nacionalno pitanje, skup političkih zahtjeva za slobodnim razvitkom nacije, za dokidanjem svih oblika nac. nejednakosti i za ostvarenjem prava nacije na samoodređenje do odcjepljenja. Nacionalno pitanje najčešće znači postavljanje polit. zahtjeva za pozitivno ostvarenje prava na punu kulturnu, gospodarsku i polit. samostalnost ili na dosezanje određenoga stupnja takve samostalnosti. U užem smislu, nacionalno pitanje pojavljuje se tek nakon razmjerno uspjeloga završetka oblikovanja nacije. Javlja se u višenacionalnim zajednicama ako se odnosi među nacijama održavaju na bilo kojem obliku nac. nejednakosti i neravnopravnosti, ili na podvrgavanju nacija nekoj nadnacionalnoj drž. tvorevini te u nac. državama u kojima se gl. nacija ne obazire na nac. posebnosti nac. manjina. Klasični su pov. primjeri postojanja nacionalnoga pitanja u višenacionalnim drž. tvorevinama Austro-Ugarska, carska Rusija i Osmansko Carstvo. Versailleskim mirom pokušalo se nakon I. svj. rata riješiti stare sukobe dokinućem starih višenacionalnih država, ali se problem ponovio u novostvorenima (Jugoslavija, Čehoslovačka). Poslije je nacionalno pitanje utjecalo na opću tendenciju oblikovanja i obnove nacija u zemljama Trećega svijeta proširivši se na gotovo cijeli svijet. Antikolonijalni pokret zemalja Trećega svijeta nastao je upravo u borbi protiv nac. nejednakosti, podređenosti i diskriminacije. Danas se nacionalno pitanje može prepoznati i u nekoć stabilnim jednonacionalnim državama poput Francuske i Velike Britanije u kojima je aktualizirano pitanje njihove nacionalnih nehomogenosti. Smatra se da je samo 4% država u svijetu toliko homogeno glede nacionalnih sastava da se u njima ne postavlja nacionalo pitanje u klasičnom smislu, premda suvremene gosp. migracije uvelike mijenjaju sliku i tih zemalja (Danska, Švedska, Japan). Nacionalno pitanje u hrvatskoj povijesti vrlo se često definiralo kao »hrvatsko pitanje«.
