nebo.
1. Svemirski prostor gledan sa Zemlje, ujedno i razgovorni naziv za nebesku sferu. Danju je osvijetljeno u atmosferi raspršenom Sunčevom svjetlošću, što mu daje svojstvenu modru boju poznatu kao nebesko plavetnilo. Na njem se vidi Sunce i katkad svjetlija nebeska tijela kao što su Mjesec i Venera. Svjetlost neba mijenja se u sumrak. Noću se na nebu golim okom vide zvijezde i ostala nebeska tijela: planeti, kometi, meteori, zodijačka svjetlost, međuzvjezdane maglice, galaktike. Uz pomoć teleskopa zapaža se, ovisno o jačini, više tijela. Radi orijentacije, zvjezdano je nebo od starine podijeljeno na zviježđa, kojima su dana imena mitoloških bića, životinja te predmeta iz svakodnevnoga života. Međunarodni astronomski savez 1930. podijelio je nebo uzajamno okomitim lukovima na 88 zviježđa. Ovisno o pojavljivanju, zvijezde se na svakom položaju na Zemlji razvrstavaju u cirkumpolarne (vide se stalno iznad horizonta), anticirkumpolarne (nikada se ne vide nad horizontom) i na one koje izlaze i zalaze.
2. (kineski tian, hebrejski šāmajim, grčki oὐρανός, latinski caelum), u mnogim religijama očitovanje svetoga, božanske moći. U povijesti religija zamišljaj tog univerzalnoga simbola proteže se od prostornoga do duhovnoga stanja, te u skladu s određenom slikom svijeta. Tako su nebo zamišljali kao krov, svod, kupolu koju pridržavaju stupovi, visoke planine (u grčkome mitu titan Atlant); nazivali su ga pjesnički šatorom, ogrtačem vrhovnoga boga (npr. Marduka u babilonskoj mitologiji). Nebo je nadzemaljski svijet, uzvišeno sjedište bogova, a dúga je most koji ga spaja sa zemljom. Neki su smatrali da je nebo od tvrde materije (mjedi ili kamena), da ima vrata, okna, ustave, kroz koje prolaze atmosferske vode. U starom indoeuropskom vjerovanju zamišljeno je dvostruko nebo: gornje, vedro i sjajno, na kojem se nalazi vrhovni bog, i donje nebo oblaka i atmosferskih pojava, s gromovnikom i ostalim božanstvima. Vjerojatno je babilonskoga podrijetla vjerovanje u devet nebesa, rašireno kod uralsko-altajskih naroda; negdje je zamišljeno kao sedmerostruko (neoplatonisti, Dante). U kineskoj mitologiji zamišlja se kao ploča; personificira ga Shangdi, kojemu je u nebeskome hramu car, nebeski sin, prinosio žrtve. U mitovima je česta misao o tome da su nebo i Zemlja nekad bili jedno, a da ih je potom neki bog odijelio. »Nebo i Zemlja« sinonim je za ukupnost svega materijalnoga, za kozmos, svemir. U mitskim kozmogonijama nebo i Zemlja često su personificirani, oni se ujedinjuju kao prvi par (npr. u babilonskoj tradiciji Apsu i Tiamat; kod Grka Uran i Geja) i tako rađaju bogove. Dok je Zemlja u mitovima pramajka, nebeski je bog često vrhovno božanstvo, otac, stvoritelj. Bogu neba vrlo je sličan njegov sin, bog gromovnik (Zeus, Jupiter), koji daje kišu i plodnost. U Kini se nebo smatra čuvarom moralnih i prirodnih zakona, ono je i istoznačnica za Božju volju. U Kini i Japanu car se nazivao »sinom neba«. U mahayanskom budizmu nebo je posmrtno boravište onih koji su primili prosvjetljenje; u hinduizmu se poklonici boga Višṇua nadaju da će nakon smrti doći na nebo, gdje nema trpljenja i gdje će živjeti u vječnom svjetlu. Grčki pisci razvijaju misao o više nebeskih sfera; svako od sedam onda poznatih nebeskih tijela imalo je svoju sferu, a zvijezde posljednju. Duša, putujući kroz nebeske sfere, čisti se od grijeha, dok u posljednjoj sferi ne nađe svoje smirenje. Biblija također sadrži neke babilonske predodžbe o nebu, ali ih donekle demistificira. Tako i u njoj nebo i Zemlja označavaju stvoreni svijet; nebeski svod dijeli donje od gornjih nebeskih voda. Ali u Bibliji nebo zato postaje simbolom transcendencije ili posebnoga duhovnoga stanja, jedinstva s Bogom. U Starome zavjetu nebo je prebivalište Božje, naseljeno dobrim duhovima, anđelima; u kasnome Starom zavjetu ondje će boraviti pravednici nakon uskrsnuća. U Novome zavjetu nebo je simbol onostranosti i duhovnoga jedinstva s Bogom; kraljevstvo nebesko označuje nove odnose ljudi i Boga i istoznačnica je kraljevstvu Božjem. Biblijska duhovna simbolika pojma neba preuzeta je u kršćanstvu.
