struka(e):

atribucijski procesi (lat. attributio: pripisivanje, pridavanje), procesi socijalne percepcije, u kojima se ponašanja drugih ljudi i samoga sebe pripisuju (atribuiraju) bilo unutarnjim, bilo vanjskim čimbenicima. Pritom imaju ulogu naši nazori prema pojedinim osobama, kao i mišljenja prema nekom obliku vlastitog ponašanja: ako smo uspjeli u nekom pothvatu koji smatramo vrijednim, skloni smo svoj uspjeh pripisati svojim značajkama (sposobnosti, inteligenciji, zalaganju i dr.); ali ako smo učinili nešto loše, tražimo razloge u vanjskim čimbenicima (društvena prisila, nedovoljno vremena, okolne smetnje itd.). Naprotiv, kod drugih ljudi, a pogotovo ako nam ti ljudi nisu dragi, često smo njihov uspjeh skloni pripisati čistoj »sreći«, dok za njihove propuste ili pogrješke okrivljujemo njihovu osobu. U društvenim sredinama u kojima žene imaju podređen položaj, opažaju se jednake tendencije: uspjeh žene u struci često se pripisuje slučaju ili drugim okolnim čimbenicima, a njezin neuspjeh njezinoj nesposobnosti. Za one situacije u kojima nismo toliko pod utjecajem predrasuda o sebi ili o drugim ljudima, psiholog H. H. Kelley (1972) razradio je načela, koja su na djelu prilikom pripisivanja uzroka nečijem ponašanju. Ta načela uključuju spoj triju dimenzija: 1) stupnja podudarnosti s ostalim ljudima u reakciji na neku situaciju, 2) stupnja dosljednosti osobe u ponašanju u istim ili sličnim situacijama i 3) stupnja općenitosti određene značajke ponašanja iste osobe u različitim situacijama.

Citiranje:

atribucijski procesi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/atribucijski-procesi>.