Norvežani

ilustracija
NORVEŽANI, E. Munch, Pubertet, 1894., Oslo, Nationalgalerie
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6

Norvežani (norveški Nordmenn), sjevernogermanski narod u Norveškoj (95% ili 4,32 milijuna pripadnika). Norvežani su potomci sjevernih Germana koji su u II. tisućljeću pr. Kr. naselili južni dio Skandinavskoga poluotoka potisnuvši laponska i druga starosjedilačka plemena prema sjeveru. Kao narod formirali su se u razdoblju od IX. do XI. st. Vješti su pomorci i ribari; vjekovna orijentacija Norvežana prema moru rezultat je surove klime i nedostatka obradiva tla. To je također bio uzrok dvaju velikih emigracijskih valova, onog u IX. st. na Britansko otočje i Island te u XIX. st. u Sjevernu Ameriku, gdje i danas postoje znatne zajednice Norvežana. Procjenjuje se da se između 1835. i 1935. iz Norveške iselilo oko 850 000 ljudi. Razvili su i očuvali bogat folklor, osobito narodne pjesme, glazbu i plesove (halling, springar). U tradicijskoj arhitekturi ističu se drvene građevine s konstrukcijom na jarbole; drvo je prevladavalo kao materijal i u izrađevinama kućne radinosti (posuđe i sl.).

Povijest

Povijest  → norveška, povijest

Jezik

Norveški jezik pripada skupini nordijskih ili skandinavskih jezika. Najstariji zapis na kamenu Tunstenen iz Østfolda (možda iz IV. st.) pisan je runama i dijalektom sličnim ostalim govorima Skandinavije. U vikinško se doba (oko 750. do XIII. st.) norveški jezik osebujno razvijao među zapadnonordijskim jezicima. S kršćanstvom je u X. st. prihvaćena latinica, koja se od XII. st. koristila, usporedno s runama, za pisanje na narodnom jeziku (tzv. norrøn), ranije nego u drugim nordijskim jezicima. Tekstovi iz toga razdoblja crkveni su i pravni (npr. »Gulatingslagen«, XIII. st.), a u XIV. st. i književni. Norveški je u tom stoljeću imao značajan položaj i počeo se širiti kao nadregionalni službeni pisani jezik. Politički događaji u drugoj polovici XIV. st. oslabili su norveški, a proširili danski kao službeni jezik dansko-norveške unije. Tek nakon njezina raspada početkom XIX. st. stvaraju se dva nacionalna norveška standardna jezika, današnjega naziva bokmål [bu'kmo:l] i nynorsk [ny:'nɔṣk], oba prihvaćena u parlamentu. Knud Knudsen prilagodio je danski kakav se govorio u norveškim gradovima, uvevši pravopis temeljen na norveškom izgovoru, što se uz rječnik i neka gramatička pravila razvilo u bokmål. Nynorsk je stvorio samouki jezikoslovac I. A. Aasen na osnovi seoskih dijalekata i srednjovjekovnog standarda, izbjegavajući oblike slične danskima. Nynorsk je konzervativniji, a jezična politika onih koji se njime koriste odlikuje se izrazitim purizmom. Razlike između tih dviju norma očituju se u rječniku, oblicima i izgovoru, npr. bokmål tåken »magla«, vakker »lijep«, uke »tjedan« u nynorsku je skodda, fager i veke. Razlika ima i među gramatičkim riječima, tako su zamjenice »ja, ona, tko« u bokmålu jeg, hun, hvem, a u nynorsku eg, ho, kvem; prijedlozi »ispred, umjesto« u bokmålu su foran, i stedet for, u nynorsku framfor, i staden for; veznici »dok, ako« u bokmålu su mens, hvis, u nynorsku medan, om. Vremenski oblici jakih glagola, npr. preterit od bryta »lomiti«, falla »pasti«, blåsa »puhati«, u bokmålu je brøt/braut, falt, blåste, a u nynorsku braut, fall, bles. Nenaglašeni samoglasnici u nastavcima u bokmålu su oslabili u -e, ali ne i u nynorsku, npr. množina imenice dag »dan« u bokmålu je dager, a u nynorsku dagar, infinitiv glagola u bokmålu ima -e, a u nynorsku -a ili -e, npr. komme/komma »doći«. Imenice nisu uvijek istoga roda, npr. »zrcalo« je u bokmålu speilet, sr. roda, a u nynorsku spegelen, općega. Norveški izgovor nije standardiziran, pa postoji više regionalnih izgovornih inačica, premda govor Osla sve više prevladava kao uzor. Norveški dijalekti dijele se u osnovi na dva glavna područja, istočne i zapadne, u istočnom, odnosno zapadnom dijelu južne Norveške; još treba razlikovati, tronderski, u sjevernom dijelu pokrajina Møre i Romsdal, te sjevernonorveški, do granice s Rusijom. Istočni govori imaju zajedničkih osobina s danskim, npr. samoglasnik [e] gdje je u zapadnim govorima dvoglasnik [ei]: sten i stein »kamen«. U većini su se norveških govora [k, g] ispred prednjojezičnih samoglasnika palatalizirali kao [62179] odn. [j], npr. kjøpe [62179ø'pə] »kupiti«, gift [jift] »oženjen/udana«. Središte uporabe standarda nynorsk jest zapad Norveške. U školama se jedan od standarda uči kao glavni, a drugi kao sporedni, no učenici sve manje biraju nynorsk pa je 1995. samo 17% učenika u osnovnoj školi i 10% u srednjoj školi učilo nynorsk kao glavni jezik. Lijepa se književnost piše na oba jezika, ali se nacionalne novine i popularna književnost pišu bokmålom.

