Pater [pẹi'tə], Walter Horatio, engleski književnik (London, 4. VIII. 1839 – Oxford, 30. VII. 1894). Studirao na Sveučilištu u Oxfordu, gdje je od 1864. predavao na koledžu Brasenose; poslije je živio u Londonu. Pisac minuciozna, elegantna stila, poznat po skladnoj prozi i slavljenju profinjenog esteticizma kao temeljnoga izvorišta umjetničkoga djela. Premda blizak larpurlartističkim shvaćanjima, ljepota je za njega uz hedonističku imala i širu, humanističku funkciju. Povezan s pokretom predrafaelita, imao je mnogobrojne sljedbenike; esteticističkim shvaćanjima snažno je utjecao i na O. Wildea. Na književnoj sceni bio je zapažen esejima o T. S. Coleridgeu i J. J. Winckelmannu. Prvo značajno djelo, Studije o povijesti renesanse (Studies in the History of the Renaissance, 1873), sabrani su eseji o da Vinciju, Michelangelu, Botticelliju i dr., objavljivani u časopisima 1866. i 1867. U tome djelu, u eseju Estetska poezija (Aesthetic Poetry), istaknuo je važnost osjetilne neposrednosti u percepciji umjetničkog djela. U filozofskom romanu Marije Epikurejac (Marius the Epicurean, 1885) prikazuje duhovni život mladoga Rimljanina u doba Marka Aurelija. Smješten u Rim, temeljen na osobnom doživljaju grada, taj je roman svojevrstan manifest esteticizma, u kojem je estetska narav umjetnosti nadređena moralističkim shvaćanjima i asketizmu. Dekadentna tematika (zaokupljenost ljepotom i smrću, estetskim kao krajnjim smislom stvaranja, ali i života samoga), tema je i djela Imaginarni portreti (Imaginary Portraits, 1887), Vrjednovanja, uz esej o stilu (Appreciations, With an Essay on Style, 1889) te zbirke ranih predavanja Platon i platonizam (Plato and Platonism, 1893). Refleksija o vlastitu djetinjstvu Dijete u kući (The Child in the House, 1894) autobiografska je i umjetnička proza.
