Nagy (Nagj) [na], Josip, hrvatski filolog i povjesničar (Pag, 10. II. 1884 – Zagreb, 28. I. 1981). Studirao je slavistiku i povijest u Grazu i Beču, gdje je 1906. doktorirao tezom o F. M. Appendiniju. Od 1907. bio je zaposlen pri dalmatinskom namjesništvu u Zadru, a zatim pri ministarstvu financija u Beču. Godine 1909. položio je ispit za državnu arhivsku službu, a 1911–12. pohađao je École des chartes i École libre des sciences politiques u Parizu. Od 1919. do 1927. radio je kao kraljevski vladin tajnik u Državnom arhivu u Zagrebu, a do 1947. kao profesor diplomatske povijesti na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Zagrebu. Bavio se pomoćnim povijesnim znanostima, posebice arhivistikom, paleografijom i diplomatikom te je znanstvene studije objavljivao u novinama i časopisima Vjesnik kr. državnog arkiva u Zagrebu, Zagreber Tagblatt, Morgenblatt, Savremenik. Djela: Nacrt latinske paleografije (1925), Monumenta diplomatica: isprave iz doba hrvatske narodne dinastije (1925), Prva utanačenja izmedju bosanskih banova i Dubrovnika (1931), Sveti Krševan, njegova crkva i samostan u Zadru (1932), Josip Bersa (1933). Dobio Nagradu za životno djelo (1980).
