TRAŽI DALJE:
STRUKE:

nakit

ilustracija
NAKIT, folklorni, broš, Dalmacija
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10

nakit, skupni naziv za dekorativne predmete kojima čovjek ukrašava svoje tijelo i odjeću; u užem smislu, zlatarski proizvod izrađen od plemenitih kovina, dragog i poludragoga kamenja, bisera, koralja i sl. Najčešće se izrađuje od zlata i srebra, koji su zbog podatnosti, vrijednosti i boje idealni za mnogobrojne primjene (listići se mogu iskucavati, prešati ili bušiti, a žice se upotrebljavaju za povezivanje dvaju ili više komada nakita ili za izradbu lančića), potom od ostalih kovina (bakar, bronca, željezo), a česta je i uporaba jantara, koralja, bisera te dragoga (dijamant, rubin, smaragd, safir, topaz, cirkon) i poludragoga kamenja (opal, ametist, akvamarin, žad, lapis lazuli, malahit i dr.), kojih se površina brusi u različite rezove, odnosno oblike (fasete: briljant, rozeta, mazarin, holandska ruža, kugla, markiz i dr.), ili se ono upotrebljava za izradbu gema, motiva izrađenih udubljeno (intaglio) ili reljefno (kameja). Također se primjenjuju tehnike emajla, niella, granuliranja, filigrana, graviranja i dr.

Već u prapovijesno doba primitivni su se ljudi kitili predmetima životinjskoga podrijetla (rog, školjka, perje), o čem svjedoče špiljski prikazi likova s narukvicama, ogrlicama i ukrasima na glavi; od tada su se razvijali mnogi oblici nakita za različite dijelove tijela (noge i ruke kitile su se prstenjem i narukvicama, glava tijarama, krunama, naušnicama, češljevima, ukosnicama, a grudi i vrat ogrlicama i lančićima s privjescima, torkvesima, pojasevima, kopčama i broševima). Nakit je uz ukrasnu često imao i magičnu i erotičku svrhu, a katkada je vidljivo isticao socijalni položaj i imovno stanje onoga koji ga je nosio. Mnogobrojan se nakit sačuvao zahvaljujući poganskom običaju polaganja uz pokojnika, koji je trajao do pojave kršćanstva. Umjetničko oblikovanje nakita javlja se prvi put u brončano doba (narukvice, ogrlice, ukrasne igle, fibule). U Egiptu i egejskom kulturnom krugu izradba nakita dosegnula je već u II. tisućljeću pr. Kr. visoku tehničku i umjetničku razinu (primjena emajla); na nju se izravno nadovezuje etrurska proizvodnja nakita, koja primjenjuje razvijenu tehniku granulacije. U latenskom kulturnom krugu javljaju se, osim metalnoga nakita, staklene ogrlice i narukvice. Geme su bile u uporabi već u Egiptu (skarabeji), Grčkoj i Etruriji, a u rimskoj su umjetnosti dobile najširu primjenu. Na prostranom području Rimskoga Carstva nakit se, pod utjecajem helenizma, proširio u svim slojevima pučanstva u vrlo raskošnim oblicima. Nakit bizantskoga kulturnoga kruga odlikuje se obilnom uporabom emajla. Na temelju rimsko-bizantskih oblika, uz utjecaje zlatarskih proizvoda iz doba seobe naroda, razvija se srednjovjekovni nakit u Europi. Potkraj srednjega vijeka francuska pokrajina Burgundija te Firenca postale su glavnim središtima izradbe luksuznoga nakita. Mnogi su renesansni majstori izrađivali raskošan nakit (B. Cellini) ili crtali nacrte za njegovu izradbu (Raffael, Giulio Romano, H. Holbein ml.). Uz uobičajene oblike postupno su se javljali bogato urešeni pojasevi, veliki zlatni lanci s ordenima i raskošan ukras za kosu (zlatni lančići i ukosnice s perlama, zlatne mrežice i sl.). U baroku i rokokou upotrebljavalo se pretežito drago kamenje (utjecaj nove tehnike rezanja koja je omogućila stvaranje uresa s mnogobrojnim sitnijim kamenčićima mjesto jednoga većega kamena) i biserje bogato optočeno zlatom ili srebrom te emajlom. U XVIII. st. takav je nakit dobivao oblike cvijeća, lišća, perja i sl. U doba klasicizma ponovno su bili u modi antički motivi, a bidermajer je uveo nov predmet ženskoga nakita – medaljon s minijaturom – te nakit od pletene kose. U XIX. st. industrijalizacijom su se razvijale nove tehnike (npr. pozlaćivanje), koristili su se umjetno uzgojeni biseri i geme od lijevanoga stakla, pojavio se velik broj komercijaliziranih proizvođača nakita za bogatije građanstvo (P. C. Fabergé u Rusiji, Cartier u Parizu i C. L. i L. C. Tiffany u New Yorku). Početkom XX. st. pod utjecajem secesije prevladavao je nakit asimetričnih proporcija s bogatom uporabom raznobojnoga emajla, a tijekom stoljeća javila se težnja da se napuste tradicionalni oblici. Nakon II. svjetskog rata masovna je strojna proizvodnja nakita.

