struka(e):

Neretvanska krajina, primorje između ušćâ Neretve i Cetine u Jadransko more. Pod imenom Krajina (Craina, Continens) spominje se od XII. st. Prije naseljivanja Slavena na tom su području živjela ilirska plemena (vjerojatno Autarijati i Ardijejci, te Delmati), zatim Rimljani i, kratkotrajno, Goti, koje je u prvoj polovici VI. st. potisnuo Bizant. U djelu bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta O upravljanju carstvom (De administrando imperio, X. st.) Neretvanska krajina spominje se kao posebna zemlja pod nazivom Paganija i Arenta, a njezini stanovnici nazivaju se Pagani i Arentani (→ neretvani). Čini se da je u pojedinim razdobljima ranoga srednjega vijeka Neretvanska krajina imala stanovitu samostalnost, a dijelom Hrvatskoga Kraljevstva postala je najkasnije u drugoj polovici XI. st. Već od ranoga srednjega vijeka Neretvani su se bavili gusarstvom, ugrožavali su plovni put duž istočne jadranske obale, te napadali gradove na sjevernom Jadranu. U tome im je pogodovao smještaj otoka Brača, Hvara i Korčule, koje su povremeno nadzirali (Ivan Đakon naziva ih »neretvanskim otocima«), kao i svojevrsni pomorski limes koji su držali na kopnu (Mukur, Zaostrog, Brela, Gradac). Njihovo je glavno uporište, čini se, bio Omiš. Od druge polovice XII. st. u izvorima o Neretvanskoj krajini spominju se Kačići, koji su kao knezovi omiški njome vladali gotovo cijelo XIII. st. Svojim gusarenjem ugrožavali su trgovinu na Jadranu, a posebice susjedni Split. Da bi pridobio Kačiće i ojačao utjecaj Arpadovića u Neretvanskoj krajini, Bela IV. primio je (1258) omiške knezove Osora i Radoša među plemiće Kraljevstva (nobiles regni). Mlečani su 1280. uspjeli osvojiti Omiš, no ubrzo su bili prisiljeni ustupiti ga knezovima Bribirskim, koji omiškoj općini daju povlasticu (1315). Vlast nad Neretvanskom krajinom (osim Omiša) zadobio je (1326) bosanski ban Stjepan II. Kotromanić. Tada je makarski biskup napustio svoju biskupiju (utemeljenu oko 1320) i povukao se u Omiš. Kada je Tvrtko I. 1357. predao Neretvansku krajinu Ludoviku I. Anžuvincu, to se područje opet našlo u sastavu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. No nakon Ludovikove smrti (1382) Tvrtko je Neretvansku krajinu vratio pod svoju vlast. Pod vlašću bosanskih vladara počela se sve više izdizati obitelj Bogavčić, kojoj je na prijelazu iz XIV. u XV. st. pripadao knez Juraj Radivojević (ženidbom je došao u srodstvo s Kotromanićima). Njemu je 1408. bosanski kralj Stjepan Ostoja darovao Omiš s primorjem uz obje obale Cetine.

Pritisnuti od Sandalja Hranića, sinovi Jurja Radivojevića potražili su 1434. zaštitu kod Jurja Vojsalića, gospodara Donjih Krajeva (u Povrbasju), a on ih je predao »u ruke« franjevačkoga vikara i franjevačkoga reda, koji su otada imali velik utjecaj na tom području. Zbog toga su Jurjevići i njihovi potomci Vlatkovići pomagali franjevce; vojvoda Žarko Vlatković franjevcima je 1468. podigao samostane u Makarskoj i Živogošću. Politiku teritorijalnog širenja Sandalja Hranića Kosače nastavio je 1435. njegov nećak herceg Stjepan Vukčić. Budući da se sami nisu mogli oduprijeti njegovoj vlasti, Vlatkovići su se 1452. pridružili buni koju je hercegov sin Vladislav podigao protiv oca. No na Vladislavov poziv Neretvansku krajinu zaposjeli su Mlečani, čiju su vlast priznali i Kačići, a zatim su u Mletačko-turskome ratu Makarsku i Neretvansku krajinu 1499. osvojili Osmanlije. U doba Kandijskoga rata (1645–69), stanovništvo toga područja ustalo je protiv osmanske vlasti i pridružilo se 1647. Mlečanima te je ostalo u sastavu Mletačke Republike sve do njezine propasti (1797).

Citiranje:

Neretvanska krajina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/neretvanska-krajina>.