struka(e):
Pellico, Silvio
talijanski književnik
Rođen(a): Saluzzo, 25. VI. 1789.
Umr(la)o: Torino, 31. I. 1854.

Pellico [pε'l:iko], Silvio, talijanski književnik (Saluzzo, 25. VI. 1789Torino, 31. I. 1854). Studirao u Lyonu. U Milanu ušao u romantičarske krugove; prijateljevao s U. Foscolom, V. Montijem i dr. talijanskim i stranim autorima (Mme de Staël, Stendhalom, G. G. Byronom, A. W. Schlegelom, J. C. Hobhouseom). Velik je uspjeh postigao tragedijom u stihu Francesca da Rimini (1815). Bio je (1818–19) jedan od suradnika i urednika časopisa Il Conciliatore. Kao protivnik Austrije (karbonar) bio je uhićen (1820), pa osuđen prvo na smrt (1821), a potom na 15 godina robije u moravskoj tvrđavi Spielberg. Nakon pomilovanja (1830) u Torinu je radio kao bibliotekar grofova Barolo i nastavio književno djelovanje. U tom je razdoblju napisao tragedije Ester d’Engaddi (1830), Gismonda da Mendrisio (1834), Leoniero da Dertona (1834) i dr., pjesme srednjovjekovne tematike (Tancredi; Danteova smrt – Morte di Dante), religioznu liriku (Bogu – A Dio; Križ – La Croce, itd.) i moralni traktat Ljudske dužnosti (I doveri degli uomini, 1834). Klasično djelo talijanske preporodne književnosti knjiga je njegovih uspomena Moja tamnovanja (Le mie prigioni, 1832), u kojoj se, na pozadini unutarnje borbe koja završava kršćanskim opraštanjem, isprepleću narativni dijelovi i religiozne meditacije.

Citiranje:

Pellico, Silvio. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/pellico-silvio>.