Nikaragva

ilustracija
NIKARAGVA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10

Nikaragva (Nicaragua; Republika Nikaragva/República de Nicaragua), država u Srednjoj Americi, između Karipskoga mora na istoku i Tihog oceana na zapadu. Na sjeveru graniči s Hondurasom (duljina granice 922 km), a na jugu s Kostarikom (309 km). Obuhvaća 130 373 km², od toga 10 034 km² otpada na unutrašnje vode.

Prirodna obilježja

Primorje Karipskoga mora, odnosno Atlantskoga oceana (duljina obale 509 km) i Tihog oceana (325 km), spaja 500-tinjakvkm dugačka i 70-ak km široka udolina tektonskoga podrijetla, koja se pruža od zaljeva Fonseca na Tihom oceanu do ušća rijeke San Juan u Karipsko more. Udolina je do pliocena (tercijar) bila prekrivena morem. Sjeveroistočno od nje pružaju se do 2107 m (vrh Mogotón) visoki Kordiljeri (područja viša od 500 m obuhvaćaju 17% površine), koji prema istoku prelaze u široku priobalnu močvarnu ravnicu Miskito (Mosquitia ili Mosquitos) s lagunama. Nikaragvi pripadaju i otoci Maíz (Corn Island; Kukuruzno otočje) i Cayos Miskitos u Karipskome moru. Sjeverozapadnim rubom tektonske udoline pruža se gorje s mnoštvom aktivnih vulkana (Cerro Negro, 675 m; San Cristóbal, 1745 m; Momotombo, 1280 m; Concepción, 1610 m, na otoku Ometepe u jezeru Nicaragua i dr.) te uska, plodna i gusto naseljena pacifička obalna ravnica. Veći dio tektonske udoline, koja se pruža usporedno s pacifičkom obalom, ispunjen je velikim jezerima – Nicaragua ili Cocibolca (8157 km²) i Managua ili Xolotlán (1035 km²), međusobno povezanih rijekom Tipitapa. Seizmička i vulkanska aktivnost znatna je u tektonskoj udolini i u zapadnome planinskom području.

Klima je tropska, s većim razlikama između istočnog i zapadnoga dijela Nikaragve. Prosječna je godišnja temperatura u karipskom primorju 25 do 28 °C, u primorju Tihog oceana nešto je niža; u gorju 16 do 22 °C. Kišno razdoblje traje od svibnja do studenoga (zima) kada su česti i tropski cikloni. Vlažni sjeveroistočni pasati najviše oborina donose istočnome, karipskom primorju gdje godišnje padne 2000 do 4000 mm, mjestimično i više od 6000 mm (San Juan del Nicaragua), u primorju Tihog oceana i tektonskoj udolini do 2000 mm (Masaya 1470 mm). Najveće su rijeke karipskoga slijeva (Coco, 680 km; Río Grande de Matagalpa, 465 km; Prinzapolka, 245 km; San Juan, 180 km). U Tihi ocean ulijevaju se rijeke kraćega toka.

Karipsko primorje i istočni pristranci gorja pokriveni su tropskom kišnom šumom, obalni pojas mangrovama. Viši dijelovi planinskoga područja obrasli su miješanom šumom hrasta i bora. Pacifička obalna nizina i tektonska udolina prirodno su područje savana, danas uglavnom iskrčenih i pretvorenih u obradivo zemljište.

