ornamentiranje (prema njem. ornamentieren: ukrasiti, od lat. ornamentum: ukras), u vokalnoj i instrumentalnoj glazbi, naziv za ukrašavanje melodije ili pojedinih tonova određenim tonskim figurama kraćega trajanja. Ornamentiranje je univerzalni postupak u glazbi svih razdoblja i kultura, a povezan je s jednako univerzalnom praksom improviziranja i variranja. Ukrasi se u pisanim notnim zabilježbama označuju posebnim nestandardiziranim znakovljem primjena kojega, zajedno s tehnikama i funkcijama ornamentiranja, u praksi varira prema razdobljima, stilovima i ukusima. Grafijski simboli ornamentiranja u europskoj umjetničkoj glazbi razvili su se isprva u talijanskoj renesansnoj glazbi (npr. tremolo, trillo, groppo, effetti i dr.), a potom poglavito u francuskoj baroknoj glazbi za lutnju, instrumente s tipkama i violu da gamba (tzv. agréments). Kao improvizacijski postupak ornamentiranje postupno nestaje tijekom razdoblja klasicizma te se potom u glazbi XIX. i XX. st. organski vezuje uz glavni tonski protok. Najvažniji povijesni izvori za razumijevanje i ispravno povijesno-stilsko odgonetanje sustava ornamentiranja pretklasične glazbe napisi su D. Ortiza (1553), L. Zacconija (1592), G. Caccinija (1601), H. Purcella (1696), F. Geminianija (1731; 1749), J. J. Quantza (1752), C. Ph. E. Bacha (1753), L. Mozarta (1756) i dr.
