Parać, Frano

Parać, Frano, hrvatski skladatelj (Split, 11. V. 1948). Školovao se na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (teorija glazbe 1972; kompozicija, u klasi S. Horvata, 1975). Usavršavao se na području elektroničke glazbe kod Marina Zuccherija u Milanu (1977–78). Nakon rada u Glazbenoj školi Blagoje Bersa u Zagrebu (1972–78), od 1978. predaje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji (redoviti profesor od 1992; dekan 1985–87., od 2002). Redoviti član HAZU od 2008. Skladao je opsežan opus za različite izvoditeljske sastave (solističke, komorne, orkestralne, koncertantne skladbe te glazbeno-scenska djela), no težište je njegova interesa i uspješnosti u skladbama za glas i za gudaće instrumente. Ispitivanje boje i raspona zvuka posebno je vidljivo u ranijim skladbama (npr. Chaccona, 1971; Brass Music, 1974; Ed e subito sera, 1974; Oboe sommerso, 1974), a monokromnost i tonalitetna određenost u kasnijim skladbama (npr. Kompozicije za dva zbora a capella, 1977; Collegium vocale, 1979; Gudački trio, 1980., te u jednoj od najizvođenijih Paraćevih skladbi, Muzici za gudače, 1980). Blizina minimalizma osjeća se u sklonosti ostinatima, dinamici i boji, karakterističnima npr. u Sarabandi (1982) i Simfoniji (1992). Pozornost su izazvala i glazbeno-scenska djela poput baleta Carmina Krležiana (1985) i opere Judita (2000). Paraćeva glazba glazba je sinteze, jer se ne distancira od tradicije i ne inzistira uporno na novome te ostaje prihvatljiva slušatelju zbog uravnoteženosti formalnih proporcija i funkcionalnosti harmonije, zbog dijatonike i sklonosti prema melodiji kao važnom ekspresivnom i emotivnom elementu (npr. Serenada za gudače, 1991; Sonata za violinu i klavir, 1992). U cjelini, riječ je o osebujnu opusu bez izrazitijega razvoja, s neprestanim prožimanjem različitih elemenata i stilova te trajnom potrebom za ekspresijom i komunikacijom.

Citiranje:
Parać, Frano. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 27. 5. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=46580>.