struka(e):

usmena književnost, vrsta kazivanih ili pjevanih tradicijski uobličenih tekstova u živoj izvedbi ili u zapisu. Od romantizma s nazivom narodna književnost (češće poezija) podrazumijeva arhaične oblike usmenih tradicija. Naziv narodna poezija upotrijebio je M. E. de Montaigne (XVI. st.) za vrlo heterogene vrste pjesama. Moderno poimanje potječe od J. G. Herdera (XVIII. st.), koji spominje narodno pjesništvo, narodnu poeziju, narodnu pjesmu (Volkslieder, 1778). Pojam narod (Volk) Herder upotrebljava kao skupnu oznaku za stvaralačke nositelje tradicije. Romantički pojam prirodne poezije (Naturpoesie) kao vrijednosnu kategoriju stvaraju braća Grimm i izjednačuju s njom i narodnu i nacionalnu poeziju. Tekstovi se prilagođuju idealnim modelima stila narodnog pjesništva, shvaćenoga kao neindividualna poezija koja spontano izvire iz narodne duše. Višeznačnost atributa narodno proistječe iz romantičkoga razumijevanja pojma narod. Engleska riječ folk označuje slabije obrazovane pripadnike širih društvenih slojeva, negdašnje niže staleže (narod, puk). Različite značenjske nijanse izvedenice riječi narod povezuju se u pojedinim jezicima i s poimanjem narodne poezije. Termin folklor danas često pokriva duhovnu ili ukupnu narodnu kulturu. Za američku folkloristiku pojam narod (folk) označuje svaku skupinu ljudi koja ima neki zajednički čimbenik – zanimanje, jezik, religiju i na toj osnovi izgrađenu zajedničku tradiciju (→ folkloristika). Atribut narodno podvrgava se kritici zbog romantičarske neodređenosti (Giovanni Battista Bronzini) i zamjenjuje atributom tradicijsko (tradicijska kultura). Termin narodna književnost (i srodni nazivi s atributom narodni) rabi se i danas u kulturno-povijesnom kontekstu kad obuhvaća i književnopovijesnu komponentu, ali nije prikladan za pojam usmenoga stvaralaštva. Usmeno književno stvaranje imenuje se različito (narodna ili pučka poezija, narodna književnost, narodno stvaralaštvo, folklor, folklorna književnost, književni folklor, usmena književnost, tradicijska verbalna umjetnost, verbalni folklor i dr.) i predmet je više istraživačkih područja i disciplina: znanosti o književnosti, lingvistike, folkloristike, etnologije, kulturne antropologije, sociologije, povijesti. Kao usmenu književnost razmatrala je pojam folklor i proučavala ga filološkim komparativnim postupcima tzv. finska škola (Kaarle Krohn, Antti Aarne), potom sovjetska folkloristika (N. P. Andrejev). R. Jakobson i Pjotr G. Bogatirjov upućuju na poseban način funkcioniranja i na izvanknjiževne funkcije, što je utrlo putove promatranju folklora kao komunikacijskoga procesa. Pod dvojnim utjecajem ruskog folklorista Kirila V. Čistova i komunikacijski usmjerene američke kontekstualne folkloristike (Alan Dundes, Dan Ben-Amos) M. Bošković-Stulli služi se nazivom usmena književnost, koja se priopćuje usmeno u izravnoj kontaktnoj komunikaciji i tradicijski se prenosi. Time je izražena i opreka prema pisanoj književnosti, čiji su tekstovi fiksirani i prenose se »tehničkim« načinima komuniciranja. Promatrano u kontekstu, djelo usmene književnosti traje koliko i njegova izvedba, svaka je izvedba ujedno nova kreacija pa se usmena književnost shvaća i kao trajan proces u međuigri između tradicijskih oblika i inovacija koje nastaju u prenošenju. Tradicija se promatra kao fleksibilna cjelina čije strukture i značenja za kazivače/pjevače/izvođače i publiku imaju zatvoren smisao. Ovladavanje tim tradicijskim jezikom temelj je za aktivno sudjelovanje u komunikaciji i za prenošenje usmenoga stvaralaštva. Iz mnoštva komunikacijskih činova slijede varijante (inačice), koje se razmatraju kao jednakovrijedni tekstovi. Razlikovanjem triju razina analize verbalnoga folklora (prema Dundesu: tekstura, tekst, kontekst) otvara se pristup tumačenju zapisa iz prošlosti.

