struka(e):
ilustracija
NARODNA NOŠNJA, muška nošnja iz Karlobaga
ilustracija
NARODNA NOŠNJA, nošnja iz Hrvatskoga zagorja
ilustracija
NARODNA NOŠNJA, ženska narodna nošnja, Žumberak

narodna nošnja, tradicijski odjevni stil negrađanskog stanovništva u predindustrijsko doba. Obuhvaća sve odjevne predmete (rublje, osnovnu i gornju odjeću) za svakodnevne i svečane prilike te za sva godišnja doba, pokrivala s načinom češljanja, obuću, nakit i druge vrste ukrašavanja lica i tijela (bojenje, tetoviranje i sl.) te ostale dodatke (torbe, ukrasno oružje i dr.). Odlikuje se pretežito jednostavnim krojem, nerijetko arhaična postanja i uporabom prirodnih materijala, većinom proizvedenih u kućanstvima. Specifično joj je obilježje dugotrajnost oblika i nesklonost modnim strujanjima. Osebujnost i raznolikost nošnje pojedinih lokalnih, regionalnih i etničkih zajednica uvjetovana je i ekološkim razlozima, jer je nastala od sirovina koje nudi prirodna sredina tih zajednica (lan, konoplja, pamuk, vuna, svila, koža, krzno, perje i sl.) i uvijek je najprikladniji odgovor na klimatske prilike. Istodobno, u njoj se zrcali povijesna sudbina te zajednice i njezini doticaji s drugim kulturama. Sastavni dijelovi nošnje isticali su obiteljski i društveni položaj pojedinca, dobnu pripadnost, zvanje i dr., a u načinu ukrašavanja prepoznavalo se shvaćanje lijepoga. Prodorom civilizacijskih stečevina, uporabom industrijski proizvedenih materijala te iščezavanjem rukotvornih umijeća narodna nošnja postupno nestaje iz svakodnevne uporabe, a njezini se reprezentativni primjerci čuvaju u etnografskim muzejima i zbirkama kao dokumenti materijalne kulture minulih razdoblja. Ipak, narodna nošnja i u moderno doba ostaje prepoznatljivim simbolom nacionalnoga (etničkog, regionalnog, lokalnog) identiteta, korištenog osobito pri međunarodnim i državnim svečanostima, športskim priredbama i sl., te kao kostim pri izvođenju glazbeno-plesnoga folklornog naslijeđa.

Narodne nošnje u Hrvatskoj

Narodne nošnje u Hrvatskoj odlikuju se materijalnom raznolikošću i brojnošću oblika i upravo su primjer tradicijske pojave žilave opstojnosti. Još u prvim desetljećima XX. st. hrvatsko se seljaštvo stilom odijevanja očigledno odvajalo od ostaloga pučanstva, a sporadično se nošnja (osobito ženska) održala do sredine stoljeća. Taj je stil proizlazio iz tadašnjega seljačkoga načina života, pa je bio određen mnogim njegovim segmentima, ali i prilagođen njegovim potrebama. Dok su za prijašnja razdoblja podatci prilično oskudni, pouzdano se zna da je XIX. st. bilo doba najintenzivnijeg razvoja seljačke odjeće na tlu Hrvatske. Bogatstvom oblika, kolorističkim skladom i dekorativnom istančanošću nošnja je dosegnula visok domet u narodnom stvaralaštvu i predstavljala je autentično hrvatsko kulturno dobro.

Velika množina oblika, koja se razlikuje od sela do sela, može se svrstati u nekoliko osnovnih tipova, proizašlih djelomice iz prirodnih obilježja pojedinih hrvatskih područja, osobitosti klime i tla, te prevladavajućih grana tradicijskoga gospodarstva. Tako je npr. odjeća jadranskih primoraca i otočana morala krojem, oblikovanjem i sastavom biti prikladna blagoj mediteranskoj klimi, u oprjeci prema težoj i toplijoj odjeći gorštaka, prisiljenih na zaštitu od planinske hladnoće; široki opanak kapičar bio je prikladan za prašnjavu i blatnjavu panonsku ravnicu, a elastični je opanak oputaš prilagođen krškim vrletima. Tkanine i ostali odjevni materijali bili su većinom posljetkom domaćega poljodjelstva, pa se od lana i konoplje s plodnih ravničarskih oranica proizvodilo platno, a od vune ovaca s planinskih i jadranskih pašnjaka sukno. Tijekom svojega dugog trajanja nošnje hrvatskih seljaka bile su podložne različitim utjecajima susjednih kultura te odijevanju viših društvenih slojeva. U pojedinim dijelovima odjeće ili cijeloj odjevnoj shemi mogu se naslutiti daleki odbljesci povijesno-umjetničkih stilova: antičke (rimske) tunike u košulji dalmatinskog zaleđa; gotike u kroju istarskoga ruha; renesanse u jadranskoj bluzi s uresom od bijeloga veza i šivane čipke; baroka na posavskim prslucima i zimskim ogrtačima; rokokoa, kojim odiše slavonski zlatovez i dr.

