Nestorijanska crkva, istočnokršćanska samostalna crkva koja u naučavanju slijedi nestorijanizam. Osnovali su ju pristaše carigradskoga patrijarha Nestorija; progonjeni u Bizantu nakon Efeškoga koncila (431), našli su utočište u Siriji i Perziji. Kršćani su u Perzijskome Carstvu zbog političkih prilika već prije bili odvojeni od kršćana Rimskoga Carstva. Priklonivši se Nestorijevu nauku, organizirali su se 484–489. kao perzijska nacionalna crkva; sa svojim mnogobrojnim monaštvom i teološkim školama (u Seleuciji i Nisibisu) istaknula se i uspjelom misionarskom djelatnošću, koju je proširila po Siriji, Palestini, Egiptu, jugoistočnoj Indiji, Ceylonu, cijeloj srednjoj Aziji i duboko u Kinu. U XII. st. Nestorijanska crkva imala je nekoliko desetaka milijuna vjernika, organiziranih u 200 biskupija. Nakon arapskih osvajanja u VII. st., nestorijanci su imali znatnu kulturnu ulogu, prevodeći Aristotela, Euklida, Galena, Ptolemeja na sirski, a potom i na arapski. Do teških progona nestorijanaca došlo je nakon mongolskih osvajanja u XIV. st. Godine 1551. dio nestorijanaca ujedinio se s Rimom (→ kaldejski kršćani). Nestorijanci su bili progonjeni na perzijsko-turskom graničnom području i za I. svjetskoga rata; do danas ih se održalo oko 200 000 u Iraku, Iranu, Siriji, Armeniji, Azerbajdžanu, Turskoj i SAD-u.
