normanski ili normandijski dijalekt, narječje francuskoga jezika (langue d’oïl) koje se govori u Normandiji (središta: Caen, Rouen). U srednjem vijeku na njem se razvio književni jezik (prije nego na francijskom). Nakon osvojenja Engleske (1066) na Britanskim otocima dva stoljeća razvijao se kao anglonormanski. Glavne značajke staronormanskoga (i anglonormanskoga) djelomice se čuvaju i u suvremenom normandijskom. U fonetici: francijskomu oi odgovara ei, i poslije e (rei, re za roi: kralj), za francijsko ou, eu stoji o, nerijetko pisano u (flor, ili flur, za fleur: cvijet), c [k] i g ispred a čuvaju velarni izgovor (Carles, canter, goie < lat. gaudia za francijski Charles: Karlo, chanter: pjevati, joie [o'ie]: radost), u germanskim riječima h se u izgovoru čuva do danas (hache, héron). U morfologiji: stara uporaba akuzativa mjesto nominativa (li baron prema francijskom li ber), u 1. licu množine glagola dočetci -om ili -on mjesto francijskoga -ons (nus disom prema francijskomu nous disons: mi kažemo).
