STRUKE:

običajno pravo

običajno pravo, pravo nastalo time što su običaji iz pravne sfere nesmetanim dugotrajnim ponavljanjem prerasli u obvezatna pravila općepoznata sadržaja. Običajno pravo vrijedilo je prema teritorijalnom kriteriju među svim stanovnicima određenoga područja, ili prema personalnom kriteriju među članovima neke društvene grupe, staleža ili profesije (npr. među trgovcima). U pristupu pravnopovijesnim vrelima potreban je oprez, jer su se nazivi za običajno pravo (consuetudo, mores, usus) rabili ponekad i u širem smislu, kao oznaka cjelokupnoga pravnog poretka uključujući i normativne izvore (npr. statutarno pravo), a mogu se odnositi čak na potpuno novu odredbu, pa i na nečije subjektivno pravo. Običajno pravo kroz dugo je razdoblje moglo ostati nepisano, a povod zapisivanju obično je bila nesigurnost i dvojbe glede njegova sadržaja. Pravne norme koje je donosila državna vlast potiskivale su običajno pravo i izrijekom mu u hijerarhiji pravnih izvora davale sekundarnu i supsidijarnu vrijednost. Kako i nadalje znatni segmenti društvenog života nisu regulirani propisima, običajno pravo je zadržalo veliku važnost. Tek potkraj staroga poretka (franc. ancien régime), probijanjem novih shvaćanja o načelu zakonitosti i pravnom sustavu, te kodifikatorskim valom koji je uslijedio u XIX. st., prostor prepušten običajnomu pravu počeo se ozbiljno sužavati. Proučavanje običajnoga prava iz zbirki, u kojima je popisano, usložnjeno je time što u te zbirke mogu biti umetnute i nove norme, koje nije uvijek lako prepoznati i razlučiti, te što se običajno pravo taložilo tijekom dugoga razdoblja, pa je teško datirati pojedina pravna rješenja. Te metodološke teškoće potrebno je uzeti u obzir i pri raščlanjivanju izvorâ iz hrvatske pravne prošlosti (Vinodolski zakon, Poljički statut, Novigradski pravni zbornik, Vranski zakonik i dr.). Običajno pravo može se proučavati i iz sudskih spisa, jer se u postupcima ponekad stranke i sud pozivaju na običajno pravo, dokazuju njegov sadržaj i raspravljaju o njem. Zanimanje za običajno pravo u XIX. st., koje je pobudila historijska pravna škola, dovelo je do sabiranja pravnih običaja koji u narodu žive (npr. anketa B. Bogišića za južnoslavenski prostor). Proučavanje običajnoga prava bilo je potaknuto i ideološkim motivima. Npr. u gotovo svakom nacionalnom pokretu tragalo se za iskonskim običajnim pravom toga naroda, često bez svijesti o metodološkim zamkama koje tomu stoje na putu; ili, podcrtavale su se sličnosti u običajnom pravu kako bi se pokazalo da su neke etničke grupe srodne (npr. pod utjecajem panslavističkih ideja), ne vodeći dovoljno računa o tome da posve slična pravna rješenja postoje i u drugih naroda na tom stupnju društvenog razvoja. Mnoge tvrdnje o praslavenskom ili pragermanskom običajnom pravu u znanstvenim krugovima zato su odbačene ili se uzimaju u obzir s krajnjim oprezom. Običajno pravo neke zajednice ne može se utvrditi ni interpretirati samo iz lokalnih zbirki i izvora, već traži vrlo opsežna komparativna istraživanja pravne i antropološke naravi.

Citiranje:
običajno pravo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 19. 10. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44553>.