Posebnost usmene književnosti i njezine sinkretičke naravi otvara pitanje književne, umjetničke funkcije. Prema strukturalističkim raspravama (R. Jakobson, J. Mukařovský) u umjetnosti je, posebice u poeziji, estetska, odn. pjesnička funkcija određujuća, dominantna, ali nije jedina, dok se u ostalim područjima čovjekova djelovanja estetska funkcija može javiti kao podređena i sporedna. Usmena književnost, uronjena u situacije stvarnoga života, ne iscrpljuje se pjesničkom funkcijom. Praktične funkcije i načini kako se one u folklornom stvaralaštvu povezuju s estetskom funkcijom različiti su od shvaćanja pjesništva, osobito nakon romantizma. U usmeno izvođenoj književnosti, estetska (pjesnička) funkcija nije dominantna. Usmena će lirska pjesma uz latentnu pjesničku funkciju očitovati i manifestnu funkciju, kojom se realizira tijek svadbenoga, jurjevskoga ili kojega drugog običaja; naricaljka će imati emocionalnu funkciju, zaklinjanje magijsku; poslovica će u sklopu razgovora u uopćenoj formi s prenesenim smislom karakterizirati neku životnu situaciju; povijesna predaja će poučiti o prošlosti; poneka lirska pjesma ili balada, bajka, zagonetka poslužit će razonodi, skraćivanju vremena, što je donekle bliže isticanju estetske funkcije. Usmena književnost samo dijelom i uvjetno pripada umjetnosti jer se sve više shvaća kao jezik a ne djelo, proces a ne produkt, govorni/izvedbeni čin s gusto kodiranim značenjima, a ne samo transkribirani tekst.

Hrvatsku usmenu književnost (bajke, pripovijetke, predaje, legende i druge prozne oblike; obredne i dramske dijaloge; epske i lirske pjesme, balade i romance; poslovice, zagonetke i druge usmene žanrove) obilježuju i određuju duboko prepletene povijesne veze. U njoj se dodiruju i prepleću različite tradicije, mediteranske, srednjoeuropske, panonske, balkanske, te otud izviru distinktivna svojstva i posebnost. Ona se ipak ne može omeđiti samo tim elementima, kao ni odrediti prema obično nesigurnu podrijetlu pojedinih tekstova. Specifično hrvatskom čini ju jezik (s trima narječjima: čakavskim, kajkavskim i štokavskim) na kojem su ju pripovjedači ili pjevači slušali, čitali, zapamtili i potom dalje prenosili. Proteklih stoljeća zapisani su mnogi tekstovi, često na temelju naknadnoga sjećanja. Rijetki su zapisi nastali tijekom samih izvedbi, u prigodama kada se pjevalo ili pripovijedalo. Tako je najčešće sačuvan samo verbalni dio usmene izvedbe, bez dovoljno podataka o izvedbi, kontekstu, glazbi, plesu ili namjeni.

