okupacija (lat. occupatio: zauzimanje).
1. U međunarodnom pravu, način stjecanja teritorija, odnosno pravno stanje koje nastaje nazočnošću i vladavinom stranih vojnih snaga na području pod suverenošću druge države. Okupacijom se može steći samo ničije područje, ali se ne može steći suverenost nad okupiranim teritorijem. Međunarodno pravo razlikuje ratnu i mirnodopsku okupaciju. Ratna okupacija stanje je nakon stvarnoga vojnog zauzeća tuđega državnog područja tijekom rata. Očituje se u učvršćenoj nazočnosti neprijateljskih vojnih snaga na tom području. Istodobno je vlastima teritorijalne države, pogotovo najvišima, onemogućeno obnašanje dužnosti. Za ratnu je okupaciju nužno potrebno da se okupirano područje nalazi nesumnjivo u vlasti okupatora te da on svoju vlast i provodi. Ratna okupacija vremenski je ograničena: prestaje nakon okončanja rata, a okupirano se područje predaje suverenu ili pripaja teritoriju okupatora. Režim ratne okupacije uređen je: Pravilnikom o zakonima i običajima rata na kopnu (1899) i Četvrtom haškom konvencijom iz 1907., kojoj je Pravilnik priključen, te Ženevskom konvencijom o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata (1949) i dr. pravilima međunarodnog običajnoga prava. Mirnodopska okupacija pravno je stanje nastalo kada vojne snage neke države zauzmu područje ili dio područja druge države s kojom nisu u ratu, koja nije pružila otpor i koja također ne smatra da je u ratu, te na tom tuđem području provode vlast. Ako se zasniva na međunarodnom ugovoru, prava i dužnosti i okupacijske vlasti i pučanstva okupiranoga područja preciznija su nego ako se provodi po vrlo oskudnim normama običajnoga prava. Razlozi za mirnodopsku okupaciju mogu biti: prisila na izvršavanje dužnosti, ispunjenje obveza, poštovanje nekih prava i dr.
2. U građanskome pravu, okupacija je način stjecanja vlasništva prisvajanjem napuštenih i ničijih stvari.