Stanovništvo

Nikaragva je po površini najveća država u Srednjoj Americi, ali je rijetko naseljena; u njoj živi 5 142 098 st. prema popisu iz 2005., odnosno 6 262 703 st. prema procjeni iz 2015. ili prosječno 48 st./km² (2015). Najgušće je naseljeno priobalje Tihog oceana i područje unutrašnjih jezera, koje obuhvaća oko 16% kopnene površine i 52% stanovništva zemlje (178 st./km²); znatno je slabije naseljeno područje visokih ravnjaka i Kordiljera u unutrašnjosti, koje obuhvaća 29% površine i 34% stanovništva (51 st./km²), a najslabije močvarna ravnica u karipskom primorju, koja obuhvaća 55% površine i samo 14% st. (14 st./km²). Najveći broj stanovništva Nikaragve čine mestici (63,1%; mješanci između Španjolaca i Indijanaca), zatim bijelci (14%; potomci Europljana), crnci (8%; s Garifunima, mješancima crnaca i Indijanaca) i Indijanci (5%). U zapadnome dijelu zemlje prevladavaju mestici i Indijanci, a u istočnom Indijanci (Miskiti, Rami i Sumi) i crnci. Glavninu stanovništva čine katolici (58,5%), a ostalo su protestanti (21,6%; uglavnom baptisti, moravska braća i pentekostalci), nereligioznih je 15,7%, ostalih (4,2%). Godišnji se porast broja stanovnika usporava, iako je i dalje znatan; 1970-ih i 1980-ih iznosio je u prosjeku 3,5% godišnje, u razdoblju 2000–05. iznosio je 2,6%, a u razdoblju 2010–15. smanjio se na 1,2%. Rezultat je to smanjenja stope prirodnoga priraštaja s 27‰ (2000–05) na 18,5‰ (2010–15) i negativne migracijske bilance (–6,3‰; iseljavanje u susjedne države, uglavnom u Kostariku i Salvador, ali i u SAD). Snižena stopa nataliteta (23,1‰; 32,2‰ u 2000) još je uvijek viša od svjetskoga prosjeka (19,5‰, 2013), a stopa mortaliteta od 4,6‰ znatno je ispod svjetskoga prosjeka (8,1‰, 2013). Smrtnost dojenčadi također se smanjila i iznosi 18,1‰ (2013). Stanovništvo Nikaragve vrlo je mlado: u dobi do 14 godina je 32,3% st., od 15 do 64 godine 63,3%, a u dobi od 65 i više godina 4,4% st. (2014). Očekivano trajanje života je 71,5 godina za muškarce i 77,6 godina za žene (2014). Ekonomski je aktivno 3 191 100 st., stopa nezaposlenosti je 6,8% (2014). U poljoprivredi i ribarstvu radi 31,9% zaposlenoga stanovništva, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 17,9%, a u uslužnim djelatnostima 50,2% (2011). Službeni je jezik španjolski, razgovorni su miskito, garifuna, kreolski engleski i dr. Nepismeno je 17,2% stanovništva starijega od 15 godina (2014); najviše je nepismenih u unutrašnjosti zemlje (30,8%). Od 50-ak sveučilišta najstarije je osnovano 1812. u Leónu. Glavni je i najveći grad Managua s 1 030 926 st. (2015). Ostali su veći gradovi (2015): León (168 361 st.), Tipitapa (124 540 st.), Masaya (123 749 st.), Chinandega (110 719 st.), Matagalpa (102 386 st.) i Granada (99 685 st.). U gradovima živi 58,1% stanovništva (2013).

Gospodarstvo

Početkom 1990-ih, nakon građanskoga rata, pokrenuta je obnova, ali je sveobuhvatna ekonomska reforma, uključujući privatizaciju, započela 2002. uz pomoć Međunarodnoga monetarnog fonda i dr. (2004. u iznosu od 4 milijarde USD, za sanaciju vodećih kompanija i ustanova, te za modernizaciju infrastrukture). Nikaragva je među siromašnijim zemljama Latinske Amerike (gospodarsko su opterećenje i česti potresi, te uragani i erupcije vulkana). Udjel siromašnoga stanovništva povećan je s 9,5% (2017), na 13,1% (2019), a stopa nezaposlenosti je 4,5% (2019). Vrijednost BDP-a od 5,1 milijardu USD (2000) povećana je na 13,8 milijarda USD (2017); 2018. BDP je 13 milijarda USD, a BDP po stanovniku oko 2020 USD. U sastavu BDP-a (2017) vodeći je uslužni sektor (60%), a slijede industrijski (24,5%) i poljoprivredni (15,5%). Glavninu poljoprivredne ponude čine kava, banane, šećerna trska, pamuk, kukuruz, riža, kikiriki, duhan, sezam, soja, meso i riba. U industrijskoj ponudi prevladavaju prehrambeni proizvodi, pića, tekstil, odjeća, preradba nafte, obuća i namještaj. Vrijednost izvoza 2017. bila je 3,8 milijarda USD, a uvoza 6,6 milijarda USD. Izvozi najviše prehrambene proizvode (kava, šećer, banane, govedina, kikiriki, rakovi, riba), te zlato, pamuk, opremu za vozila, duhan i cigarete. Glavni su uvozni proizvodi strojevi i industrijska oprema, automobili, sirovine, naftni derivati i roba široke potrošnje. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri SAD (44,2%), Salvador (6,4%), Venezuela (5,5%) i Kostarika (5,5%). Najviše uvozi iz SAD-a (20,8%), Kine (14,3%), Meksika (11,1%), Kostarike (7,9%), Gvatemale (7%) i Salvadora (5,6%). Veličina je javnoga duga 33,3% BDP-a (2017). Nikaragva posjeduje znatna prirodna bogatstva (ležišta zlata, srebra, bakra, volframa, cinka te bogat šumski i riblji fond), a velika očekivanja ima od planirane izgradnje međuoceanskoga kanala kojega bi propusna moć bila veća od Panamskoga kanala. Izgradnja je 2013. dogovorena s kineskom kompanijom (Hong Kong Nicaragua Canal Development Investment); vrijednost projekta procijenjena je na približno 50 milijarda USD, a kineska kompanija dobila je koncesiju na 50 godina, s mogućnošću produljenja na isti rok. Radovi na izgradnji službeno su započeli 2014., ali je projekt postao upitan zbog pomicanja rokova, financijskih problema kineskoga partnera, unutarnjih političkih otpora i protivljenja SAD-a kineskom utjecaju u regiji.

