oprašivanje (latinski pollinatio), prenošenje peluda iz prašnika na sjemeni zametak u golosjemenjača, odn. na njušku tučka u kritosjemenjača. Oprašivanje je bitan preduvjet za oplodnju. U dvospolnim cvjetovima kritosjemenjača pelud se može prenijeti na njušku istoga cvijeta (samooprašivanje ili autogamija) ili s drugoga cvijeta iste jedinke (susjedno oprašivanje ili geitonogamija) ili s cvijeta jedne na cvijet druge jedinke iste vrste (stranooprašivanje, alogamija ili ksenogamija). Učinak autogamije i geitonogamije općenito je slab, jer najčešće ne dovodi do normalne oplodnje (autosterilnost), no ima biljaka u kojih je samooprašivanje redovita pojava, pa se u nekih oplodnja može izvršiti već u zatvorenom cvijetu (kleistogamija), npr. u mirisne ljubice. Najčešće je ipak stranooprašivanje, koje je u dvodomnih biljaka jedino moguće, a kod jednodomnih i dvospolnih biljaka razvile su se raznolike i osebujne prilagodbe koje onemogućavaju autogamiju, odnosno pospješuju alogamiju. U jednih je to genetska inkompatibilnost, pri čem značajnu ulogu imaju vrat i njuška tučka (razvojno-fiziološki filtri), koji najčešće sprječavaju klijanje peluda i razvoj peludne mješinice. Vrlo su značajne prilagodbe prostorna odvojenost muških i ženskih cvjetova te njihovo sazrijevanje u različito vrijeme (vremenska odvojenost – npr. u bora, u mnogih kritosjemenjača), i vremenska odvojenost prašnika i tučkova dvospolnih cvjetova. Pritom u nekih vrsta, kao npr. u različitih štitarka, glavočika, zvončika i dr., najprije dozrijevaju prašnici (protandrija ili proteroandrija), u drugih, npr. u kozlaca, trputaca i dr., dozrijevaju najprije tučkovi (protoginija ili proteroginija). Posebna je prilagodba za pospješivanje stranooplodnje raznovratost (heterostilija), tj. u jednih jedinki iste vrste cvjetovi imaju tučak s kratkim vratom, a u drugih je tučak dugovrat (dimorfna heterostilija), npr. u jaglaca, forzicije i dr., dok npr. u vrbice (Lythrum salicaria) postoje čak tri vrste raznovratih cvjetova (trimorfna heterostilija). Osim duljinom vrata cvjetovi se razlikuju veličinom zrnaca peluda i građom njuške tučka.
Pelud se na različite načine prenosi s cvijeta na cvijet pa su se i s tim u vezi u biljaka razvile različite prilagodbe. Mnoge se oprašuju s pomoću vjetra (anemofilija ili anemogamija), npr. bor, breza, lijeska, hrast i dr. Cvjetovi anemofilnih biljaka najčešće su bez ocvijeća (→ cvijet) ili je ono slabo razvijeno i neugledno, a prašničke su niti mlohave pa ih i najslabiji vjetrić lako zanjiše i istrese peludni prah koji te biljke proizvode u velikoj količini. Vrlo su značajni oprašivači životinje (zoogamija ili zoidiogamija), u prvom redu kukci (entomogamija), rjeđe, osobito u trop. područjima, ptice (ornitogamija) i šišmiši (hiropterogamija), a vrlo rijetko i puževi (malakogamija). Zoogamne biljke imaju živo obojene, često oblikom prilagođene, intenzivno mirisne cvjetove s mednicima (nektarijima) koji izlučuju slatki sok (nektar). Proizvode manji broj peludnih zrnaca, koja su često ljepljiva, u nakupinama, i sl. Rjeđe je oprašivanje s pomoću vode (hidrogamija), npr. u vodene kuge, zostere, valisnerije i dr.