Nakit je imao važnu ulogu i u drugim kulturama. Zlatni nakit Maya, Azteka, Tolteka i dr. kultura u pretkolumbovsko doba visoke je tehničke izvedbe i umjetničke vrijednosti kao i predmeti od tirkiza i srebra Navajo Indijanaca u jugozapadnom dijelu SAD-a. Od davnine je u Indiji, Kini i Kambodži izradba nakita dosegnula visoke domete, osobito u uporabi dragoga i poludragoga kamenja zahvaljujući bogatim nalazištima u tim zemljama.

U Hrvatskoj su pronađeni mnogobrojni arheološki nalazi s nakitom od prapovijesnog doba (od kultura brončanoga doba, preko kulture starijega željeznog doba, osobito plemena Liburna, Daorsa i Japoda, te Kelta i rimskoga kulturnoga kruga) do ranoga srednjega vijeka (slavensko-avarska kultura). U IX. st. domaće starohrvatske zlatarske radionice u Dalmaciji izrađivale su, pod utjecajem bizantske tradicije, različite tipove naušnica od plemenitih kovina, u tehnici filigrana i granulacije (ističu se grozdolike naušnice ili naušnice s jednom ili više jagoda). U kontinentalnom dijelu Hrvatske domaće su se radionice javile u X. st., a pripadale su uglavnom bjelobrdskoj kulturi (jednostavan nakit rustične izradbe i oblika izveden pretežito tehnikom lijevanja). Malobrojni primjerci bizantskog i srednjovjnog nakita čuvaju se u crkvenim riznicama, a postoje i mnogi arhivski dokumenti, osobito u Dubrovniku, u kojima se potanko opisuju vrste i oblici nakita. U škrinji sv. Šimuna u Zadru, kao votivni darovi, nalaze se luksuzni primjerci gotičkoga zlatnoga nakita s raznobojnim dragim kamenjem i biserima. Primjerci renesansnoga reprezentativnoga nakita očuvali su se u Dalmaciji, osobito Dubrovniku.

