oktet (njem. Oktett < tal. ottetto, prema lat. octo: osam).
1. U glazbi, naziv za komornu skladbu za osam glazbala ili za ansambl koji izvodi takvu skladbu. Nazivak je u uporabi od početka XIX. st. Standardni sastav okteta odredio je F. Schubert u djelu napisanome 1824. za klarinet, rog, fagot, dvije violine, violu, violončelo i kontrabas, ali skladatelji XIX. i XX. st. pisali su skladbe i za oktete različitih instrumentalnih sastava. Termin oktet rabi se i za označivanje skupine od osam pjevača.
2. U kemiji, naziv za skupinu od osam elektrona u vanjskoj elektronskoj ljuski (valentni elektroni), kakve imaju atomi izrazito stabilnih plemenitih plinova (osim helija). Budući da je oktet posebno stabilna atomska konfiguracija, G. N. Lewis zaključio je 1916. da atomi spajanjem u molekule ili jedinke kemijskih spojeva nastoje postići oktetnu elektronsku strukturu te time veću stabilnost. Pri stvaranju heteropolarne veze, oba atoma postižu oktet primanjem ili otpuštanjem elektrona, dok se u homeopolarnoj vezi oktet ostvaruje povezivanjem preko zajedničkih elektronskih parova (→ kemijske veze).
3. U mjeriteljstvu → bajt
