panislamizam (pan- + islamizam, prema islam), pokret koji teži međusobnoj suradnji i ujedinjenju svih muslimanskih, naroda i država. Panislamizam je izraz ideje o religijsko–političkom zajedništvu muslimana, koje se, prema naučavanju Kurana o islamskoj zajednici, osniva na jedinstvu religije i državnog uređenja. Nastao je u XIX st. kao otpor politici europskih silâ, koje su islamskim narodima osim političke prevlasti nametale i europsku kulturu i civilizaciju. God. 1903. Abdullah Suhrawadi osnovao je u Londonu Panislamsko društvo, a svojim časopisom znatno je utjecao na razvoj i širenje panislamizma. Panislamizam se očitovao i u zahtjevima osmanskih sultanâ, koji su zahtijevali da ih kao svoje vjerske poglavare (kalife) priznaju i muslimani izvan Osmanskoga Carstva. Sultan Abdul Hamid II. (1876–1909) pokušao je preko panislamizma svoju prevlast nametnuti cijelomu islamskom svijetu. Nastupom Mladoturske revolucije (1908) Turska je prestala biti središte panislamizma. Mladoturska revolucija, koja je težila za europeizacijom Osmanskoga Carstva, zatim probuđeni nacionalni osjećaji Arapa iskazani u velikom ustanku protiv Turaka te, konačno, nastanak mlade turske države koja je ukinula kalifat, pojave su suprotne ideji panislamizma. Nakon I. svj. rata mlade islamske nacionalne države bile su zainteresirane ponajprije za vlastiti ekonomski politički razvoj pa su nacionalizam pretpostavile panislamizmu. Ukidanje kalifata (1924) izazvalo je velike prosvjede islamskog svijeta. U Indiji je nastao pokret Khilafat, koji je zahtijevao povratak kalifata, no ta su nastojanja odbačena na panislamskim konferencijama u Kairu i Meki (1926) i Jeruzalemu (1931). Nakon II. svj. rata ideja panislamizma dobila je nove poticaje iz Pakistana i Indonezije, gdje su bile osnovane velike države koje su u svoje ustave unijele odredbu da su muslimanske. Pakistan je postao središte suvremenoga panislamizma, koji ne teži za uspostavom vrhovnog islamskog autoriteta, nego zastupa načelo međusobnoga pomaganja neovisnih muslimanskih država u rješavanju političkih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih problema. To su bile teme konferencija u Karachiju (1951), Jeruzalemu (1953), Meki (1954), Lahoreu (1957–58) i Rabatu (1969). Međutim, velike političke, kulturne i društvene razlike među islamskim državama uvelike su onemogućivale ostvarenje toga programa.