Folklorni nakit

Ukrasni predmeti koji su pripadali tradicijskomu stilu odijevanja negrađanskoga stanovništva u predindustrijsko doba. Sastavni je dio svečanih narodnih nošnji. Stvaran je i oblikovan u seoskim sredinama različitim jednostavnim tehnikama (nizanje, prišivanje novca ili staklenih zrnaca, pletenje, lijevanje, kovanje i dr.) ili izrađivan u gradskim obrtničkim radionicama, kojih je proizvodnja bila prilagođena ukusu seoske sredine. Uz samostalne predmete (ogrlice, naušnice, prstenje i dr.) za folklorni je nakit svojstveno apliciranje kovinskih ukrasa na dijelove odjeće. Prema tradicijskomu shvaćanju pojedini je nakit određivao i isticao životnu dob (nakit za djevojku, mladu ženu, staricu), obiteljski i društveni status (npr. kao oznaka udavače; svadbeni, korotni nakit). Utemeljen na oblicima pretpovijesnih i ranopovijesnih razdoblja, oponašajući u svojem dugom trajanju i oblike iz tzv. visoke kulture, ali uz djelomične preobrazbe u oblikovanju i materijalu, hrvatski se folklorni nakit svrstava u regionalne stilove, podudarne s etnografskim zonama. U panonskoj zoni (središnja i istočna Hrvatska) kitile su se samo žene. Prevladavale su ogrlice od koraljnih, porculanskih i staklenih zrna te sedefa, koje su se mogle sastojati i od 60 nizova, prekrivajući prsa (koraljne ogrlice u Posavini), ili nanizanih u mreže raznobojnih ornamenata u obliku ovratnika (kraluš u okolici Samobora). Skromne, u ljubičastoj, plavoj ili crnoj boji, nosile su se u starosti te za adventa ili korizme, a osobito su dragocjene bile one od prišivenoga srebrenog ili zlatnog novca (Slavonija, Baranja). Osebujni su bili djevojački dijademi (parte) te svadbene krune i vijenci, sastavljeni od staklenih zrnaca, umjetnoga cvijeća, obojenoga perja, stakalaca i ogledalaca (koja su imala i zaštitnu ulogu od djelovanja zlih sila), te dopunjeni mnogim ukrasnim tekstilnim vrpcama, spuštenima niz leđa. Kao regionalne osobitosti ističu se iglice, broš od staklenih zrnaca i sitnih limenih pločica u Hrvatskom zagorju, te široke narukvice za obje ruke pletene od vune te okićene staklenim zrnjem u Slavoniji. U dinarskoj zoni (gorska Hrvatska i dalmatinsko zaobalje) prevladavao je nakit izrađen lijevanjem, kovanjem i probojem u srebru, mjedi, bakru i slitinama. Specifičan je bio muški nakit od prišivenih kositrenih ili olovnih granula i poludragulja na širokome kožnom pojasu te kovanih pločica (toke) i lijevanih puceta na prslucima. Kombinacije od prišivenoga kovanog novca nalazile su se na ženskim kapama, trakama za kosu, posebice na prevjesu koji je prekrivao cijeli prednji dio tijela udavače u Vrlici (đerdan); uobičajeno je bilo prišivanje kauri-školjki na suknenu podlogu. Od samostalnih oblika ističu se igle za pričvršćivanje oglavnih rubaca (s filigranskim, granuliranim ili lijevanim glavama), čeoni trak od srebrnih žica s pričvršćenim novcem, broševi od srebrne slitine i poludragulja (omiljen je bio karneol) te ukrasne kopče za pojas (pafte). U jadranskoj zoni pretezali su suptilni oblici uresa, izrađeni od zlata i drugih skupocjenih materijala tehnikom filigrana i granulacije, okićeni sitnim biserima, koraljem i sedefom, s umetnutim draguljima, cizelirani i u emajlu. Bili su proizvod gradskih zlatara. Osobito su raznolike bile naušnice (npr. u okolici Rijeke mori, morčići u obliku crnačkoga poprsja), ogrlice (kao lančić s medaljonom, raspelom, križem ili od krupnih filigranskih zlatnih zrna u južnoj Dalmaciji, također u kombinaciji zlatnih zrna s koraljima), maštoviti broševi i prstenje. Središte obradbe koralja bilo je na otoku Zlarinu. Osebujni su krupni srebrni ili pozlaćeni nož ili britva na dugačkome lancu, pričvršćenu o struk žene. Uobičajeni muški ures bila je naušnica za jedno uho u obliku granulirane karike.

Citiranje:
nakit. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 24. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=42837>.