Promet

Prometna je mreža razvijena uglavnom na zapadu. Željeznički promet obustavljen je 1994. Ukupna je duljina cesta 24 138 km (2014), od čega su 3497 km asfaltirana. Panamerička cesta prolazi zemljom u duljini od 383 km, s odvojkom prema obali Tihog oceana. Na jezeru Nicaragui razvijen je brodski promet. U istočnome dijelu zemlje promet se uglavnom odvija rijekama i lošim putovima; za veće brodove plovna je samo u donjem toku rijeka San Juan. Na tihooceanskoj obali glavne su luke Corinto (najveća; 2/3 nikaragvanskog ukupnoga prometa, uglavnom izvoz), Puerto Sandino i San Juan del Sur. Na karipskoj obali važne su luke El Bluff (predluka Bluefieldsa) i Puerto Cabezas (ribarska luka; izvoz škampa i jastoga). Međunarodna je zračna luka Augusto César Sandino u Managui (1,5 milijuna putnika, 2015), manje su zračne luke Bluefields, Maíz ili Corn Island i Puerto Cabezas.

Novac

Novčana je jedinica córdoba (C$, NIO); 1 córdoba = 100 sentava (centavo).

Povijest

Obale Nikaragve ugledao je Kristof Kolumbo na svojem posljednjem putovanju 1502. Kada je 1522. Španjolac Gil González de Ávila započeo osvajanja, sklopio je savez s poglavicom najvećega plemena, Nicaraom, po kojem je zemlja dobila ime. Za španjolske vladavine Nikaragva je bila uključena u Generalni kapetanat Guatemalu, koji je obuhvaćao cijelu Srednju Ameriku i dio Meksika. Kada su narodi toga područja 1821. proglasili neovisnost, Nikaragva je 1822. ušla u Meksičko Carstvo pod Augustínom de Iturbideom (Augustin I.). Pošto je ovaj abdicirao, došlo je do odcjepljenja tih teritorija od Meksika i do stvaranja (1823) Sjedinjenih Provincija Srednje Amerike, koje su se 1838. raspale na pet samostalnih država: Gvatemalu, Salvador, Honduras, Nikaragvu i Kostariku. Unutarnji razvoj zemlje tijekom XIX. st. bio je u znaku borbe između konzervativne stranke i liberala. Zbog povoljna geografskog položaja Nikaragve, susjedne države, posebno Kostarika, pokušavale su priključiti dio njezina teritorija, a oko nje su se sukobljavali i interesi velesila. Nakani Velike Britanije da prisvoji priobalno područje Miskito suprotstavio se SAD, kojemu je Nikaragva bila prikladna za izgradnju kanala između Atlantika i Pacifika. Nakon duže vladavine konzervativne stranke (1857–93), na vlast je došao liberalni političar José Santos Zelaya, koji je, vladajući autoritarno, proveo modernizaciju (prometnice, školstvo, smanjio utjecaj Katoličke crkve). Godine 1909. njegova je diktatura prekinuta američkom intervencijom. Predsjednik Adolfo Díaz (1911–16) pozvao je 1912. američke oružane snage u Nikaragvu radi održavanja reda i mira. Te su inozemne vojne snage bile odlučan čimbenik u zemlji, s kraćim prekidima, sve do 1933., kada se američki okupacijski korpus povukao iz Nikaragve nakon višegodišnje borbe (1927–32) s pristašama Augusta Césara Sandina. Sandinisti ipak nisu uspjeli nadvladati Nacionalnu gardu, koju je podupirao SAD i iz koje su se uzdignuli potonji proamerički diktatori. Godine 1937–47. diktatorski je vladao predsjednik Anastasio Somoza