Književnost

Početci norveške književnosti sežu u vikinško doba (IX–XI. st.), kada se počelo stvarati jedinstveno norveško kraljevstvo. Poezija putujućih pjesnika, skalda, i sage iz toga razdoblja poznati su samo preko islandskih tekstova iz XIII. i XIV. st. Dolaskom kršćanstva latinsko pismo zamijenilo je rune, a liturgijski tekstovi i legende o svecima (sv. Olaf) bili su, uz zakonske tekstove, najčešće pisana djela. Također su se prevodila djela viteške književnosti mediteranskoga kruga (trubadurskoga pjesništva). Najznačajnije prozno djelo iz XIII. st. nastalo u Norveškoj je »Kongespeilet«, tekst o odgoju, napisan za kraljevski dvor. Među djelima nastalima u XIII. st. velik je broj zakonika (najviše onih kralja Magnusa Lagabøtea). Potkraj XIV. st. Norveška je ušla u uniju s Danskom (Kalmarska unija, 1389) pa je danski postao službenim pisanim jezikom. U doba humanizma (1550–1620) djela su pisana na jeziku koji se koristio danskom formom, ali uz velik utjecaj norveškoga govornog jezika i tema vezanih uz Norvešku i njezinu povijest.

Prva norveška pjesnikinja Dorothe Engelbretsdatter (1634–1716) proslavila se psalmima, a njezin suvremenik P. Dass (1647–1707) napisao je, osim duhovnih pjesama, i ciklus pjesama sa živim duhovitim opisom života ribara u tijesnom suodnosu s veličanstvenom ali negostoljubivom prirodom na sjeveru zemlje. L. Holberg (1684–1754) pisao je satiričke stihove, komedije, putopise, eseje, povijesti i dr., te podigao dansku i norvešku književnost na razinu zapadnoeuropske, a uzore je nalazio u antičkoj te suvremenoj francuskoj i engleskoj književnosti. Norveški studenti u Kopenhagenu osnovali su Norveško društvo (Det Norske Selskab, 1772–1813), kojemu je pripadao i J. H. Wessel (1742–85), poznat po izvanrednoj parodiji klasične tragedije. – Norveška je 1814. izišla iz danske dominacije i ušla u novu uniju sa Švedskom; to je osnažilo težnju za nacionalnom afirmacijom (donošenje norveškoga ustava i osnivanje parlamenta), koja se u književnosti izrazila veličanjem ljepote domovine i neiskvarenosti slobodnih norveških seljaka. Romantizam je obilježen antagonizmom dvaju pjesničkih velikana: H. A. Wergelanda (1808–45), darovita pjesnika raznolika izraza (od vječnoga do svakodnevnoga, od pjesništva do politike, od fantastične slikovitosti do neuljepšane stvarnosti), i njegova kritičara J. S. Welhavena (1807–75), čiji su romantični i zvučni opisi prirode često bili uglazbljivani. Welhavenu se priklonio i mlađi suvremenik A. Munch (1811–84), pjesnik, dramatičar i novelist. Sredinu XIX. st. obilježilo je snažno domoljublje i zanimanje za folklor i