Petranović, Božidar, hrvatski pravnik i pisac (Šibenik, 18. II. 1809 – Venecija, 12. IX. 1874). Završio je filozofiju u Grazu, pravo u Beču, a 1833. doktorirao pravne znanosti u Padovi. U Šibeniku je bio tajnik pravoslavne eparhije. Pod utjecajem V. S. Karadžića i Lj. Gaja, u Zadru je 1836. pokrenuo list Ljubitel’ prosvěštenija. Srbsko-dalmatinskij almanah’, kojemu je bio glavni urednik 1836–41. God. 1848. bio je zastupnik u austrijskom parlamentu, gdje je pristao uz federalističku stranku te se zauzimao za uvođenje hrvatskog jezika u urede i škole. Sljedeće je godine u Beču, zajedno s Karadžićem, I. Mažuranićem i F. Miklošičem, sudjelovao u radu komisije za izradbu pravoslovnoga nazivlja (pravnoga nazivlja). Bio je potom savjetnik Zemaljskoga suda u Zadru i njegov prvi prisjednik. Sudjelovao je u pokretanju prvoga hrvatskog pravnog časopisa Pravdonoša (1851), u kojem je bio glavni suradnik. Jedan je od utemeljitelja Matice dalmatinske 1862. i njezin prvi predsjednik do 1874. Bio je član JAZU i počasni dvorski savjetnik. Pretežito proučavao običajno pravo u Dalmaciji. U djelu Bogomili: crkva bosanska i krstjani: istorička rasprava (1867) prvi se u hrvatskoj historiografiji pozabavio problemom Crkve bosanske te je osim latinskih izvora upotrijebio i domaću izvornu građu. Ostala djela: Istorija književnosti poglavitih na svietu narodah od najstarijih vremena do sadašnje dobi (1858), Ručna knjiga najnuždniih pravdoslovnih riečih, izriekah i obraznicah (1862), O osveti, mirenju i vraždi po negdašnjemu srbsko-hrvatskome pravnom običaju (Rad JAZU, 1871).
