opeka

ilustracija
OPEKA – puna opeka (lijevo); opeka sa šupljinama (desno)
ilustracija1ilustracija2

opeka, građevni element za zidanje koji se proizvodi oblikovanjem, sušenjem i pečenjem smjese glinenoga materijala, pijeska i vode; u razgovornom jeziku kadšto i cigla. Opeka je uz drvo i kamen jedan od najstarijih, a ujedno i prvi umjetno proizvedeni građevni materijal. Zahvaljujući povoljnim svojstvima (čvrstoća, otpor prolasku topline, jednostavno rukovanje i zidanje) i danas se često rabi za zidove manjih stambenih, javnih i gospodarskih zgrada. Kao sirovina za proizvodnju opeke služi obična ilovača ili druge slabije vrste gline. Kako bi se spriječilo preveliko stezanje, iskrivljivanje i pucanje oblikovanih komada prilikom sušenja i pečenja, sirovini se prema potrebi dodaje pijesak. Glineni materijal priprema se mlinovima, valjcima i miješalicama do željene plastičnosti, a zatim se uz pomoć preša i stolova za rezanje oblikuje u opeke. Nakon sušenja na zraku ili u sušionicama opeke se peku u posebnim pećima na temperaturi oko 1000 °C. Nepečena, samo na suncu osušena opeka kakva se odavna tradicijski rabi u mnogim dijelovima svijeta, zove se ćerpič.

Vrste opeka

Prema obliku, izmjerama, vanjskom izgledu i svojstvima razlikuje se više vrsta opeka i opečnih proizvoda. Puna (obična) opeka tradicionalno se upotrebljava za zidanje zidova. Izmjere su joj 25 × 12 × 6,5 cm; na ležišnoj plohi može imati do 15% šupljina (puna opeka sa šupljinama). Masa pune opeke iznosi 3,1 do 3,5 kg, a u 1 m³ stanu 384 takve opeke. Porozna opeka proizvodi se kao i obična, ali se u glinenu smjesu dodaje sitni materijal koji tijekom pečenja izgori. Puna fasadna opeka upotrebljava se za zidanje ili oblaganje zidova koji se ne žbukaju. Oblikom je nalik punoj opeci, ali je otporna prema smrzavanju, sa smanjenim udjelom soli koje bi se mogle pojaviti na površini zida. Šuplje opeke i opečni blokovi danas se najviše upotrebljavaju. Šupljine mogu biti uspravne ili vodoravne. Izmjere šuplje opeke jednake su izmjerama one pune, dok se opečni blokovi proizvode različitih veličina, oblika i površine šupljina, ovisno o namjeni za vanjske, pregradne ili nosive zidove, za trusna područja i sl. Stropni blokovi i gredice opečni su elementi za izradbu polumontažnih međukatnih konstrukcija. Gredice s armaturom čine nosivi dio, a blokovi ispunu, koja ujedno zamjenjuje oplatu stropa; betoniranjem tanke ploče elementi konstrukcije povezuju se u cjelinu. Prepeka ili klinker izrađuje se od boljeg materijala i peče na 1200 °C gotovo do taljenja (sinteriranja). Takva je opeka gusta, čvrsta, nepropusna, glatke površine i otporna na smrzavanje pa se upotrebljava za oblaganje fasada, jako opterećeno ziđe, popločavanje putova. Silikatna opeka proizvodi se od kremenoga pijeska i gašenoga vapna u autoklavama, gdje dolazi do njihova kemijskog vezanja, pa opeka očvrsne. Šamotna (vatrostalna) opeka proizvodi se od smjese koja se sastoji od nepečene te od mljevene, prethodno pečene vatrostalne gline. Može izdržati temperature do 1600 °C pa se upotrebljava za oblaganje ložišta i donjih dijelova dimnjaka. U opekarske proizvode ubraja se i crijep, dok to nije slučaj sa staklenom opekom za zidanje poluprozirnih dijelova zidova. Radi dekoracije opeke i crjepovi kadšto se prevlače engobama i caklinama. Engobe su glinene mase koje se u tankom sloju nanose na sirove opeke ili crijep da se postigne ljepša, jednoličnija boja proizvoda. Kao cakline upotrebljavaju se one olovne, obojene metalnim oksidima.

Povijest

Već u IV. tisućljeću pr. Kr. u Mezopotamiji, najstarije su sumerske i asirske građevine bile građene opekama vezanima blatom ili bitumenom. U Egiptu je iz razdoblja starih dinastija iz III. tisućljeća pr. Kr. sačuvano više palača i grobnica građenih opekom. Poslije je kamen donekle istisnuo opeku, no ponovno je široku primjenu doživjela u doba staroga Rima. O proizvodnji opeke i gradnji njome opširno je u I. st. pr. Kr. pisao Marko Vitruvije Polion. U I. st. Rimljani su već proizvodili opeku u posebnim pećima, a njezine su izmjere i priprema bili propisani. U ranom srednjem vijeku tradicija gradnje opekom nastavila se u Bizantu, Italiji i Španjolskoj, dok se u ostalim dijelovima Europe, nakon više stoljeća zaborava, ta tradicija počela obnavljati tek u XII. st. U doba gotike, osobito u sjevernoj Njemačkoj i Poljskoj, potpuno je zamijenila kamen, pa su se opekom osim ziđa, izvodili stupovi, svodovi, rebra, lukovi, kontrafori i drugi konstruktivni elementi. Otad se njezina primjena proširila Europom; u razdobljima romantizma i historicizma nerijetko je imala i dekorativnu ulogu, a u graditeljstvu je općenito prevladavala sve do XX. stoljeća.

Opeka u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se opeka upotrebljavala tijekom cijeloga srednjeg vijeka, a jači razvoj opekarstva počinje od XVI. st. Opekarska industrijska proizvodnja u nas također ima dugu tradiciju, a njezin je današnji opseg u stalnom porastu i 2007. je iznosio 2 000 000 m³ opeka i 96 milijuna komada crjepova. U istoj su godini prema prihodu bile značajnije tvornice Tondach Hrvatska iz Bedekovčine, Eko Međimurje iz Čakovca, IGM Dilj iz Vinkovaca, Wienerberger Ilovac iz Karlovca i dr.

Citiranje:
opeka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 14. 8. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45225>.