narodnu tradiciju. J. E. Moe (1813–82) i P. Ch. Asbjørnson (1812–85) skupljali su, zapisivali i objavili zbirku narodnih priča. Filolog i pjesnik I. A. Aasen (1813–96) prema ruralnim je dijalektima sastavio gramatiku narodnoga norveškoga pisanoga jezika landsmåla (poslije nynorsk), za razliku od riksmåla (bokmåla), koji se temelji na gradskom govoru pod stoljetnim utjecajem danskoga. Aasmund Olavsson Vinje (1818–70) prvi je veliki književnik koji je svoje stihove pisao na Aasenovu narodnome jeziku, a kao publicist zauzimao se za njegovu afirmaciju. C. Collett (1813–95), koja je započela s realističnim opisima društvene problematike, jedan je od prvih uzora zagovornicama ženskih prava. Posljednja desetljeća XIX. st. obilježila su tzv. velika četvorica: H. Ibsen, B. M. Bjørnson, A. L. Kielland i J. Lie. H. Ibsen (1826–1906) jedini je norveški književnik koji je imao pionirsku ulogu u svjetskim okvirima. U početku je pisao povijesne drame u stihovima prožete elementima folklora, a nakon 1870. okrenuo se kritici suvremenoga društva te dosegnuo psihološku i dramatičarsku zrelost. Njegove su glavne teme malograđanski duh, licemjerje te položaj žene u braku i društvu. Književnik B. M. Bjørnson (1832–1910) bio je i značajna osoba u društvenom i političkome životu zemlje. Njegove drame, romani i pjesme, u kojima idealizira norvešku prošlost i seoski život, slijede pučku tradiciju i dio su njegova napora u podizanju samosvijesti norveškoga naroda; autor je teksta norveške himne. Kao dramatičar težio je oslobađanju od danskih književnih utjecaja; premda je prvi uveo temu suvremenoga građanskoga života, ostao je u Ibsenovoj sjeni. J. Lie (1833–1908) u svojim je romanima uspjelo ocrtao lokalnu sredinu i obiteljski život srednjega staleža. A. L. Kielland (1849–1906) zbog svojega je stila i vješte karakterizacije postao uzorom potonjim književnicima i publicistima. G. E. R. Heiberg (1857–1929) najznačajniji je dramatičar naraštaja nakon Ibsena: služeći se satirom, u dramama je komentirao tekuće događaje, kritizirao Bjørnsona i angažiranu književnost te pisao i esejističku prozu. A. Garborg (1851–1924) učvrstio je položaj landsmåla u publicistici i književnosti. Podrijetlom iz seljačke obitelji, prikazao je odlazak u grad, školovanje seljačkoga sina te uzaludnost napuštanja sela. Poslije je, uz elemente naturalizma, opisivao život velegrada te život svojega zavičaja na jugu zemlje. A. Skram (1846–1905) najdosljednija je predstavnica naturalizma; neuljepšanim pripovijedanjem kritizirala je položaj žene u braku te obrađivala tipičnu naturalističku temu o propadanju obitelji.

