Njemački viteški red

Njemački viteški red (njemački Deutscher Ritterorden ili Deutscher Orden, naziva se i Teutonski red), vojnički i vjerski red koji su osnovali njemački trgovci radi njege bolesnika i ranjenika prilikom opsade grada Akona (danas Akko) u Palestini, za Trećega križarskog rata (1189–92). Osnutak reda bio je nadahnut hospitalom za njegu ranjenika koji su podigli njemački hodočasnici i križari između 1120. i 1128., ali koji je bio uništen tijekom arapskog osvojenja Jeruzalema 1187. Dolaskom križara za Trećega križarskoga rata (1189), među kojima je bilo i puno Nijemaca, kraj Akona je bio izgrađen novi hospital za njegovanje ranjenika. Tada je osnovan red koji je u svoj naziv prihvatio ime grada Akona, kao i ime Blažene Djevice Marije, koja je bila njegova glavna zaštitnica. Pripadnici reda poslije su prihvatili kao zaštitnicu i sv. Elizabetu Ugarsku (1235) te sv. Jurja, zaštitnika viteštva i konjaništva. Članovi reda polagali su redovničke zavjete, a zadaća im je bila boriti se protiv pogana i nevjernika. Bulom Quotiens postulatur iz 1191. potvrdio ih je papa Klement III., a 1198. red je od bolničkoga postao viteški. God. 1199. sastavljena su njegova pravila, koja je bulom Sacrosancta Romana potvrdio papa Inocent III. Nekoliko godina poslije razvio se u vjersku vojnu organizaciju, koja je u početku bila podređena velikomu meštru ivanovaca. Izrazito njemački značaj reda te zaštita koju su mu pružali carevi i drugi njemački vladari omogućili su Teutoncima da postupno steknu stvarnu neovisnost o ivanovcima. Prva carska potvrda i povlastica redu bila je ona Otona IV. iz 1213. Sred. XIV. st. tu je neovisnost o ivanovcima priznalo i papinstvo. Članovima reda mogle su postati i žene (za obavljanje kućanskih poslova) i laici. – Prodiranje Turaka Seldžuka u Siriju i Palestinu primoralo je red da se na početku XIII. st. povuče u Europu. Najprije je stekao dobra u Ugarskoj i Hrvatskoj (za Andrije II. Arpadovića), a zatim u Poljskoj, gdje ga je 1226. prihvatio knez Konrad od Mazovije, namjeravajući se njime poslužiti u borbi protiv nekrštenih Prusa. U Njemački viteški red ušao je 1237. njem. Red vitezova mača (Schwertbrüder), koji je nešto prije toga zagospodario istočnom pribaltičkom obalom. Tako ojačan, započeo je Njemački viteški red svoj pohod na istok, uglavnom protiv Prusa koji su obitavali sjeverno od Mazovije, a istočno od Visle. Nakon pruskih ustanaka u drugoj polovici XIII. st. red je potiskivao Pruse i kolonizirao njihovu zemlju germanskim stanovništvom. Na tom je području red osnovao svoju državu i dobio za nju carsku povlasticu (Zlatna bula Fridrika II. iz 1226). Pokušao je prodrijeti i u Rusiju, ali ga je Aleksandar Nevski potukao na Čudskom jezeru (1242). – Kada je Akon, sjedište reda, pao 1291. u ruke muslimana, preneseno je njegovo sjedište u Mletke, a potom 1309. u Marienburg (Malbork) i 1457. u Königsberg (Kalinjingrad). Red je dostigao vrhunac moći u razdoblju 1308–1410. Tada je tom križarskom državom centralistički upravljao generalni kapitul reda s doživotno izabranim Velikim meštrom na čelu. Njemački viteški red počeo je propadati nakon Grünwaldske bitke u istočnoj Pruskoj (znana i kao bitka kod Tannenberga) 1410., u kojoj su njegovu vojsku porazile trupe poljsko-lit. kralja Vladislava II. Jagela i lit. kneza Vitolda te češka vojska Jana Žiške. Nakon novoga rata s Poljskom pretrpio je 1466. teške teritorijalne gubitke i morao priznati suverenitet Poljske. God. 1525. država Njemačkoga viteškog reda postala je svjetovno vojvodstvo, kao nasljedni feud dinastije Hohenzollern. U Njemačkoj je kao duhovni red postojao do 1809., kada ga je ukinuo Napoleon.

Citiranje:
Njemački viteški red. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 29. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44494>.