Pavlović, Vladimir, hrvatski književnik (Trebižat kraj Čapljine, BiH, 29. IX. 1935 – Zagreb, 7. XII. 1996). Višu pedagošku školu završio u Mostaru 1958. Radio je kao nastavnik hrvatskog jezika u Kuli Norinskoj te bio ravnatelj Gradskoga kulturnoga središta u Metkoviću. Kontemplativan pjesnik, sklon mistici, objavljivao pjesme pretežito biblijskog ozračja, konstante kojih su tjeskoba, razapetost između svjetla i tame (Riječi, 1955; Elegija o kralju, 1966; Vrijeme vatre, 1968; Zamak u pljusku, 1972; Grivna, 1977; Zemlja zebnje, 1981; Korablja, 1984; Arka od Narone, 1985; Tmica, 1987; Stigma, 1990; Genezaretska plavet, 1992; Gral, 1994; Requiem za uzaludne mrtvace, 1996). Pisao je i eseje, putopise, humorističnu prozu (Kad su se koze smicale, 1994) i dramske tekstove (Topot mrtvih konja, 1994). Posmrtno mu je objavljena zbirka pjesničkih proza i zapisa Ožiljci, ranjeni krajobrazi (2001).