Potkraj XIX. st. norveški su pjesnici bili pod utjecajem francuskih simbolista. Glavni su predstavnici simbolizma S. Obstfelder (1866–1900) i Th. P. Krag (1868–1913). Obstfelderovo je djelo (uz Hamsunovo) najoštrija reakcija na naturalizam i determinizam. K. Hamsun (1859–1952) u svojim je romanima vještim pripovijedanjem i uz notu lirizma, ironiju i realistične detalje opisivao likove izrazite individualnosti u tijesnom suodnosu s prirodom; njegovo je djelo reakcija na suvremenu civilizaciju i industrijalizaciju te poziva na povratak prirodi. U prvoj polovici XX. st. ističe se S. Undset (1882–1949), koja je popularizirala povijesni roman te pisala realistične pripovijetke i romane o suvremenom životu dotičući se moralnih i vjerskih problema. O. Duun (1876–1939), jedan od najvećih norveških književnika XX. st., obradio je teme koje su zaokupljale većinu norveških književnika: povezanost s rodnim krajem i teški ali uspješni životni napori čovjeka sa zemlje. Stilski se povodio za starim norveško-islandskim pričama. Različite dijelove zemlje opisali su J. Bojer (1872–1959), H. E. Kinck (1865–1926) te K. Uppdal (1878–1961) i J. P. Falkberget (1879–1967), koji su se bavili životom radnika. – Početak XX. st. obilježili su procvat lirike i pojava pjesnika O. Bulla (1883–1933), Hermana Wildenveya (1886–1959), R. Nilsena (1901–29), J. N. B. Griega (1902–43), te osobito A. Øverlanda (1889–1968), koji je motive stradanja u II. svjetskome ratu podignuo na umjetničku razinu. Psihoanalitičkim pristupom u svojim su se romanima koristili S. Hoel (1890–1960) i A. Sandemose (1899–1965). T. Vesaas (1897–1970) poznat je po simbolističko-alegorijskim romanima na nynorsku, a poslije se istaknuo i kao pjesnik. T. Nedreaas (1906–87) i Solveig Christov (1918–84) promicali su pripovijetku kao važan književni oblik nakon II. svjetskog rata, a predstavnici su suvremenih strujanja u lirici P. Brekke (1923–93) i S. Mehren (r. 1935), koji također uvodi suvremene eksperimente u dramu, potom J. E. Vold (r. 1939) s pjesništvom nove jednostavnosti, P.-H. Haugen (r. 1945) i drugi. U najnovije doba najčešći je književni oblik roman, a česti su i romani za djecu. Najistaknutiji su suvremeni književnici Dag Solstad (r. 1941), Cecilie Løveid (r. 1951), Tove Nilsen (r. 1952), a međunarodnu popularnost stekao je Jostein Gaarder (r. 1952) i dr.

Kazalište

Začet srednjovjekovnim liturgijskim izvedbama, razvoj kazališta nastavljen je humanističkom školskom dramom te dvorskim zabavljaštvom u renesansi. Polovicom XVIII. st. gostovale su njemačke i danske glumačke trupe. Potkraj XVIII. st. njemački glumac Martin Nürenbach nastojao je zasnovati trajnu trupu, no ideja je propala, ali su amaterska društva uspješno djelovala od 1780-ih do 1830-ih. Prva su stalna kazališta, Comediehuset u Bergenu i Trondhjem Theater u Trondheimu, ustanovljena početkom XIX. st., u doba u kojem je danski bio jezik uprave, naobrazbe i književnosti, pa je najznačajniji norveški dramatičar prije H. Ibsena bio L. Holberg, koji se smatra utemeljiteljem danskoga kazališta. Uopće, cijelo je stoljeće bilo obilježeno napetostima između pristaša Danaca i onih koji su težili oslobađanju od danskog utjecaja. God. 1825. osnovana je prva norveška glumačka škola, a 1837. otvoren je Christiania Theater, prvo stalno kazalište s profesionalnim norveškim glumcima, koje su ubrzo zamijenili danski. Najveći je nacionalni kazališni događaj bilo otvaranje bergenskoga Norske Theater 1850., kojega je prvi ravnatelj bio violinist O. B. Bull, te Ibsenov dolazak na mjesto ravnatelja 1852. Prevladavali su norveški glumci, a 1876. utemeljena je Den Nationale Scene. Kazališta su u 1880-ima prolazila značajno razdoblje, postavljajući Ibsenove komade. God. 1899. osnovan je Nationaltheater pod vodstvom B. M. Bjørnsona. Početkom XX. st. budili su se zahtjevi za novom dramom, pa je 1929. otvoren Nye Teater, iz kojega je 1959. spojem s Folketeaterom nastao popularni Oslo Nye Teater. U doba nacističke okupacije isticali su se Studioteatret i Norske Teatret, pod vodstvom Hansa Jacoba Nilsena, koji je izvodio predstave na nynorsku, a koji je i 1960-ih preuzeo avangardnu ulogu, ugošćujući i inozemne redatelje. U 1970-ima otvarana su državno financirana pokrajinska kazališta, djelovale slobodne i eksperimentalno orijentirane trupe, od kojih se izdvaja Grenland Friteater, blizak danskomu Odin Teatretu. Od 1980-ih djeluje niz neovisnih trupa; 1985. Norske Teatret otvorio je jedan od najmodernijih kazališnih kompleksa u Europi. Istaknuti su redatelji Stein Winge, Kjetil Bang-Hansen, Janken Varden, scenografi John-Kristian Alsaker, Helge Hoff Monsen te glumci L. Ullmann, Lars Andreas Larsen i dr.