Prožimanjem prirodnih uvjeta i kulturnih tvorevina nastali su regionalni stilovi odijevanja. Panonski je tip bio raširen u središnjoj i istočnoj Hrvatskoj između Drave, Save i Dunava. Prevladavale su nošnje od domaćega platna. Osnovni dijelovi – ženska i muška košulja te muške gaće – nisu bili krojeni rezanjem tkanine, već arhaičnim načinom sastavljanja širine platna, pa se oblikovanje postizalo naknadnim nabiranjem. Uz gaće širokih nogavica i košulju nošenu preko pojasa, muškarci su još odijevali kratke prsluke, zimi i kratke kapute urešene gajtanima, te duge bijele suknene kabanice sa šarenim aplikacijama. Noge su omatali platnenim povezima (obojci) i obuvali opanke sa širokom kapicom, a glavu pokrivali pustenim šeširom. Ženska se odjeća sastojala od platnene košulje dugačke do gležnja, cjelovite ili razdijeljene u struku u oplećje i skute, te sprijeda opasane platnenom pregačom. Košulja i pregača bile su bogato dekorirane tkanim ukrasima u boji. Uz suknene ili kožne prsluke žene su se kitile ogrlicama od koralja, staklenih zrnaca ili (u Slavoniji) zlatnicima. Glava se obvezno pokrivala rupcem, ispod kojega se ponegdje nosio i poseban čvrsti podložak, prekriven dekorativnom kapicom.

Dinarskomu tipu pripadaju nošnje područja gorske Hrvatske i dalmatinskog zaleđa. Većina odjevnih predmeta bila je izrađena od domaće vune i sukna. U muškoj odjeći suknene su bile hlače uskih nogavica te haljetci koji su se nosili preko košulje u tri sloja i za svečane prilike bili urešeni metalnim pločicama (toke) i ukrasnim pucetima. Za široki kožnati pojas moglo je biti zadjenuto i kratko oružje. Glavu su pokrivali plitkom crvenom kapom, a na noge obuvali nekoliko slojeva vunenih čarapa, ukrašenih suknom, te opanke s gornjim dijelom od isprepletenih uskih kožnih traka. Osnovna je ženska odjeća bila dugačka košulja posve ravna kroja, s tipičnim raznobojnim vezom geometrijskih ornamenata na prsima i rubovima rukava. Pregače su tkane od raznobojne vune ukrasnim tehnikama, a preko košulje se još navlačio dugačak sukneni prsluk (zobun), urešen raznobojnim aplikacijama i vezom. Prevladavao je nešto grublji, pretežito srebrni, nakit te kauri-školjke. I djevojke su glavu pokrivale crvenom kapicom, a žene pravokutnim bijelim rupcima pričvršćenima uz glavu ukrasnim iglama.

Obalni i otočni prostor zauzima jadranski tip odijevanja. Muškoj nošnji svojstvene su bile jako široke hlače kraćih nogavica koje su, stegnute u struku, stvarale meke nabore. Povezanost sa širim mediteranskim okružjem potvrđuje uz takve hlače i kapa pletena od vune u obliku tuljca s kiticom na kraju, koja dopire do ramena. U ženskoj odjeći košulja je pripadala donjemu ruhu; na nju se oblačila suknja izrađena od domaćega sukna koja visi na poramenicama, a zatim se zvonoliko širi prema dolje i u pojasu je stegnuta tkanim pojasom kućne proizvodnje. Primorke su rado nosile nakit od plemenitih kovina izrađen filigranskom tehnikom. Glavu su pokrivale manjim kvadratnim rupcem, presavijenim po dijagonali i vezanim na zatiljku ili pak dugim ovojem (rub), složenim oko glave na specifičan način. Uz bijele pletene čarape obuvale su plitke cipele, nerijetko izrađene od crvene kože.

Iako je odjeća neke seoske zajednice mogla djelovati jednoliko, ona je sadržavala i posebne dijelove kojima se označavala pripadnost određenoj dobi ili obiteljskomu položaju. Takvim se znakovima odašiljala obavijest o tome je li npr. djevojka ušla u status udavače, je li momak prešao u skupinu oženjenih muškaraca, je li mlada nevjesta postala majkom, je li se neka vremešnija žena počela smatrati staricom. Također se izgledom korotne nošnje moglo razabrati žali li netko za bliskim ili daljim rođakom. U naseljima, pak, s etnički ili vjerski miješanim stanovništvom upravo su se odjećom pripadnici zajednica međusobno ujedinjavali, odnosno prema drugima odvajali. Time je u hrvatskih seljaka odjeća bila, uz ostalo, i izražajno sredstvo lokalnoga, regionalnoga, pa i nacionalnoga identiteta.

Citiranje:

narodna nošnja. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/narodna-nosnja>.