Vrste usmene književnosti

Žanrovi su u usmenoj književnosti drukčiji i raznolikiji nego u pisanoj jer ih određuju izvedbene situacije, usmeni način postojanja, prepletenost s izvanknjiževnim funkcijama. Najbliži su im u književnosti srednjovjekovni književni žanrovi, koje je uvelike određivala njihova poraba (bogoslužje, pravna i diplomatska praksa, izvedbe na dvorovima i u svakodnevnom životu) i javljali su se podjednako kao književne pojave i životna svakodnevica. Tradicijska podjela na epsko, lirsko i dramsko preuska je, statična i kruta za usmenoknjiževne žanrove, ali se ipak uzima kao okvirna. Usmenoknjiževni žanrovi određivali su se prema primarnim funkcijama (V. J. Propp); prema opsegu i složenosti odvajaju se formule i forme, a prema medijima izvedbe razlikuju se forme pripovijedanja, scenske i glazbene forme (H. Bausinger); kao kombinacije epskoga, lirskog i dramskog uz prihvaćanje verbalnoga, glazbenoga, mimičkoga, plesnoga folklora (Viktor M. Gusev); prema hijerarhijskom sustavu, od skupina umjetničkih rodova do individualnih tvorevina (Vilmos Voigt); kao iskazi elementarnih ljudskih psihičkih potreba, kao trajne kategorije ljudskoga duha (Kurt Ranke). Definiraju se i kao jednostavni oblici, koji prethode složenim oblicima razvijene književnosti (André Jolles). Po strukturalnim crtama sve povijesne i kulturne modifikacije folklornih oblika varijacije su temeljnih struktura, a svako ih društvo može napuniti prikladnim kulturnim, povijesnim i simboličkim sadržajem (Ben-Amos). Usmenoknjiževni žanrovi nisu podjednako zastupljeni u svim hrvatskim krajevima. Primjerice, epska je poezija rjeđa na panonskom području nego na jadranskom i dinarskom. Iako su tipovi i motivi pripovijedaka uvelike međunarodni, pripovjedači im daju osobni, lokalni i nacionalni pečat, koji se može prepoznati i na razini jezičnog izričaja i na razini sadržaja. U hrvatskim pričama (kao i u europskima uopće) javljaju se unutar međunarodnih poznatih pripovjedačkih sižea povijesne i lokalne osobitosti; pojavljuju se stvarne povijesne osobe, prepleću se realni doživljaji pripovjedača s fikcijom koja se crpe iz priče. Stvarni povijesni događaji viđeni su i interpretirani vizurom pučkoga pripovjedača stvarajući na neki način usmenu povijest (oral history). Lokalne predaje fikcionalizacijom oduhovljuju poznata mjesta i čuvaju sjećanje na najstariju povijest. Teme i motivi hrvatskih mitskih (demonoloških, mitoloških) predaja također su dijelom međunarodni, ali i regionalno različiti. Prozni književni izraz javlja se i u vicevima i šaljivim pričicama, a prozni su, dakako, i govorni žanrovi koji nemaju izrazito književne značajke, kao što su pričanja o životu. Na prijelazu između proze i stiha mali su oblici poput poslovica i zagonetki, gdje ritmiziranje proze pomaže pamćenju. Poslovice i uzrečice naglašavaju svakodnevni razgovor, a odlikuju se kratkoćom i jezgrovitošću. Obredni dramski tekstovi uglavnom su u stihu, a i tekstovi koji su katkad nastali pod utjecajem pisane književnosti (poput korčulanske Moreške ili paške Robinje) i nisu podložni većim promjenama od izvedbe do izvedbe. I hrvatska epska poezija dijeli mnoga formalna i sadržajna obilježja sa širom južnoslavenskom epikom, a i neke opjevane junake. U pjesmama se miješaju ikavski, ijekavski i ekavski oblici, gdjekad čak u istom stihu. Novija istraživanja pokazuju da na hrvatskom jadranskom području postoji epska tradicija koja se po mnogo čemu razlikuje od poznatije epike dinarskih krajeva. Usmena epika obuhvaća deseteračku junačku epsku poeziju s tematikom iz davne prošlosti i iz hajdučko-uskočkih bojeva. Epske novelističke pjesme sadržajem su katkada bliske baladama. Pjesma baladnoga značaja može nastati i kraćenjem epske pjesme te zaživjeti u usmenoj tradiciji ako se prilagodi žanru balade. Usmena lirika bitno se razlikuje od lirike izvan tradicijske kulture. Te se razlike manje zamjećuju uspoređuju li se zapisi s pisanim djelima, ali u usmenu izvođenju dolazi do izražaja povezanost verbalne sastavnice s glazbom i plesom. Usmena je lirika dijelom vezana uz običaje godišnjega ciklusa (npr. božićne i uskrsne pjesme, kolede i druge ophodne pjesme), životnoga ciklusa (uspavanke, svadbene pjesme, naricaljke) te uz običaje vezane uz rad (žetelačke, pjesme uz okretanje žrvnja), ali postoje i pjesme pojedinih profesija (npr. mornarske ili vojničke pjesme) te obredne (pjesme prporuša ili dodola, koje u sušnim razdobljima zazivaju kišu). Terminom folklorno kazalište često se obuhvaćaju običaji i obredi, igre i predstave – cjelokupno folklorno predstavljanje kao dio hrvatske tradicijske kulture prošlosti i današnjice. Moderna folkloristika uza stare žanrove posvećuje pozornost i suvremenim narativnim žanrovima: šaljivim pripovijestima o lokalnim zbivanjima (facende), kazivanjima o životu, autobiografijama, iskazima prognanika i izbjeglica, svakidašnjim pričanjima, glasinama, prepričavanjima i usmenim odjecima sižea iz masovnih medija, urbanim predajama, analizi popularnoga štiva, dječjim vicevima, pripovjedačkim postupcima, metanaraciji, mimici i pokretu u pričanju, regionalnim obilježjima, odnosu pisanoga i usmenoga, visokoga i niskoga.