Likovne umjetnosti

Iz prapovijesti potječu slikarije na stijenama s prikazima životinja; iz doba seobe naroda (400–800) i vikinškoga razdoblja (800–1050) nalazi kovinskoga nakita s ornamentima na kojima se isprepleću likovi fantastičnih životinja s biljnim ukrasima. Čuvene su rezbarije u drvu brodova koji su služili za sahranu vikinških dostojanstvenika (grobni humak u Osebergu iz IX. st.). U graditeljstvu ranoga srednjega vijeka upotrebljavalo se drvo, od kojega su bili izgrađeni i prvi vjerski objekti; očuvalo se 28 omanjih crkava iz XII. do XIII. st. (Borgund, Urnes, Gol, Heddal i dr.), koje pripadaju osebujnomu tipu nordijskoga crkvenoga graditeljstva (piramidalni oblik raščlanjen zamršenom unutrašnjom konstrukcijom na jarbole – stavkirker). Od XII. st. pod engleskim utjecajem gradile su se crkve i u kamenu (romaničko-ranogotička katedrala sv. Olafa u Trondheimu, dovršena 1248., i katedrala sv. Svithuna u Stavangeru, 1128–52) te veći broj crkvica u rustičnoj romanici (Sv. Marija u Bergenu, s kraja XII. st.). Od XIII. st. podizale su se obrambene građevine (tvrđava Akershus u Oslu, oko 1300., pregrađivana do u XVI. st.) i dvorci (Håkonshallen u Bergenu, početak XIII. st.). Tijekom gotičkog razdoblja zamjetni su utjecaji kasne gotike iz Engleske i ponešto iz Francuske. Primjeri renesansnoga graditeljstva prisutni su samo u tragovima (Rosenkrantzov toranj u Bergenu, 1562–63., i na nekoliko kamenih kuća u Oslu). Rani barok dao je obilježje oltarima, propovjedaonicama i sl. Jači razvoj umjetnosti javio se usporedno s ekonomskim blagostanjem u XVIII. st. (dekorativno slikarstvo, pučka proizvodnja tekstila, stakla i keramike), a posebice nakon stjecanja samostalnosti 1814. i stupanja u uniju sa Švedskom. U prvoj polovici XIX. st. sagrađeni su klasicistički kraljevski dvorac (Hans Ditrich Frantz Linstow, 1789–1851) i Sveučilište u Oslu (Christian Henrik Grosch, 1801–65) te mnoge zgrade i ustanove historicističkih obilježja, koje su izgradili uglavnom njemački arhitekti, a od domaćih isticali su se Henrik Bull (1864–1953) i Olaf Nordhagen (1883–1925). Uz historicizam javila se i nacionalno-romantična struja koja je tražila oslonac u tradicionalnoj pučkoj arhitekturi u drvu; glavni predstavnici Arnstein Arneberg (1882–1961) i Magnus Poulsson (1881–1961), autori monumentalne vijećnice u Oslu (1933–50). U djelima arhitekata novoga naraštaja prevladavao je funkcionalizam, kojega su glavni predstavnici Herman Munthe-Kaas (1890–1977; Novo kazalište i Umjetnički dom u Oslu), Ove Bang (1895–1942) i Lars Backer (1892–1930). Poslijeratnomu naraštaju arhitekata, koji su se oslanjali na suvremenu europsku i američku arhitekturu, pripadali su Erling Viksjø (1910–71; vladina palača u Oslu), Knut Knutsen (1903–69), Nils Holter (1899–1976), Nils Slaatto (1923–2001) i Kjell Lund (1927–2011). Od 1970. vodeći su norveški arhitekti Are Telje (r. 1936) i Niels Torp (r. 1940), koji projektira kuće u drvu. Postmodernističko projektiranje primjenjuju Jon Lundberg (r. 1933), Jan Digerud (r. 1938) i Thomas Thiis-Evensen (r. 1946). – U gotičkom razdoblju kiparski radovi u drvu i kamenu slijedili su europske oblike s jakim obilježjima samosvojnog izraza (figuralni i ornamentalni ukras crkvenoga namještaja). Tijekom kasne gotike, renesanse i baroka domaća kiparska izradba bila je vrlo skromna, uglavnom je prevladavao uvoz iz susjednih zemalja i Njemačke. Kiparstvo se u drugoj polovici XIX. st. razvijalo u znaku zakašnjeloga klasicizma. Istaknuti