Obala Bjelokosti

ilustracija
OBALA BJELOKOSTI, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9

Obala Bjelokosti (francuski République de Côte d’Ivoire [ʀepybli'k də kọ:t divwa:'ʀ]), država u zapadnoj Africi, na obali Gvinejskoga zaljeva, između Liberije (duljina granice 716 km) i Gvineje (610 km) na zapadu, Malija (532 km) i Burkine Faso (584 km) na sjeveru te Gane (668 km) na istoku; 322 462 km².

Prirodna obilježja

Obala Bjelokosti sastoji se od obalne ravnice s mnogim lagunama (duljina obale 515 km) i planinske unutrašnjosti (Nimba, 1752 m; najviši vrh zemlje); između se pruža prostran, riječnim tokovima ispresijecan ravnjak do 500 m visine. Klima je na jugu zemlje tropska s obiljem oborina i prosječnom godišnjom temperaturom između 25 i 28 °C, na sjeveru savanska s izraženim suhim razdobljem od studenoga do ožujka, kada iz Sahare puše suhi vjetar harmatan. Količina oborina smanjuje se od primorja (do 3000 mm) prema unutrašnjosti (do 1200 mm), izuzevši planinski prostor na sjeverozapadu gdje padne više od 2000 mm. Rijeke (Bandama, Komoé, Sassandra, Cavally) ulijevaju se u Gvinejski zaljev; zbog brzaca plovne su samo u donjem toku. Na srednjem je toku rijeke Bandame akumulacijsko jezero Kossou (1750 km²) s istoimenom hidroelektranom. U unutrašnjosti su se razvile savane s galerijskim šumama uz rijeke, a u obalnoj ravnici tropske kišne šume; uz obalu rastu mangrove.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2014. u Obali Bjelokosti živi 22 671 331 st. ili 70,3 st./km². Najgušće je naseljen jugoistok zemlje oko Abidjana (2189 st./km²) i šire područje glavnoga grada (171,4 st./km²); jugozapad i sjever naseljeni su rjeđe (do 40 st./km²). Etnička struktura vrlo je raznolika, stanovnici su pripadnici šezdesetak naroda koji se dijele u pet glavnih skupina; Akan (41,1%), Sjeverni Mande (Malinke; 17,2%), Gur (Senufo; 13%), Kru (9,4%) i Južni Mande (8,4%). Autohtono stanovništvo čini 75,8% ukupnoga stanovništva, ostalo (24,2%) su izbjeglice iz susjednih država, najviše iz Burkine Faso i Liberije, te neafričko stanovništvo (Libanonci i Francuzi). Prema vjeri stanovnici su muslimani suniti (38,6%), kršćani (32,8%; uglavnom katolici), pripadnici afričkih tradicionalnih vjerovanja (animisti; 11,9%); nereligioznih je 16,7% st. (2008). Porast stanovništva iznosi 2,1% (2007–12), što odgovara prirodnomu priraštaju (21,9‰ ili 2,19%, 2011). Natalitet (33,6‰, 2011) je znatno viši od svjetskoga prosjeka (19,2‰, 2011), a mortalitet (11,7‰, 2011) nešto viši (svjetski prosjek 8,2‰, 2011); mortalitet dojenčadi 81,2‰ (2011). Stanovništvo je iznimno mlado: u dobi je do 14 godina 39,3% st., od 15 do 64 godine 57,7%, a u dobi od 65 i više godina 3,0% st. (2011). Očekivano je trajanje života 54,3 godine za muškarce, odnosno 56,6 godina za žene (2011). U poljoprivredi je zaposleno 49% aktivnoga stanovništva, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 14%, a u uslužnim djelatnostima 37% st. (2006). Sveučilišta su u Abidjanu (osnovano 1964) i Bouakéu (osnovano 1992); službeni je jezik francuski. Nepismeno je 43,1% stanovništva starijega od 15 godina (2011). Glavni je grad Yamoussoukro (207 412 st., 2014), najveći Abidjan (4 395 243 st., 2014), ostali su gradovi (2014): Bouaké (542 082 st.), Daloa (266 324 st.), Korhogo (245 239 st.), San-Pédro (174 287 st.), Gagnoa (167 900 st.), Man (148 171 st.); u gradovima živi 50,3% st. (2014).

