nektar (grč. νέϰταρ, vjerojatno složenica od indoeuropskoga korijena *nek̂-: smrt i *terh2-: prijeći).
1. Indoeuropska religijska predodžba božanskog svladavanja smrti. U Vedi ju se povezuje s kišom, a arhaična ga Atharvaveda povezuje s rižinom kašom. Novije hipoteze sugeriraju posudbu grčke riječi iz egipatskoga nt̰rh, natrijev karbonat korišten pri balzamiranju. Odatle posuđenice u akadskome nitiru, hetitskome nitri i atičkome grčkom νίτρον.
2. U grčkoj mitologiji i književnosti piće bogova, slađe od meda, koje im, zajedno s jelom (→ ambrozija), daje vječnu mladost. U starijim je izvorima nemoguće razlučiti nektar i ambroziju; dok Alkman opisuje nektar kao jelo, Homer ga spominje kao piće, a ambroziju kao jelo. Neki su proučavatelji (Georges Dumézil) na temelju indijske (Mahābhārata) i staronordijske (Hymiskviða, u Pjesničkim eddama) tradicije rekonstruirali indoeuropski mit o napitku besmrtnosti, kojega se odjeci čuvaju i u legendi o Svetome Gralu, a u indijskim je religijama koncept besmrtnosti (amrita, sanskrt amṛta, pāli amata) spominjan kao napitak, odnosno nektar (u Ṛgvedi poistovjećen s napitkom soma). Po nekim su novijim tumačenjima i ambrozija i nektar bili vrste fermentiranoga meda, tj. medice (Wilhelm Heinrich Roscher).