predstavnici bili su Hans Michelsen (1789–1859), Julius Middelthun (1820–66) i Brynjulf Bergslien (1830–98), sljedbenik B. Thorvaldsena, autor konjaničkoga spomenika švedskoga kralja Karla XIV. Ivana u Oslu te kipova i poprsja norveških književnika i državnika. Od 1900. radio je u Oslu G. Vigeland (1869–1943), koji je isprva bio pod utjecajem Rodinova impresionizma, potom se razvio prema ekspresionizmu (oko 150 reljefnih kompozicija i kipova u parku Frogner u Oslu s prikazima čovjekova razvoja od rođenja do smrti). Među kiparima koji su oko 1920-ih prihvatili suvremene europske smjerove ističu se Emil Lie (1897–1976) i Stinius Fredriksen (1902–77). – Umjetnička aktivnost u XIX. st. bila je najprisutnija u slikarstvu. U doba romantizma težnje za stvaranjem nacionalne slikarske škole odrazile su se napose u pejzažnome slikarstvu, koje nastoji prikazati osebujne ljepote norveških krajolika. J. Ch. C. Dahl (1788–1857) slikao je s poetskim zanosom motive iz norveških planina, fjordova i morskih obala, služeći se gustim i zagasitim tonalitetima, a tako su nastavili i njegovi učenici Thomas Fearnley (1802–42) i Peder Balke (1804–87). Pod utjecajem engleskih pejzažista i akademskog romantizma düsseldorfske škole radio je Hans Gude (1825–1903), a slijedili su ga pejzažisti Johan Fredrik Eckersberg (1822–70) i August Cappelen (1827–52). U prvoj polovici XIX. st. prevladavali su utjecaji njemačke škole (Düsseldorf, München), a tek u posljednjem desetljeću jačali su utjecaji iz Pariza, osobito impresionizam, kojega su glavni sljedbenici Frits Thaulow (1847–1906), Gerhard Munthe (1849–1929) i Ch. Krogh (1852–1925), pejzažist i slikar kompozicija sa socijalnom tematikom te pisac naturalističkih romana. Sklonost prema simboličko-fantastičnim i erotsko-morbidnim sadržajima snažno je izražena u opsežnome opusu E. Muncha (1863–1944), koji je odsudno utjecao na stvaranje ekspresionizma u Skandinaviji i Njemačkoj. Tom smjeru pripadali su slikari Ludvig Karsten (1876–1926), Nikolai Astrup (1880–1928) i portretist Henrik Lund (1879–1935). Postimpresionizam su slijedili Henrik Sørensen (1882–1962) i Jean Heiberg (1884–1976). U velikim dekorativnim kompozicijama Axel Revold (1887–1962), Per Krogh (1889–1965) i Alf Rolfsen (1895–1979) priklonili su se kubizmu i konstruktivizmu, Knut Rumohr (1916–2002) i Jakob Weidemann (1923–2001) apstrakciji, a Gunnar S. Gundersen (1921–83) op-artu. Velike tapiserije s kompozicijama norveških krajolika i tema iz norveške povijesti radili su Frederikke Hansen (1855–1931) i Jan Groth (r. 1938). Do sredine 1970-ih mnogobrojni norveški umjetnici, npr. Per Ung (1933–2013), Arvid Pettersen (r. 1943), Johanne Marie Hansen-Krone (r. 1952) i John Audun Hauge (r. 1955), u figuralnim kompozicijama i prikazima krajolika stvorili su osebujnu inačicu ekspresionizma. Najmlađi naraštaj norveških umjetnika, od kojih se ističu Per Formo (r. 1952) i Kristin Aarnes (r. 1955), ironično komentira svoju tradiciju i klasičnu avangardu; videom se bave Nils Olav Bøe (r. 1958) i Sven Påhlsson (r. 1965), a konceptualnom fotografijom Kåre Kivijäri (1938–91) i Ingrid Book (r. 1951). U Oslu se nalazi veći broj značajnih muzejskih ustanova: Povijesni muzej, Muzej za umjetnost, Gradski muzej i muzej Edvarda Muncha. Na poluotoku Bigdøy nalazi se Norsk Folkemuseum sa sedamdesetak starih drvenih kuća iz svih krajeva Norveške te crkvom na tzv. jarbole s dijelovima iz XIII. st., a u posebnoj zgradi čuvaju se tri vikinška broda iz IX. st.

