pastir, čuvar stada domaćih životinja. Pastiri mogu biti pojedini članovi obitelji, koji napasaju vlastitu stoku; može postojati zajednički pastir za cijelo selo ili su to pak skupine iznajmljenih pastira koje s velikim stadima borave na udaljenim pašnjacima više mjeseci (u alpskom ili transhumantnom stočarstvu u Europi; gauči (gauchos) u Južnoj Americi; vaker/os/i (vaqueros) u Meksiku; kauboji (cowboys) u Sjevernoj Americi). Kod nomada cijele zajednice žive sa stokom u neprestanu pokretu, bez stalna boravišta. Pastiri su razvili vlastitu kulturu koju obilježava posebna odjeća i pribor, prehrana, nastambe, likovna i glazbena umjetnost, stočarske igre i natjecanja, poznavanje pučke medicine i veterine. – U hrvatskoj tradicijskoj kulturi tri su vrste pastira. Obiteljski su pastiri većinom djeca ili starci. U nizinskom, stajskom stočarstvu seoski pastir (čordaš, konjar, volar, kravar, svinjar) svakog je jutra skupljao i na zajednički pašnjak odvodio stoku cijeloga sela, a uvečer ju vraćao. Svoj je dolazak najavljivao puhanjem u pastirski rog ili pucanjem biča. Unajmljivalo ga se na Jurjevo (23. IV), na rok od godine dana. U planinskome transhumantnom stočarstvu skupina specijaliziranih pastira, čobana, odvodila je ljeti stada (pretežito ovaca i koza) na gorske pašnjake. Noću su boravili u pastirskim kolibama, a stoka u (pomičnim) torovima, gdje se obavljala i mužnja te striženje; danju su ju odvodili na ispašu, pojila i solila. U kolibama su žene prerađivale mlijeko u sir. Životinje su označivali znakovima vlasništva (bojom ili urezima na ušima), a količine skupljenoga sira i vune bilježili su urezima na drvenim rovašima. Boravili su u planini obično od Antunova (13. VI) do Male Gospe (8. IX) ili do Miholja (29. IX). Nakon povratka su bili isplaćeni u naturi (sirom, vunom) i u novcu. Pastiri su se bavili i izradbom ukrasnih predmeta i predmeta svakidašnje uporabe, rezbarili su drvene predmete, pripremali šibe za pletenje košara, izrađivali glazbala (trube od kore i sl.), a pastirice su prele, plele i vezle.
