Nadarević, Mustafa, hrvatski glumac i kazališni redatelj (Banja Luka, 2. V. 1943 – Zagreb, 22. XI. 2020). Za II. svjetskog rata njegova se obitelj preselila u Zagreb, gdje je djelomice polazio osnovnu školu, a potom u Bosanski Novi; gimnaziju je završio u Rijeci, gdje je počeo glumiti u Kazališnoj grupi Viktora Cara Emina. U Zagrebu je 1967. diplomirao glumu na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti). Pozornost kritike privukao je prvim ulogama, kao Bogdan Plavljanin u Hvarkinji (1966) Martina Benetovića na Akademskoj sceni (1973. ponovljena u koprodukciji HNK-a u Zagrebu i Narodnoga kazališta u Zadru) te naslovnom ulogom u Robinu Hoodu (1968) Wande Żółkiewske u Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje je 1968. postao član ansambla. Od 1969. do umirovljenja 2012. bio je član ansambla HNK-a u Zagrebu, od 2006. u statusu nacionalnoga prvaka. Ostvario je više od 150 uloga; u ranome razdoblju glumačke karijere, do početka 1980-ih, mahom nastupa u ulogama srednjeg značaja (npr. Tenor u Putu u raj Miroslava Krleže, 1973; Lorenzo deʼ Medici u Lorenzacciou Alfreda de Musseta, 1975; Imotski kadija u Hasanaginici Milana Ogrizovića, 1976; Lucilije u Timonu Atenjaninu, 1973., i Henry, grof od Richmonda u Kralju Richardu III, 1978., Williama Shakespearea). Početkom 1980-ih, nagrađenom ulogom Pometa u antologijskoj postavi Dunda Maroja (1981) Marina Držića u režiji Ivice Kunčevića u zagrebačkom HNK-u i televizijskom ulogom Inženjera Duje u igranoj seriji Velo misto (Joakim Marušić, 1980–81), postiže velik ugled i ulazi u fazu glumačke zrelosti u kojoj je spojem glumačkog instinkta, odnjegovanog profesionalizma i pomnog rada na pripremi uloga gradio psihološki pažljivo profilirane likove, krećući se u interpretaciji kroz različita, u tekstu predloška i realizmu utemeljena i uvjerljiva psihička stanja, podcrtana proplamsajima svojstvene impulzivnosti. Tu je metodu uspješno prilagodio i filmu, napose u ulozi Leonea Glembaya koja je obilježila njegov cjelokupan glumački opus: prvi put u postavi Gospode Glembajevih u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci 1985., a potom, obilježivši cijelo razdoblje hrvatske kinematografije, u antologijskom filmu Antuna Vrdoljaka Glembajevi 1988 (i istoimena TV serija, 1990), za koji je primio Zlatnu arenu za glavnu mušku ulogu na festivalu u Puli. Od sredine 1980-ih u matičnome HNK-u tumačio je mahom glavne uloge; ističu se naslovna uloga u Cyranou de Bergeracu (1984) Edmonda Rostanda, uloga Stjepana Miletića u Ostavci (1986) Čede Price, Hubičke u Strogo kontroliranim vlakovima (1989) Bohumila Hrabala, Klaudija u Shakespeareovu Hamletu (1994), Willyja Lomana u Smrti trgovačkog putnika (1998) Arthura Millera, Don Zaneta u Gloriji (2004) Ranka Marinkovića te Hasanage u Hasanaginici (2006), vlastitoj dramatizaciji i režiji Ogrizovićeva predloška. Glumio je i u Gradskom dramskom kazalištu »Gavella«, kao Figaro u Ludim danima (1987., spoj Beaumarchaisove Figarove ženidbe i Figaro se rastavlja Ödöna von Horvatha) i kao McMurphy u Letu iznad kukavičjeg gnijezda (1992) Kena Keseya (u vlastitoj dramatizaciji i režiji), u Satiričkom kazalištu Kerempuh (kao Mane u Buretu baruta Dejana Dukovskog 2000; manje uloge u vlastitim režijama Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja Ive Brešana 1994., Balkanskog špijuna Dušana Kovačevića 2003. i Zabunama Alana Ayckburna 2006), HNK-u u Splitu te na Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu, a režirao je i u kazalištima u Puli i u BiH (Tuzla, Sarajevo). U jugoslavenskom razdoblju na filmu se još ističe ulogama u filmovima Miris dunja (Mirza Idrizović, 1982), Mala pljačka vlaka (Dejan Šorak, 1984), Gluvi barut (Bahrudin Bato Čengić, 1990), te osobito Otac na službenom putu (Emir Kusturica, 1985), varijaciji tipa »lažnog prijatelja« ostvarenoj kontroliranom gestom, i Već viđeno (Goran Marković, 1987), u kojem lik rastrojenoga glazbenika ostvaruje postupnim rastom ekstrovertiranog izraza. Potom se najviše ističe ulogama očinskih, patrijarhalnih i staračkih, često gubitničkih ili melankoličnih figura, u hrvatskim, bosanskohercegovačkim i srpskim filmovima (Isprani, Zrinko Ogresta, 1995., Zlatna arena za sporednu mušku ulogu; Savršeni krug, Ademir Kenović, 1996; Prezimiti u Riu, Davor Žmegač, 2002; Kod amidže Idriza, Pjer Žalica, 2004; Halimin put, Arsen Anton Ostojić, 2012; Kad svane dan, Goran Paskaljević, 2012). Zapažen je i u televizijskim serijama Nikola Tesla (Eduard Galić, 1977), Nepokoreni grad (u devet epizoda u režiji E. Galića, Stipe Delića i Zorana Tadića, 1982), Kiklop (A. Vrdoljak, 1983., i istoimeni film, 1982), Putovanje u Vučjak (E. Galić, 1986–87., i film Horvatov izbor, 1985), Tuđinac (E. Galić, 1992) i Duga mračna noć (A. Vrdoljak, 2005., i istoimeni film, 2004), a golemu popularnost donijela mu je uloga Izeta Fazlinovića u bosanskohercegovačkoj humorističnoj seriji Lud, zbunjen, normalan (Elmir Jukić, 2007–20), izvedena jednostavnijim, karikiranim stilom. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo 2016. Ostali važniji filmovi: Ljubavna pisma s predumišljajem (Zvonimir Berković, 1985), Ljubavi Blanke Kolak (Ljubezni Blanke Kolak, Boris Jurjaševič, 1987), Povratak Katarine Kožul (Slobodan Praljak, 1989), Priča iz Hrvatske (Krsto Papić, 1992), Ničiji sin (Arsen Anton Ostojić, 2008), Piran Pirano (Goran Vojnović, 2010).