García; predvodio je Liberalnu nacionalnu stranku (PLN), a ponovno je bio na vlasti 1950–56 (od kraja 1940-ih poticao je kostarikanske pobunjenike). Godine 1954. sa SAD-om je postigao sporazum o vojnoj pomoći. Nakon Somozine smrti u rujnu 1956 (umro je od posljedica atentata), nastavljena je vladavina njegove obitelji. Luis Somoza Debayle (stariji sin A. Somoze) bio je predsjednik 1956–63; provodio je ograničene društvene reforme i održao prevlast PLN-a (umro je 1967). Anastasio Somoza Debayle (mlađi sin A. Somoze) bio je zapovjednik oružanih snaga, a predsjednik 1967–72. i 1974–79 (vladao je diktatorski; 1972–74. na vlasti je bio vojni režim). Od početka 1960-ih protiv vladavine obitelji Somoza djelovala je ljevičarska Sandinistička fronta nacionalnog oslobođenja (FSLN); u ožujku 1978. predvodila je oružani ustanak. U srpnju 1979. Anastasio Somoza Debayle napustio je Nikaragvu (ubijen je 1980. u Paragvaju). Revolucionarna vlada uspostavljena je 18. VII. 1979; od ožujka 1981. predvodio ju je Daniel Ortega (jedan od lidera FSLN-a). Nova vlast provela je nacionalizaciju značajnih gospodarskih grana (bankarstvo, rudarstvo) i agrarnu reformu, a pomoć je primala od socijalističkih država (prvenstveno Sovjetskoga Saveza i Kube). Od početka 1980-ih SAD je nastojao srušiti sandinistički režim, pomažući pobunjeničke skupine koje su obučavane u Hondurasu (1984. SAD je minirao pristupe vodećim nikaragvanskim lukama, 1985. nametnuo je trgovinski embargo). Pod međunarodnim pritiscima Nikaragva je potkraj 1984. provela izbore; D. Ortega izabran je za predsjednika te je bio na vlasti 1985–90. U drugoj polovici 1980-ih pokrenuta je regionalna mirovna inicijativa, koja je okončana 7. VIII. 1987. sigurnosnim sporazumom Gvatemale, Hondurasa, Kostarike, Nikaragve i Salvadora. Veći dio pobunjeničkih snaga predao se 1990; pojedine skupine nastavile su borbu do 1994 (u sukobima 1979–90. bilo je oko 30 000 mrtvih). Građanske stranke, okupljene u koaliciji Nacionalni opozicijski savez (podržavane od SAD-a), pobijedile su na izborima 1990., te je predsjednicom postala Violeta Barrios de Chamorro (na vlasti je bila do 1997). Arnoldo Alemán Lacayo bio je predsjednik 1997–2002 (kao kandidat koalicije liberalnih i konzervativnih stranaka). Nakon izborne pobjede Ustavne liberalne stranke (PLC), od siječnja 2002. predsjednik je Enrique Bolaños (vodeće su parlamentarne stranke PLC i FSLN). Od 2007. predsjednik je ponovno D. Ortega (reizabran je 2011. i 2016). Parlament je u srpnju 2012. prihvatio projekt izgradnje međuoceanskoga kanala, a u lipnju 2013. odobrio je vladin sporazum s privatnom kineskom kompanijom koja bi investirala u taj projekt i dovršila ga. U prosincu 2014. izbili su oporbeni prosvjedi protiv izgradnje kanala (zbog ekoloških posljedica, raseljavanja pojedinih indijanskih zajednica, davanja dugoročne koncesije i dr.), a većem utjecaju Kine u toj regiji protivi se i SAD. Sredinom 2018. u više novih prosvjeda radi veće demokratizacije i jačanja socijalnih prava bilo je više od 300 poginulih.