Glazba

Najstariji glazbeni artefakti na tlu Norveške, lurovi (duge zaobljene trublje), potječu iz razdoblja između 1500. i 500. pr. Kr., a drvena glazbala iz približno 850. pronađena su na nalazištima vikinških brodova. Nakon pokrštenja Norvežana u X. st., uvedeno je gregorijansko pjevanje s katedralnim školama od XII. st. nadalje u Trondheimu, Oslu, Bergenu i Stavangeru, a nema dokaza o uporabi višeglasja tijekom srednjeg vijeka. Od XIV. st. bilježe se gradski orguljaši, a od oko 1600. gradski svirači. Prvi skladatelji renesansne polifonije u XVI. st. bili su Caspar Ecchienus i Johann Nesenus (djelovao u Njemačkoj). U XVIII. st. utemeljena su prva privatna društva za njegovanje kazališta i glazbe (orkestar društva Musikselskab Harmonien iz Bergena, osnovan 1765., postoji i danas). Nakon 1814. započeo je pokret za nacionalnu norvešku kulturu, kada se pojačava zanimanje i za norvešku tradicionalnu glazbu. Prva norveška opera »Planinska avantura« (»Fjeldeventyret«) Waldemara Thranea uprizorena je 1825. u Christianiji (Oslo). Violonistički virtuoz i skladatelj O. B. Bull (1810–80) rabio je u svojim skladbama tradicionalnu glazbu, svirao s folklornim sviračima i plesačima te u Bergenu 1850. utemeljio nacionalno kazalište na norveškom jeziku. U drugoj polovici XIX. st. posebno je ojačao pokret zborskoga pjevanja koji je promicao nacionalnu ideologiju. Od 1841. glazbenik i znanstvenik L. M. Lindeman (1812–87) objavljivao je zbirke norveških narodnih pjesama, što je postao glavni izvor za djela najistaknutijih skladatelja Halfdana Kjerulfa (1815–68), E. Griega (1843–1907) i J. S. Svendsena (1840–1911), školovanih na Konzervatoriju u Leipzigu. E. Grieg je u zemlji i inozemstvu uspio nametnuti ideju o norveškoj »boji« svoje glazbe i do danas ostao najpoznatiji norveški skladatelj. Prvi konzervatorij otvoren je u Oslu 1894. kao nastavak orguljaške škole. U razdoblju oko I. svjetskog rata i nakon njega došlo je do stvaralačkoga pluraliteta, kada je jedna skladateljska struja zastupala modernističke (npr. Fartein Valen, Pauline Hall), a druga tradicionalne neoromantičke ideje (npr. Ludvig Irgens-Jensen, Eivind Groven i dr.). Nakon II. svjetskog rata napuštena je ideja nacionalnog u glazbi, skladatelji su otišli na školovanje u Pariz ili Darmstadt i prevladali su utjecaji neoklasicizma, dodekafonije, nove poljske i američke glazbe. Nakon 1970. javljaju se utjecaji minimalizma i postmoderne. Istaknuti su skladatelji druge polovice XX. st. Finn Mortensen (1922–83), Johan