naučena bespomoćnost, pasivno prihvaćanje neugode, bez pokušaja bijega iz situacije ili suprotstavljanja izvoru neugode. Stanje naučene bespomoćnosti proizlazi iz ranijih iskustava živoga bića, koje je izlaganjem bolnoj i/ili neugodnoj bezizlaznoj situaciji naučilo da nad njom nema nadzora. Ta naučena reakcija poopćuje se tada i na one situacije u kojima postoji mogućnost bijega. Intenzitet doživljaja naučene bespomoćnosti ovisi o percipiranim ili pretpostavljenim uzrocima neugode ili neuspjeha, pa će biti veći ako pojedinac drži da je njegov neuspjeh uzrokovan nedostatkom sposobnosti, a ne nekim okolnim činiteljima. Fenomen je utvrdio Martin Seligman 1965. ispitujući proces učenja kod pasa, a u 1970-ima razvio je teoriju koja naučenu bespomoćnost povezuje s nastankom i tijekom nekih oblika depresije.