Perelman [pəʀεlmᾶ'], Chaïm, belgijski filozof i pravnik (Varšava, 20. V. 1912 – Bruxelles, 22. I. 1984). Profesor na Slobodnom sveučilištu u Bruxellesu, ravnatelj Centra za filozofiju prava i Nacionalnog centra za logička istraživanja. Oživljavajući antičku retoričku tradiciju razradio je (zajedno s Lucie Olbrechts-Tyteca) teoriju argumentacije, koju je nazvao nova retorika, te ju primijenio na filozofiju, moral, politiku i pravo. Nova retorika proučava argumentativna sredstva koja govornik rabi kako bi uvjerio slušateljstvo u izložene postavke ili ga barem nagovorio da ih prihvati (npr. da je pobačaj za moralnu osudu jer je život najviša vrijednost). Njezino je područje primjene ljudska sloboda (ljudsko djelovanje, izbori, odluke, sklonosti, vrijednosti itd.), pa se ona razlikuje od formalne logike, kojoj je područje primjene nužnost. Nova retorika u zaključivanju polazi od vjerojatnih premisa, dok formalna logika zaključuje na temelju istinitih premisa. Perelman je kritizirao pravni pozitivizam, osobito formalističko shvaćanje pravnoga rasuđivanja, prema kojemu se ono sastoji u zaključivanju i izvođenju pojedinačnih pravnih pravila iz općih, tvrdeći da je to rasuđivanje argumentacijsko, kao i etatističko shvaćanje prava, prema kojemu je ono izraz suverenove volje u državi. Značajnija djela: Rasprava o argumentaciji: nova retorika (Traité de l’argumentation: la nouvelle rhétorique, s L. Olbrechts -Tyteca, 1958), Pravo, moral i filozofija (Droit, morale et philosophie, 1968).
