otrovanje

otrovanje (intoksikacija), oštećenje zdravlja koje nastaje djelovanjem različitih prirodnih ili sintetskih kemijskih tvari (otrova) nakon njihova slučajnog ili namjernoga dodira sa živim organizmom. Otrovi se klasificiraju prema podrijetlu (biljni, životinjski, mineralni, sintetski), prema načinu djelovanja (stanični, krvni, živčani), prema kemijskoj građi (organski, anorganski) te prema načinu izdvajanja u analitičkom postupku. Otrovi koje stvara živi organizam nazivaju se toksini. Znanost koja proučava otrove i njihovo djelovanje na živi organizam zove se toksikologija.

Otrovi su se od davnine rabili kao sredstva za ubojstvo i samoubojstvo. Kao sredstva za ubojstvo rabili su se do XX. st., a poslije vrlo rijetko. Učestalost samoubilačkih otrovanja podjednaka je, ali se promijenio izbor otrova: prije su se rabila korozivna sredstva (kiseline, lužine), a danas se rabe lijekovi. Slučajna su otrovanja rjeđa, osim otrovanja drogama.

Djelovanje otrova

Najveći broj otrova djeluje na organizam nakon ulaska u krvni optok (resorpcijsko djelovanje), a manji ih broj djeluje jednako na površini tijela, kao i nakon ulaska u nj (npr. kiseline, lužine). Otrovi u tijelo mogu ući kroz usta, udisanjem, kroz kožu, klistirom te injekcijom u žilu ili u tkivo. Nakon ulaska kroz usta, otrovi se u krvni optok resorbiraju pretežno iz crijeva (to više što su lakše topljivi u lipidima), potom dolaze u jetru, gdje se pretvaraju u manje štetne spojeve. Plinoviti i lako hlapljivi otrovi udisanjem brzo dospijevaju u krvni optok, dok djelovanje otrova kroz kožu ovisi o debljini njezina rožnatoga sloja. Nakon ulaska u krvni optok otrov se širi tijelom, ali njegova raspodjela nije svuda podjednaka: lijekovi i droge uglavnom se odlažu u jetri, žuči i kosi, toksične kovine u kosi, noktima i kostima, a neki pesticidi u masnome tkivu. Ubrzo nakon ulaska otrova u krvni optok započinje i njegovo izlučivanje iz tijela, najviše putem bubrega, nešto kroz debelo crijevo, a znatno manje izdisanjem kroz pluća (osim ugljikova monoksida).

Hoće li neka tvar uzrokovati otrovanje ovisi o više čimbenika, u prvom redu o njezinim fizikalno-kemijskim svojstvima. Primjerice, tvar koja se ne može otopiti ili prijeći u plinovito stanje, ne može uzrokovati otrovanje. Značajan je čimbenik otrovanja količina unesenog otrova; ona koja uzrokuje oštećenje organizma, ali ne i smrt, naziva se otrovna (toksična) doza, a ona koja pod određenim uvjetima uzrokuje smrt naziva se smrtonosna (letalna) doza (→ doza; posologija). Najmanja smrtonosna doza većine otrovâ za čovjeka nije poznata (ispitivanja se provode samo na životinjama), pa se izražava kao srednja smrtonosna doza (LD 50), što je količina otrova koja uzrokuje smrt u 50% pokusnih životinja. Način ulaska u tijelo također je važan čimbenik otrovanja; najbrže i najjače djeluju otrovi uneseni izravno u krvni optok, iako ima iznimaka; zmijski otrovi i kurare vrlo su otrovni ako uđu u krv, a posve bezopasni ako ulaze kroz usta, dok je arsenov(III) oksid (arsenik ili mišomor) znatno otrovniji ako uđe kroz usta. Otrovanje može nastati nakupljanjem (kumulacijom) toksičnih tvari (npr. lijekova, štetnih tvari u radnoj okolini ili mjestu stanovanja, zagađen zrak, voda ili radioaktivno zračenje). Suprotno tomu, stalno unošenje malih količina nekih otrova može katkad dovesti do navikavanja, pa s vremenom ni smrtonosna doza neće prouzročiti otrovanje (npr. kokain, morfij). Istodobno unošenje više otrovnih tvari pojačava njihovo zajedničko djelovanje (sinergizam) pa do otrovanja dolazi iako je količina svake tvari manja od toksične doze (npr. djelovanje alkohola sa sedativima i psihofarmacima). Djelovanje otrova ovisi i o općem stanju organizma.