Politički sustav

Prema Ustavu od 9. I. 1987 (dopune i izmjene 1995. i 2000) Nikaragva je republika, unitarna država, s predsjedničkim sustavom. Predsjednik republike na čelu je države i izvršne vlasti; biraju ga građani na izravnim izborima na 5 godina, može biti biran dva puta, ali ne uzastopno. Savjet ministara obavlja izvršne funkcije vlasti, a imenuje ga predsjednik republike. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Nacionalna skupština, koju čine 92 zastupnika; u izborima zastupnika primjenjuje se razmjerni izborni sustav, a mandat traje 5 godina. Pravo je glasa opće i jednako za sve državljane s navršenih 16 godina života. Vrhovnu sudbenu vlast obnaša Vrhovni sud, koji ima 16 sudaca, izabranih od parlamenta za razdoblje od 5 godina. Država je administrativno podijeljena na 15 područja i dvije pokrajine (Atlántico Norte i Atlántico Sur), koje imaju svoje parlamente i pokrajinske vlade. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 15. rujna (1821).

Književnost

Pretkolumbovska kultura na području današnje Nikaragve nije dovoljno istražena, pa nema podataka o mogućoj književnoj ostavštini iz toga razdoblja. U kolonijalnom razdoblju nije se na tom području razvilo nijedno važno središte hispanske kulture i pismenosti pa je do neovisnosti, odnosno do izlaska iz saveza srednjoameričkih zemalja (1838), poznat po imenu jedino biskup José Antonio Huerto Casa, vlasnik jedne od najvećih kolonijalnih privatnih knjižnica, koji je u sjemeništu s pravom javnosti San Ramón u leonskoj biskupiji potkraj XVIII. st. osnovao 6 katedara i tako modernizirao nacionalni obrazovni sustav. Na početku XIX. st. vodeće ime u kulturnom životu zemlje (i tada udruženih srednjoameričkih zemalja) bio je Miguel Larreynaga (1772–1847), političar, promicatelj prosvjetiteljstva i neovisnosti. Potkraj XIX. st. Nikaragvanac R. Darío (1867–1916) bio je najznačajniji pjesnik hispanskoga svijeta; polazeći od vlastitoga talenta i senzibiliteta za pjesnički potencijal španjolskoga jezika te sposobnosti pisanja stihova u svim poznatim pjesničkim oblicima, proveo je obnovu tadašnjega pjesništva na španjolskome jeziku i nazvao ju modernizmom (modernismo). Krug mlađih pjesnika, njegovih sljedbenika (Santiago Argüello, 1872–1940., i dr.), okupljen oko časopisa »Patria«, prihvatio je modernizam. Istodobno je u Managui djelovao krug avangardnih pisaca: Luis Alberto Cabrales (1901–74), José Coronel Urtecho (1906–85), Pablo Antonio Cuadra (1912–2002) i dr. U drugoj polovici XX. st. većina je pisaca aktivno sudjelovala u političkome životu, pa i u ratovima koji su razdirali zemlju. Najpoznatiji je E. Cardenal (r. 1925), čiji pjesnički izraz ne zaostaje za Nerudinim. Nikaragvanska pripovjedna proza nije dostignula pjesništvo ni po kvantiteti ni po zanimljivosti. U XX. st. dvije su glavne odrednice razvoja te nevelike produkcije: romani o Indijancima (tzv. novela indigenista), kojih su autori Calero Orozco (1899–1980) i dr., te pripovijetke s natruhama magijskoga realizma (npr. književnik Mario Cajina Vega, 1929–95). Među prozaistima ističu se i Chávez Alfaro (1929–2006) i Sergio Ramírez (r. 1942). Nikaragva uz Salvador, Panamu i Honduras ima najmanji broj pisaca u hispanoameričkoj književnosti. No njezini najbolji pjesnici, Darío i Cardenal, u samom su vrhu te velike književnosti.

Citiranje:
Nikaragva. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 13. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=43764>.