainer Maria Rilke, Arthur Rimbaud i dr.) te metodološki rigorozan analitičar i kritičar pjesništva, Mrkonjić je ostvario jedan od najzapaženijih pjesničkih i kritičkih opusa u suvremenoj hrvatskoj književnosti. U pisanju o pjesništvu kreće se u duhu Rolanda Barthesa (čiji je Užitak u tekstu preveo 2004), strukturalizma i francuske teorije teksta, pa njegova kritička aparatura proizvodi filozofski i pojmovno bremenite paradigmatske razrede i kategorije u duhu svojih uzora. Najznačajnije mu je kritičko djelo dvosveščano Suvremeno hrvatsko pjesništvo (1971), sastavljeno od antologije i popratne analitičke knjige. Iste smjernice slijede ostale knjige (Izum beskraja, 1971; Sustav i slika, 1980; Izvanredno stanje, 1991; Prijevoji pjesništva, I–II, 2006; Kritička točka, 2011; Prečacima poezije, 2017), njegova tekuća kritika i eseji te antologija Međaši (2004). Unutar sličnih teoretskih okvira bavio se i teatrologijom (Ogledalo mahnitosti, 1985), kao i slikarstvom (Tvar kao pamćenje, 2006). Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1999) i Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2008).

Citiranje:

Mrkonjić, Zvonimir. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/mrkonjic-zvonimir>.