Smrtonosno otrovanje često nije lako utvrditi, jer nazočnost otrova u tijelu nije dokaz da je otrovanje uzrokom smrti. Sigurno otrovanje pokazuju okolnosti dotičnoga slučaja, klinička slika i obdukcijski nalaz s toksikološkom identifikacijom otrova.

Sredstva koja sprječavaju i uklanjaju djelovanje otrova te ublažavaju posljedice otrovanja nazivaju se antidoti.

Vrste otrova

U nas je uobičajena podjela otrova prema njihovoj kemijskoj građi. Najznačajniji su anorganski plinoviti otrovi: ugljikov monoksid (CO), koji se razvija pri izgaranju organskih tvari bez dovoljnoga pristupa zraka i udjel kojega u zraku od 0,5% za nekoliko minuta dovodi do smrti; sumporovodik (H2S), koji se pojavljuje u slobodnom stanju u prirodi ili nastaje u kemijskim industrijskim procesima; cijanovodična kiselina (HCN) i njezini derivati, što se rabe u kemijskoj industriji i deratizaciji. Anorganski korozivni otrovi (solna, sumporna i dušična kiselina te natrijev i kalijev hidroksid) u širokoj su uporabi u industriji i kućanstvu, a mogu uzrokovati teška oštećenja probavnoga sustava i kože. Polukovina arsen nalazi se posvuda u prirodi i stalno se unosi u tijelo u malim količinama; kao element nije otrovan, za razliku od njegova spoja arsenova(III) oksida. Od kovina su osobito otrovni olovo (→ saturnizam), živa (→ merkurijalizam) i mangan (→ manganizam). Svi navedeni otrovi djeluju na stanične enzime ili na sastojke krvi istiskujući kisik.

Među otrove organskoga podrijetla ubrajaju se: organska otapala koja ulaze u tijelo udisanjem i kroz usta – metanol (oštećuje živčani sustav, vid, srce, pluća i bubrege), izopropanol i aceton (uzrokuju tešku acidozu) te benzen (uzrokuje psihičke poremećaje); organske kiseline – octena kiselina (oštećuje lokalno probavni trakt i kožu) i oksalna kiselina (oštećuje bubrege do uremije); anionski deterdženti (uneseni kroz usta uzrokuju lakše probavne smetnje); kationski deterdženti (otrovniji su od anorganskih, npr. asepsol, cetavlon). Danas su najznačajniji organski otrovi pesticidi, jer se široko primjenjuju u suzbijanju štetočina, a u tijelo ulaze udisanjem ili kroz kožu; organofosforni insekticidi (nuvan, malation) oštećuju živčani sustav, uzrokuju vrtoglavicu, poremećaj vida, obilno znojenje i lučenje sline, nesvjesticu, edem pluća i gušenje; karbamati (pirimikarb) manje su otrovni; klorirani ugljikovodici uglavnom oštećuju živčani sustav, a kako se gomilaju u masnome tkivu, njihovo se djelovanje može očitovati pri naglom gubitku masti (→ gladovanje); dinitro-spojevi uzrokuju vrućicu, znojenje, poremećaj disanja i komu; dipiridili (dikvat, parakvat) uzrokuju vrijedove u probavnom sustavu te oštećenja pluća, jetre i bubrega.

Prva pomoć pri otrovanju

Najčešći su znakovi akutnog otrovanja mučnina i bolovi u želucu, omaglica, povraćanje, proljev te katkad smetnje u disanju i srčanom radu. Ako je unesrećeni udisao otrovni plin, treba ga odmah iznijeti iz zatrovane prostorije. Ako je otrov ušao kroz kožu, valja ju isprati običnom vodom. Ako je otrovani u samoubilačkoj namjeri popio veću količinu lijekova (koji u velikim dozama djeluju poput otrova), treba izazvati povraćanje. Pri otrovanju jakim kiselinama, lužinama i drugim jetkim tvarima, povraćanje može izazvati jače oštećenje probavnoga puta kojim je navedena tvar prošla. Ako osoba nije pri svijesti, ne treba izazivati povraćanje, jer postoji opasnost od ugušenja povraćanim sadržajem. Radi ispravnoga liječenja, potrebno je što prije utvrditi o kakvu je otrovu riječ.

Citiranje:
otrovanje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 9. 12. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45911>.