Kvandal (1919–99), Alfred Janson (r. 1937), Magne Hegdal (r. 1944), Ragnar Søderlind (r. 1945), Lasse Thoresen (r. 1949), Cecilie Ore (r. 1954), Rolf Wallin (r. 1957), Gisle Kverndokk (r. 1967) i mnogi drugi. Na poticaj norveške vlade, nakon 1970. razvijena je mreža glazbenih škola i konzervatorija, utemeljeni su državna glazbena akademija (1973), koncertna agencija i glazbeni informacijski centar, te razvijen sustav potpore simfonijskim orkestrima, nacionalnoj operi (utemeljena 1959), komornim ansamblima i glazbenim festivalima. – U norveškoj glazbenoj tradiciji vokalna glazba zauzima manje važno mjesto, a u njoj su najveća skupina nabožne pjesme. Veći dio starije vokalne baštine (lokk, stev, uspavanke, balade i dr.) danas se rijetko izvodi, osim u pokretu oživljavanja tradicije. Instrumentalna folklorna glazba ima snažniju i dulje održavanu tradiciju. Karakteristična su norveška tradicijska glazbala lur (drvene trublje), drombulja (zabilježena od srednjeg vijeka), harfa, langeleik (vrsta citre) i dr. Od XVIII. st. glavno glazbalo norveškog folklora postala je violina, osobito posebna norveška inačica tzv. hardangerske violine, raširena u zapadnoj Norveškoj i središnjim dolinama, glazba koje očituje harmonijske, plesno-ritamske, frazirajuće i druge strukturno-interpretativne osobitosti.

Film

Prvi poznati film (dokumentarni) realizirao je 1908. Šveđanin Julius Jaenzon. Razvoj kinematografije neprekidno je otežavala konkurencija razvijene švedske i danske kinematografije. Skromna, ali stabilna produkcija razvila se 1920-ih uz pomoć vlasnika kinematografa koji su od 1917. udruženi u Komunale Kinematografer. Tada su osnovane i prve veće tvrtke Kristiania Film i Norsk film, a 1932. izgrađen je prvi studio – Jar pokraj Osla. Do 1920. snimljeno je 20 igranih filmova, 1920–45. god. 69, prvi zvučni film snimljen je 1931., a prevladavao je žanr melodrame. Stanje kinematografije djelomično se poboljšalo nakon II. svjetskog rata kada je nacionalizirana najveća tvrtka Norsk film pa je država počela sufinancirati projekte preko svojeg ureda za film (Statens Film Råd), a 1970-ih javio se naraštaj kritički usmjerenih autora, uglavnom školovanih u inozemstvu (Anja Breien, Bredo Greve, Svend Wam, Knud Leif Thomsen). Početkom XXI. st. godišnje se proizvodi pet do deset igranih filmova. U Norveškoj postoje dvije kinoteke.

Citiranje:
Norvežani. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 25. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44136>.