TRAŽI DALJE:
STRUKE:

ortoepija

ortoepija ili pravogovor (grč. ὀρϑοέπεια), pravilan izgovor, tj. normiran sustav izgovora određenoga jezika, uglavnom književnoga jezika, tj. standardnoga idioma određenoga jezika. Katkad se naziva i dobrim, valjanim, točnim, prihvaćenim izgovorom. Označava i disciplinu koja se bavi izgovornim normama, a koja je usko povezana s fonetikom i fonologijom. Sastoji se od preporučivanja ili propisivanja određene izgovorne inačice koju se smatra najboljom po izvornosti, starini, proširenosti, dosljednosti, sustavnosti, prikladnosti i slično. Svrha je pravogovora izjednačivanje, ili bar viši stupanj jednakosti u izgovoru radi naddijalektnoga sporazumijevanja jedne jezične zajednice.

Ortoepske se norme odnose na izgovor glasova (fonema i njihovih inačica u različitoj okolini, uključujući razlikovna obilježja), riječi (nizova glasova, uključujući i njihovu promjenu i ispuštanje, slogova i njihovih veza, naglasaka i njihovih obilježja: udara ili siline, dužine, tonova), rečenica (rečenična prozodija: intonacija, naglasak, stanka, ritam) i cijeloga teksta (tekstna prozodija), te na ispravan izgovor pisanoga jezika, tj. način čitanja (čitanje slova i nizova slova, pravilno tumačenje interpunkcijskih oznaka, razrješavanje dvoznačnosti prema kontekstu). Izgovor određenoga jezika može biti opisan i propisan (kodificiran), a može biti tek djelomično ili nepotpuno opisan skup izgovornih obilježja jezika koji se smatra uzornim i teži se njemu prilagoditi (impliciran). Često se scenski izgovor smatra ortoepskom normom standardnoga jezika. U današnje doba veliku ulogu u uspostavljanju implicitne norme imaju javna predavanja, govori i javni mediji.

Citiranje:
ortoepija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 1. 12. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45616>.