normativizam (prema norma), u teoriji prava, vrsta pravnoga pozitivizma. Postavke su mu: pravo je sustav normi; pravna znanost je znanost o normama; pravna znanost ne može se izraziti deskriptivnim jezikom, nego se mora izraziti normativnim jezikom: dopušteno je, obvezno je i sl. Te se postavke poglavito pripisuju H. Kelsenu, a neke i H. L. A. Hartu. Hart i Kelsen (u klas. fazi) odbacuju zapovjednu koncepciju prava, prema kojoj je ono izraz volje suverenoga tijela u državi da se podložnici ponašaju na stanovite načine, pod prijetnjom trpljenja stanovitoga zla u slučaju neposluha (→ legalizam). U suvremenim predstavničkim demokracijama vrlo je teško, ako je uopće moguće, utvrditi čiju stvarnu volju izražava neka pravna norma koju je donijelo predstavničko tijelo. S pravnoga motrišta to nije ni važno jer je ona valjana ili na snazi zato što je donesena sukladno višoj normi koja tomu predstavničkomu tijelu dodjeljuje ovlast stvaranja normi. Osim toga, ako se pravo shvati kao izraz državne volje, onda nije moguće javno pravo – jer je nejasno kako država može svoju volju nametnuti sama sebi, ni međunar. pravo – jer je nemoguća država nad državama koja nameće svoju volju drugim državama. Kelsenova čista teorija prava (Reine Rechtslehre) rješava te probleme tako da pravo definira kao sustav normi, državu kao drugi naziv za pravni sustav koji je dostigao stanovitu razinu centralizacije, a međunar. pravo kao krajnje decentralizirani pravni sustav temeljen na samopomoći. Prema Kelsenu, pravna pravila (kojima pravna znanost opisuje pravne norme) hipotetički su sudovi o trebanju (Sollensatz) upućeni drž. službenicima da primijene sankcije u slučajevima ponašanja suprotnih onima propisanima tim pravnim pravilima. Logička je struktura pravnoga pravila: ako delikt, treba sankcija. Temeljni je pojam sankcija, definirana kao prisilno oduzimanje dobara koje je propisani posljedak stanovitog ponašanja. Delikt je definiran kao prednjak propisane sankcije. Veznik treba definiran je kao uračunavanje (Zurechnung) sankcije deliktu. Svaka se pravna norma može i mora svesti na tu logičku strukturu, a zadaća je pravne znanosti pretvarati pravne norme, iz različitih dijelova prava, u sudove o deliktima i sankcijama. Primjerice: Ako netko drugoga usmrti, sud ga treba osuditi na smrt, itd. Ta se primarna pravila mogu prevesti u sekundarna i tercijarna pravila, tj. u pravila koja su upućena podložnicima te im nameću pravne obveze i dodjeljuju im pravne ovlasti. Potonja imaju sljedeću logičku strukturu: ako hipoteza, treba dispozicija. Dispozicija je definirana kao pravna obveza ili pravna ovlast. Hipoteza je definirana kao prednjak propisane dispozicije. Ovdje je veznik treba definiran kao uračunavanje dispozicije hipotezi, ali je ono uzgredna pojava uračunavanja sankcije deliktu. Sekundarne i tercijarne norme nisu prave pravne norme, jer su jedino primarne norme nužne da bi sustav pozitivnoga prava bio prisilan sustav; također, varave su jer navode na pogrješno mišljenje da postoje objektivne norme, koje su zapravo subjektivne, jer ih suvereno tijelo u državi koje stvara pravni poredak može prihvatiti, ali ne mora. Taj dualizam između primarnih pravnih normi na jednoj strani i sekundarnih i tercijarnih normi na drugoj strani ostatak je pravno naturalističkoga načina mišljenja, koji Kelsen odbacuje. Hart odbacuje Kelsenovo svođenje svih pravnih pravila na jedinstvenu logičku strukturu, i razlikuje njihove vrste prema društv. funkciji koju obavljaju: pravila koja izravno reguliraju ljudsko ponašanje; pravila koja reguliraju stvaranje, izmjenu ili ukidanje drugih pravila; pravila koja nameću dužnosti, pravila koja dodjeljuju ovlasti (privatnim osobama ili državnim službenicima) itd. I Hart i Kelsen rješavaju problem beskonačnoga regresa, koji proizlazi iz stajališta da je valjanost svake niže norme određena drugom, višom normom, tako što uvode vrhovnu normu, koja je mjerilo valjanosti svih normi koje pripadaju istomu pravnom sustavu. Prema Kelsenu, ta je temeljna norma (Grundnorm, Basic Norm) pretpostavka pravničkoga mišljenja temeljem koje se priznaje valjanost pojedinih normi. Temeljna norma unutarnjega prava moderne države glasi: Treba se ponašati onako kako ustav propisuje. Hart odbacuje Kelsenovo stajalište i smatra vrhovnu normu društv. činjenicom i njegovim dijelom. Prema Hartu, besmisleno je pitati je li samo pravilo priznanja (Rule of Recognition) valjano, jer se pravna valjanost mjeri tim pravilom koje se ne može mjeriti samim sobom. Kritika normativizma nalazi se u integralnim, kulturalističkim, naturalističkim, sociološkim i dr. teorijama prava.