Gospodarstvo

Početkom 2000-ih Obala Bjelokosti ostala je među siromašnijim zemljama iako je tijekom 2011–19. imala visoke stope ekonomskog rasta (prosječno 7% godišnje). Prisutne su velike socijalne razlike, a udjel je siromašnoga stanovništva 46,3% (2015). Stopa nezaposlenosti smanjena je sa 7,2% (2012) na 3,3% (2019). Godine 2018. ostvaren je BDP u vrijednosti od 43 milijarde USD; BDP po stanovniku bio je oko 1681 USD. U sastavu BDP-a vodeći je uslužni sektor (oko 55%), zatim industrijski (25%) i poljoprivredni (20%). Od prirodnih bogatstava znatni su hidroenergetski potencijali, te nalazišta zlata, bakra, boksita, dijamanata, kobalta, nikla, željeza, nafte i plina (većina je ležišta nafte i plina u podmorju i priobalju, a istražuju se i iskorištavaju uz pomoć zapadnih kompanija). U poljoprivrednoj su ponudi kakaovo zrno, kava, oraščići, uljne palme, banane, kukuruz, riža, manioka, krumpir i dr. Razvijena je prehrambena industrija, proizvodnja naftnih derivata, zlata, drvne građe, gume, vozila i dijelova, građevnoga materijala, umjetnoga gnojiva, pamuka i tekstila. U uslužnim djelatnostima prednjače telekomunikacije i trgovina, te rastuće bankarstvo i off-shore kompanije, koje su u obalnome pojasu prisutne od liberalizacijskih mjera iz kasnih 1990-ih. Vrijednost izvoza 2018. bila je 12,7 milijarda USD, a uvoza 11,3 milijarde USD. Više od polovice izvoza čine prehrambeni proizvodi (kakaovo zrno, oraščići, palmino ulje, kava, banane, riblje prerađevine i dr.), zatim nafta i derivati, zlato, guma i dr. Obala Bjelokosti vodeći je proizvođač kakaova zrna u svijetu i ono ima najveći udjel u izvozu (približno 28%, 2018). Uvozi većinom strojeve i opremu, naftu, hranu, lijekove, vozila, robu široke potrošnje i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Nizozemska (11%), SAD (9,1%), Vijetnam (6,3%), Njemačka (6,1%), Francuska (5,6%) i Burkina Faso (4,3%). Najviše uvozi iz Kine (15,9%), Francuske (11,3%), Nigerije (11,2%) i Indije (4,3%). Veličina je javnoga duga 53,2% BDP-a (2018).

Promet

Željeznička pruga duga je 639 km (2011); povezuje Abidjan s gradom Ouagadougouom u Burkini Faso. Od 81 996 km cesta asfaltirano je tek 6478 km ili 8% (2007). Glavne su luke Abidjan (najveća zapadnoafrička luka; 21 milijun tona, 2013) i San-Pédro. Međunarodne su zračne luke Abidjan (F. Houphouët-Boigny), Bouaké i Yamoussoukro.

Novac

Novčana je jedinica CFA franak (CFAF; XOF); 1 franak = 100 santima (centimes).

Povijest

U sjeveroistočnom dijelu Obale Bjelokosti narod Senufo osnovao je u XI. st. državu Kong, koja je postojala do kraja XIX. st. Pojedini su krajevi na sjeveru potpadali pod vlast stare države Gane (prostirala se na području današnjih Mauretanije i Malija), a neki sjeverni i srednji dijelovi u XIII. i XIV. st. pod državu Mali, odnosno u XV. i XVI. st. pod državu Songhai; zatim su postojale neovisne državice naroda Mande (Mandingo) i Baule (od XVIII. st.). Potkraj XV. st. Portugal je došao u dodir s primorskim narodima Akan i Kru, a otada se osobito razvijala trgovina bjelokošću (odatle i ime Obala Bjelokosti), robovima i dr. U XVIII. i u prvoj polovici XIX. st. na tom je području postojalo nekoliko francuskih faktorija i naselja. Godine 1843. Francuzi su zaposjeli gradove Assinie i Grand-Bassam. Francuska se vlast postupno proširila na cijelu obalu, a u 1880-ima i na unutrašnjost zemlje. Godine 1893. Obala Bjelokosti postala je zasebna kolonija s guvernerom na čelu. Kolonijalni osvajači naišli su na otpor domorodaca, koji su protiv njih digli nekoliko ustanaka. Osobito je bio značajan ustanak 1898. pod vodstvom Samoryja Touréa. Tek 1899., nakon što je on svladan i pokorena država Kong, osvojena je cijela zemlja. Obala Bjelokosti upravno je potpala 1904. pod Francusku Zapadnu Afriku. Međutim, domorodačko stanovništvo oružanim ustancima suprotstavljalo se do 1915. kolonijalnoj upravi. Godine 1933. dio Gornje Volte bio je priključen Obali Bjelokosti (1948. vraćen je Gornjoj Volti). Nakon poraza Francuske u lipnju 1940., kolonijalna je uprava bila lojalna Pétainovoj vladi, ali je nakon iskrcavanja Saveznika u Africi u jesen 1942. prešla na njihovu stranu.