Povijest usmene književnosti moguće je tek djelomično posredno rekonstruirati, iz zapisa i u prepletanju s pisanom književnošću. Istraživači su nastojali nadvladati opreku usmeno–pisano: rekonstrukcijom opisa usmene i slušne stvarnosti od antičkog i srednjovjekovnog pjesništva do zapisâ iz XIX. st., dokazano je da zapisivači i prepisivači nisu bili tek nepouzdani mehanički prenositelji zapisanih sadržaja – u pisanom su mediju kreativno sudjelovali u izvedbi, u preoblikovanju usmenih zapisa. Predaja o dolasku Hrvata u današnju postojbinu najstarije je pisano svjedočanstvo o hrvatskim usmenim tradicijama (De administrando imperio Konstantina VII. Porfirogeneta iz X. st.), a takve se rodovske predaje nalaze i u usmenoj tradiciji. Iz srednjovjekovne hrvatske književnosti u usmenu su književnost urasle biblijske legende, legende o Bogorodičinim čudesima, o svecima i mučenicima, legende o svecima zaštitnicima pojedinih gradova, o svetačkim čudesnim izlječenjima i izbavljenjima. Slično je i u pobožnim pjesmama iz rukopisnih i poslije tiskanih pjesmarica, koje se promijenjene javljaju i u najnovijim zbirkama usmene poezije. U usmenoj su tradiciji zaživjeli i prenosili se u raznolikim transformacijama mirakuli i legende o čudesima Blažene Djevice Marije. Plačevi, pasionske pjesme i drame, pjesme o prepiranju duše i tijela ili one o posljednjem sudu odjekuju u usmenim izvedbama do naših dana. Prvi podatci o hrvatskim usmenim lirskim pjesmama potječu iz XV. st. Šibenski humanist J. Šižgorić u rukopisnom djelcu O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku iz 1487. hvalio je poslovice, naricaljke, svadbene i ljubavne pjesme cijeneći ih više od najboljih antičkih uzora, a svojim je opisom prikazao vezanost usmenih pjesama uz običaje i rad te ulogu tih pjesama u svakodnevnom životu. Kanconijer N. Ranjine (poč. XVI. st.) uključuje nekoliko narodnih pjesama, a među njima je i najstariji očuvani primjer pjesme u lirskom desetercu. Tu je i nekoliko pjesama »na narodnu«, slobodno prepjevanih narodnih pjesama. U romanu Planine P. Zoranića (1536) spominju se podatci o dvjema narodnim pjesmama, ali i odjeci predaja. U Ribanju i ribarskom prigovaranju P. Hektorovića (1556) nalazimo poslovice, zagonetke, pitalice, zdravice i počasnice te dvije bugarštice, ali i opis dvojice narodnih pjevača i prvi opis konteksta izvedbe. U Vili Slovinki (1613) J. Baraković objavljuje hrvatsku bugaršticu o majci Margariti. Erlangenski rukopis s više od 200 narodnih pjesama (epskih i lirskih) nastao je u prvoj pol. XVIII. st., kad i dubrovačka rukopisna zbirka bugarštica Popijevke slovinske (Đ. Matijašević i J. Betondić). S kraja XVIII. st. su rukopisne zbirke iz Požege (Požeški zbornik I. Perviza iz 1798. i Zbornik Tome Kraljevića). J. Bajamonti uspoređuje Homera s našim epskim pjesmama (Il morlachismo d’Omero, 1797). Đ. Ferić prevodi 37 narodnih pjesama na latinski, a u latinskim basnama obrađuje poslovice, talijanski putopisac A. Fortis objavljuje i prevodi Asanaginicu (Goetheov prepjev Fortisova prijevoda objavio je Herder 1778). F. K. Frankapan među prvima je od hrvatskih književnika posegnuo za formom epskoga deseterca, a motivom narodne pjesme poslužio se P. R. Vitezović u Odiljenju sigetskome (1684). F. Grabovac u Cvitu razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga (1747) unosi i dvije duže te jednu kraću epsku pjesmu. Najpoznatiji hrvatski pučki pisac A. Kačić Miošić objavio je 1756. Razgovor ugodni naroda slovinskoga, četiri godine prije djela Fragments of Ancient Poetry J. Macphersona, koje je potaknulo intenzivno zanimanje za usmenu književnost. Kačićeve deseteračke pjesme bile su u duhu vremena, pa su se našle u značajnim onodobnim europskim izdanjima. U doba probuđenoga predromantizma A. Fortis bilježi u Putovanju po Dalmaciji 1774. i neke usmeno prenošene predaje. I. Lovrić donosi u Bilješkama o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa (1776) prikaze narodnih običaja, zapise predaja i opise pripovjedačkih situacija. Oba su djela imala snažan odjek u europskoj romantičarskoj književnosti. Sustavno zapisivanje i istraživanje narodne tradicije, prije svega pjesama, a poslije i priča i ostalih usmenoknjiževnih žanrova, počinje u Hrvata u prvoj polovici XIX. st. i povezano je s nacionalnim buđenjem. Osnivanjem Akademijina odbora 1888. te pokretanjem Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena (1896) bili su stvoreni okviri i za sustavno proučavanje usmenoknjiževnih žanrova. Matica hrvatska objavila je Hrvatske narodne pjesme (I–X, 1896–1942). Usmena je književnost (s nazivom narodna) bila posredno prisutna u nastavi na zagrebačkom Filozofskom fakultetu još od 1875 (A. Pavić), a katedra za narodnu književnost (u okviru studija jugoslavenskih jezika i književnosti) osnovana je 1950. Od druge polovice XX. st. usmena književnost uglavnom se proučava u → Institutu za etnologiju i folkloristiku.

Citiranje:

usmena književnost. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/usmena-knjizevnost>.