Oliveira [~vi'rɐ], Manoel de (puno ime Manoel Candido Pinto de Oliveira), portugalski filmski redatelj (Porto, 10. XII. 1908 – Porto, 2. IV. 2015). Iz obitelji industrijalaca, u mladosti uspješan športaš, filmom se počeo baviti kao amater i realizirao vrstan dokumentarni film Rad na obalama Doura (Douro, faina fluvial, 1929). Zbog nerazvijenosti portugalske kinematografije prvi igrani film režirao je tek 1942., no i otada je radio neredovito, istaknuvši se unošenjem dokumentarističkih sastavnica u igrane filmove, čime je početkom 1940-ih anticipirao talijanski neorealizam. Kontinuirano radi tek od 1972. zahvaljujući pomoći Portugalskoga filmskog centra. U tom razdoblju usmjerio se prema filmskome modernizmu (osobito sklon dugim kadrovima), a tematski je zaokupljen kritičkim prikazom portugalskoga građanstva (bio je proganjan u doba Salazarove diktature). Oliveira je jedini u svjetskim razmjerima istaknuti portugalski redatelj, a također na prijelazu iz XX. u XXI. st. i najstariji aktivni svjetski redatelj. Značajniji igrani filmovi: Prošlost i sadašnjost (O passado e o presente, 1972), Benilde – majka djevica (Benilde – ou a Virgem Mae, 1975), Pogubna ljubav (Amor de perdição, 1978), Francisca (1981), Božanstvena komedija (A Divina Comédia, 1991., Velika posebna nagrada žirija u Veneciji), Dolina Abraham (Vale Abraão, 1993), Putovanje do početka svijeta (Viagem ao principio do mundo, 1997), Pismo (La Lettre, 1999), Vraćam se kući (Je rentre à la maison, 2001).