Godine 1946. Obala Bjelokosti postala je francuski prekomorski teritorij; 1957. dobila je ograničenu samoupravu. Nakon referenduma 1958. postala je autonomna republika Francuske zajednice; 7. VIII. 1960. stekla je neovisnost. Félix Houphouët-Boigny (premijer od 1959) postao je predsjednikom; predvodio je Demokratsku stranku Obale Bjelokosti (osnovana 1946) i uveo jednostranački režim (na vlasti se održao do smrti 1993). Tijekom 1980-ih dolazilo je do povremenih prosvjeda protiv vlasti, a 1990. legalizirana je oporba (nemiri su izbili na izborima 1990). Henri Konan Bédié bio je predsjednik 1993–99 (izbore 1995. bojkotirala je oporba). Vojni režim preuzeo je vlast u prosincu 1999. i vladao do listopada 2000., kada je za predsjednika bio izabran Laurent Gbagbo (uz oporbene prosvjede i sukobe s više stotina poginulih). Početkom 2000-ih došlo je do etničkih i vjerskih sukoba, pokušaja državnog udara te francuske vojne intervencije (2002); polovica državnoga teritorija bila je pod nadzorom pobunjeničkih skupina. Mirovni sporazum formalno je postignut u siječnju 2003., a od travnja 2004. stabilnost održavaju mirovne snage UN-a. Zbog novih sukoba Francuska je ponovno vojno intervenirala u studenome 2004. Novi sporazum o miru i podjeli vlasti postignut je u ožujku 2007. Na predsjedničkim izborima u studenome 2010. pobijedio je Alassane Outtara; uslijedili su nemiri i oružani otpor Gbagbovih pristaša. God. 2011. francuskom vojnom intervencijom (u ožujku) podržan je predsjednik Outtara (Gbago je uhićen u travnju, a u studenome je izručen Međunarodnomu kaznenom sudu u Hagu). U sukobima 2010–11. bilo je oko 3000 poginulih i oko 450 000 izbjeglih (najviše ih Abidjana). Nastavljena je mirovna operacija UN-a (oko 11 000 vojnika i policajaca 2013). Francuskom vojnom intervencijom u ožujku 2011. podržan je predsjednik Outtara (Gbago je uhićen u travnju, a u studenome je izručen Međunarodnomu kaznenom sudu u Hagu pod optužbom za zločine protiv čovječnosti; oslobođen je u siječnju 2019. zbog nedostatka dokaza). U sukobima 2010–11. bilo je oko 3000 poginulih i oko 450 000 izbjeglih (najviše iz Abidjana). Nastavljena je mirovna operacija UN-a (2013. bilo je oko 11 000 vojnika i policajaca). Na predsjedničkim izborima potkraj listopada 2015. ponovno je pobijedio Alassane Outtara. U ožujku 2016. dogodio se teroristički napad radikalnih islamista na turiste u Grand-Bassamu (33 km istočno od Abidjana), u kojem je bilo 20-ak poginulih. U svibnju 2017. ugušena je pobuna pojedinih vojnih postrojbi zbog neisplaćenih bonusa (pobune su povremeno izbijale u više gradova od siječnja 2017). Mandat mirovne operacije UN-a završio je potkraj lipnja 2017.

Politički sustav

Prema Ustavu od 8. XI. 2016. Obala Bjelokosti je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike na čelu je države, vrhovni je zapovjednik oružanih snaga i nositelj izvršne vlasti; imenuje premijera i ministre. Bira se na općim izborima na razdoblje od pet godina (od 2020. uz njega se bira i potpredsjednik). Zakonodavnu vlast ima dvodomni parlament, koji čine Nacionalna skupština (Assemblée nationale) i Senat (Sénat). Zastupnike u Nacionalnoj skupštini (ukupno 255) biraju građani na općim i neposrednim izborima, dok od 99 senatora dvije trećine biraju vijećnici regionalnih, okružnih i općinskih vijeća te zastupnici (po regijama), a preostalu trećinu imenuje predsjednik republike; mandat članova oba doma je 5 godina. Biračko pravo imaju svi državljani s navršenih 18 godina života. Vrhovnu sudbenu vlast u zemlji ima Vrhovni sud (Cour suprême). Administrativno, Obala Bjelokosti podijeljena je na 14 okruga, 31 regiju i 2 autonomna distrikta sa statusom regije te departmane i općine. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 7. kolovoza (1960).

Citiranje:
Obala Bjelokosti. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 27. 11. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44525>.