TRAŽI DALJE:
STRUKE:

pavlini

pavlini (lat. Ordo fratrum S. Pauli primi eremitae: Red braće sv. Pavla prvoga pustinjaka, akr. OSPPE), katolički monaški red. Nastali su 1215. u Ugarskoj kada je pečuški biskup Bartol s raspršenim pustinjacima po južnoj Ugarskoj i Slavoniji organizirao prve zajednice. Red je ustrojio ostrogonski kanonik Euzebije (u. 1270), koji je, postavši pavlinom i prvim priorom, zatražio potvrdu iz Rima. Papa Urban IV. (1261–64) potvrdio je red, a na nagovor sv. Tome Akvinskoga uzeli su pravilo sv. Augustina, te ime po jednom od prvih eremita, sv. Pavlu Pustinjaku. Uskoro su se proširili po Austriji, Italiji, njemačkim zemljama, Poljskoj, Švedskoj, Francuskoj, Španjolskoj i Portugalu. Na vrhuncu svojeg razvoja imali su 207 samostana u europskim zemljama, od toga 127 u Hrvatskoj i Ugarskoj. Od 1577. sjedište vrhovnoga poglavara (generala) reda bilo je u Lepoglavi, a 1699. Hrvatska pavlinska provincija odvojila se od Ugarske. U Hrvatsku su pavlini najprije došli u Dubicu (1244), zatim su sagradili samostan u Remetama kraj Zagreba (1278), potom se naselili kraj Čepićkoga jezera u Istri (1287), u Garić u Slavoniji (oko 1295), a u XIV. st. u Bakvu (Špišić-Bukovica, 1301), u Zlat (Petrova Gora, 1303), Gvozd kraj Modruša, Ljubotinu kraj Senja, Turan kraj Udbine, u Sv. Ivan u Lici, Strezu, Sv. Jelenu kraj Čakovca, Vlašku Dragu kraj Senja. Poslije su podignuli samostane u Lepoglavi (1400), Kamenskom (1404), Sv. Ani kraj Daruvara (1412), Crikvenici (1412), Sv. Petru u Šumi u Istri (1459), Žažitnom pod Velebitom (1490). U XVI. st. podignuli su samostane u Olimju (Ulimju, Olimlju, danas u Sloveniji, 1662), Križevcima (1665), Sveticama, Varaždinu, Sv. Elizabeti u Istri i dr. Veći dio samostana stradao je za osmanskih provala, pa su od XVI. st. boravili još samo u Istri i sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Red je 1786. ukinuo car Josip II. (što je opjevao A. Šenoa u svojoj povjestici Fratarska oporuka).

Pavlini su dali nekoliko zagrebačkih biskupa (Vuk Gyula, Š. Bratulić, M. Borković i E. Esterházy), od kojih je poslije Bratulić imenovan kaločkim, a Esterházy ostrogonskim nadbiskupom. A. Benković bio je velikovaradinski biskup, a J. Utješenović ostrogonski nadbiskup, kardinal, gubernator i državnik u Erdelju. Nakon premještaja sjedišta pavlinskoga reda u Lepoglavu, nekoliko je Hrvata obavljalo dužnost generala reda: Stjepan Trnavljanin, Š. Bratulić, M. Borković (3 puta), Pavao Ivanović (2 puta), A. Benković, Ludovik Barilović (2 puta), Gašpar Malečić, I. Krištolovec, Andrija Mužar i drugi. Premda pustinjački red, darovima plemstva dobili su velike posjede, pa su postali snažan i bogat red koji je proširio svoju djelatnost na gospodarsko, vjersko-propovjedničko i kulturno područje. Unaprijedili su poljodjelstvo, osobito vinogradarstvo i voćarstvo, te unijeli u naše krajeve nove i nepoznate kulture. U Lepoglavi su 1742. otvorili tvornicu svijeća, a u Očuri (lepoglavskom posjedu) tvornicu papira. U samostanima su ustanovili bogate knjižnice, bavili su se glazbom (pavlinska pjesmarica), te različitim obrtima, a posebno je poznata bila lepoglavska umjetnička radionica u kojoj su djelovali glasoviti barokni slikari I. K. Ranger, Luka Markgraf, Franjo Bobić, Andrija Remetski, kipari i rezbari P. Riedl, Filip Vidrić, ljevači zvona Laktancije i Santini, urari Antun Kerker i Josip Friedl. Imali su dobro opremljene ljekarne i poznate ljekarnike kao što su Ivan Ekkert u Sveticama, Leopold Wuezberger u Lepoglavi, Pantaleon Blasche u Olimju, kirurge (ranarnike) Simuna Fortnera u Lepoglavi, Varaždinca Ferdinanda u Olimju, Marina Ivančića u Remetama.

Osnovali su prvu hrvatsku gimnaziju u Lepoglavi 1503., prethodnicu javnih gimnazija, jer su u njoj, premda je bila unutarnjeg tipa, tj. za potrebe pavlinskoga podmlatka, studirali i svjetovni mladići. Prestala je raditi 1526., a ponovno je bila otvorena 1582. Zatvorena je 1637. pošto je počela djelovati isusovačka gimnazija u Varaždinu. Javne gimnazije po uzoru na isusovačke i njihov školski sustav, pavlini su potom otvorili u Križevcima i Senju. Od 1670. djelovala je u Križevcima niža gimnazija s četiri razreda u kojoj su se školovala i »vlaška djeca« toga dijela vojne krajine. U Senju je djelovala potpuna gimnazija od 1725. i nju su pohađali uz svjetovnu mladež i senjski sjemeništarci do 1741., kada je biskup otvorio posebnu sjemenišnu školu. Senjsku su gimnaziju nakon ukinuća pavlina vodili naizmjence biskupijski kler i franjevci. Pavlini su preuzeli 1776. i dvije isusovačke gimnazije (nakon ukinuća isusovačkoga reda), u Varaždinu i Požegi, i vodili su ih do 1786. U Lepoglavi su imali studij filozofije (od 1656) i teologije (od 1683) sve do 1783., koji je od pape dobio povlasticu i prava podjeljivanja akademskih stupnjeva. Priličan broj prigodnih filozofsko-teoloških izdanja objavljenih za javne ispite i promocije svjedoči o plodnoj djelatnosti toga studija; lepoglavski profesori bili su gotovo isključivo Hrvati. U XVIII. st. nekoliko su godina držali i studij filozofije i teologije još u samostanima u Čakovcu, Remetama i Olimju. Dali su značajna imena u hrvatskoj književnosti i kulturi kao što su leksikograf i pisac I. Belostenec, kajkavski pisci T. Brezovački, I. Krištolovec, H. Gašparoti, Mijo Kristofić, Tomo Stoos, povjesničari i teološki pisci J. Bedeković Komorski, A. Eggerer, N. Benger, Gašpar Malečić, Krizostom Križ i dr. Iz Poljske (Częstochowa), gdje su se pavlini jedino sačuvali, došli su ponovno u Hrvatsku 1972. i preuzeli samostan Kamensko kraj Karlovca. Samostan je opustošen i razoren 1991. za srpske agresije, zbog čega su pavlini otišli u Sveti Petar u Šumi. Od 1995. u karlovačkom kraju obnavljaju i vode samostane Kamensko i Svetice.

Citiranje:
pavlini. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 2. 12. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=47152>.