STRUKE:

Muhamed

Muhamed (arap. Muḥammad: slavljen, hvaljen; puno arapsko ime Abū al-Qāsim Muḥammad ibn ‘Abd Allāh), osnivač islama (Meka, 20. IV. 570Medina, 8. VI. 632). Pripadao je hašimskomu rodu (klanu) kurejškoga plemena. O njegovu se životu malo zna. Prvi je njegov životopis napisao Ibn Ishak (VIII. st.), a sačuvan je tek u Ibn Hišamovoj recenziji (IX. st.). Muhamed je ostao rano bez roditelja: otac Abdulah umro je prije nego što je Muhamed rođen, a majka Amina umrla je kada mu je bilo 5 godina. O njem je isprva skrbio djed Abdel Mutalib, a poslije stric Abu Talib. U mladosti je pratio stričeve na karavanskim putovanjima u Siriju i Mezopotamiju i vjerojatno tada upoznao kršćanstvo i židovstvo, što je utjecalo na njegovo potonje naučavanje. U 25. godini oženio se 15 godina starijom bogatom udovicom Hatidžom, što mu je omogućilo sređen život mekanskoga građanina. Imali su dva (rano umrla) sina i četiri kćeri, među njima i Fatimu. Prema islamskoj tradiciji, s 40 godina povremeno se povlačio u samoću špilje u blizini Meke, gdje je 610. primio prvu objavu koju mu je u viđenju prenio anđeo (melek) Džibril; prve poruke odnosile su se na strogi monoteizam (tevhid) i predanost Alahu (islam). Objava će mu se uzastopno nastavljati do kraja života, a kako je, prema predaji, bio nepismen, njegovi će ju sljedbenici bilježiti i srediti u svetoj knjizi Kuranu.

Kada je između 613. i 619. Muhamed u Meki počeo propovijedati novu religiju, naišao je na veliko protivljenje bogate trgovačke politeističke aristokracije, čiji su materijalni interesi bili vezani uz Kabu, zajedničko beduinsko svetište. Rezultati tih pritisaka dvije su seobe njegovih pristaša, 615. u Etiopiju, zatim i gospodarska izolacija (617–619) i pokušaji atentata na Muhameda. God. 619. umrla je Hatidža, a nekoliko mjeseci nakon toga i glavni Muhamedov zaštitnik, stric Abu Talib. Ta je godina nazvana »godina tuge« (sana al-huzn). Tada se, prema predaji, zbila isra (al-isra) – Muhamedovo noćno putovanje iz Meke u Jeruzalem i njegovo uzlaženje na nebo na konju Buraku (miradž). Usprkos otporu mekanskih vođa, Muhamed je našao utočište kod stanovnika Jatriba, poslije nazvanoga »poslanikov grad« (al-madina al-nabi), ili samo Medina, i 20. VI. 622. i sam se u nju naselio (hidžra). U Medini se Muhamed, posredujući među zavađenim arapskim plemenima, nametnuo kao vjerski, politički i vojni poglavar. Uredio je odnose među mekanskim pridošlicama te dvama arapskim i trima židovskim plemenima u Medini. Židovskoj zajednici ostavio je pravo vjeroispovijesti i pravo posjedovanja dobara, a kako bi ih pridobio na islam, uveo je neke njihove obrede (kibla prema Jeruzalemu i oprosni post). Ali budući da su Židovi osporavali njegovo proročko poslanje, bili su prognani iz Medine ili pogubljeni, a kibla je preusmjerena prema Kabi u Meki. Međutim, sukobi s Mekancima trajali su i dalje, pa je došlo do nekoliko bojeva između muslimana i trgovačkih karavana, kao Bitka na Bedru (624), Bitka na Uhudu (625), Bitka kraj opkopa (627), da bi, konačno, 630. Muhamed bez otpora ušao u Meku, proglasio opću amnestiju i očistio Kabu od politeističkih kumira i pretvorio ju u islamsko svetište. Nakon osvojenja Meke prišla su mu arapska beduinska plemena pa je organizirao upravu nad Arapskim poluotokom i uveo poreze. Kršćani i Židovi (narodi Knjige) zadržali su pravo na vjeroispovijest i vlastita dobra, ali su plaćali poseban porez islamskoj državi. Politeisti su stavljeni izvan zakona. Tako je Muhamed stvorio muslimansku zajednicu (Uma), u kojoj se religijsko i političko usko isprepleću, što će ostati islamskim društvenim uređenjem kroz povijest.

Muhamed je 632. obavio oproštajno hodočašće u Meku, čime je formalno ustanovio hadž. Ondje je održao oproštajni govor, kojim se završava kuranska objava. Nakon povratka u Medinu, umro je iste godine i bio pokopan u svojoj džamiji. Muhamed je svojim nasljednicima (kalifi) ostavio ustrojenu muslimansku zajednicu i organiziranu medinsku državu, odakle će oni krenuti u osvajanja prema Bizantskom i Perzijskomu Carstvu. U islamu se Muhameda smatra posljednjim Božjim poslanikom, kojemu je prenesena Božja objava sadržana u Kuranu. Osim Kurana, Muhamedove riječi i djela (suna) te prenošenje tih riječi i djela (hadis) izvor su islamskoga naučavanja.

Djelo i život Muhamedov predmet su mnogih radova i studija u islamskoj literaturi. Posebno se često pisalo o Muhamedovu rođenju (mevlud) i uzlaženju na nebo (miradž). – U ranijoj europskoj literaturi Muhamed je često bio negativno prikazivan (Dante, Voltaire); tek ga je Goethe opjevao kao velikog osnivača religije, a poslije i mnogi drugi pisci.

Citiranje:
Muhamed. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 1. 6. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=42299>.