TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Pavao Đakon

Pavao Đakon (latinski Paulus Diaconus ili Paulus Cassinensis), langobardski povjesničar (Cividale del Friuli, oko 720Montecassino, oko 799). Obrazovao se na kraljevskom dvoru u Paviji, a nedugo potom pristupio benediktinskomu redu (prije 774) i posvetio se poučavanju (sačuvan je njegov priručnik Malo umijećeArs minor). Kako bi poučavao svoju učenicu Adelpergu, kćer langobardskoga kralja Deziderija, sastavio je Rimsku povijest (Historia Romana), utemeljenu na Eutropijevim Izvadcima iz rimske povijesti (Historiae Romanae Breviarium), što je obuhvaćala događaje do vremena Justinijana I. Velikoga. Godine 782–786. boravio je na dvoru Karla I. Velikoga u Aachenu, baveći se poučavateljskim i književnim radom. Tada je, među ostalim, napisao povjesnicu biskupije u Metzu (Djela biskupa iz MetzaGesta episcoporum Mettensium). Vrativši se u Montecassino (786/787), nastavio se baviti književnom djelatnošću. U posljednjim godinama života posvetio se pisanju svojega glavnog djela Povijest Langobarda (Historia Langobardorum), posluživši se danas izgubljenom kronikom Sekunda iz Trenta i langobardskom tradicijom. Djelo obuhvaća događaje do smrti kralja Liutpranda (744), a zbog pouzdanosti podataka važan je izvor za povijest Langobarda i za seobu Slavena na predalpski prostor. Ono donosi i vrijedne podatke o najranijem razdoblju hrvatske povijesti, kao i o slavenskom zauzimanju i naseljivanju Istre, Norika, Panonije i Balkana. Sastavio je i mnogobrojna druga djela, pisao je pisma i pjesme.

Citiranje:
Pavao Đakon. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 19. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=47095>.