Auzonije, Decim Magno

Auzonije, Decim Magno (latinski Decimus Magnus Ausonius [de'kimus ma'gnus auso'ni·us]), galorimski pjesnik i retor (Burdigala u Galiji, danas Bordeaux, oko 310Burdigala, oko 394). Stekao filološku i govorničku naobrazbu u Bordeauxu i Toulouseu kod Emilija Magna Arborija, svojega ujaka i potonjeg odgojitelja sina Konstantina I. Velikoga. Od 334. bio predavač književnosti i ubrzo profesor govorništva u rodnome gradu. Na poziv cara Valentinijana I. (između 364. i 368) postao odgojiteljem njegova sina Flavija Gracijana na carskome dvoru u Trieru u rimskoj pokrajini Belgiji. Valentinijan I. ga je 375. imenovao pravnim savjetnikom (quaestor sacri palatii); ostavio traga u Teodozijevu kodeksu (→ codex theodosianus). Za Gracijanove vladavine (375–383) obnašao visoke dužnosti pretorijanskog prefekta rimske Galije (378), a potom i konzula (379). Nakon Gracijanova ubojstva 383. povukao se iz javnoga života u rodni grad, »gnijezdo svoje starosti« (nidus senectutis). Iako se formalno izjašnjavao kao kršćanin i ispovijedao novu vjeru u prigodnicama Vazmeni stihovi (Versus paschales), Prošnja (Oratio) i Jutarnja molitva (Precatio matutina), bio je osvjedočeni štovatelj poganske kulture, pa je i svojem učeniku Paulinu iz Nole prigovarao što je napustio Apolona zbog Krista.

Auzonijeva književna ostavština obuhvaća 20 knjiga. Obično se raščlanjuju u tri skupine. Prvu čini osobno pjesništvo koje obuhvaća autobiografske stihove (Svakodnevica – Ephemeris, Proslovi – Praefatiunculae, Osobne pjesme – Domestica, Tužbalica za ocem – Epicedion in patrem), fragmentarno sačuvan ciklus pjesama o mladoj germanskoj robinji Bisuli (Bissula), pjesme u počast pokojnoj rodbini (Parentalija – Parentalia), pjesničke portrete kolega nastavnika u Burdigali (Commemoratio professorum Burdigalensium) i 35 poslanica (Epistulae) među kojima se ističu one upućena Paulinu iz Nole i Kvintu Aureliju Simahu. Druga je skupina dokumentarnog pjesništva koje obuhvaća fiktivne epitafe junacima palima u Trojanskome ratu (Epitaphia heroum qui bello Troico interfuerunt), pjesnički popis rimskih careva (De XII Caesaribus), mitološko-astronomske ekloge (Liber XXVI eclogarum), opis snolika prizora oslikanoga na zidu triklinija u Trieru Kupidon pokornik (Cupido cruciatus) i pohvalnice u čast 20 glasovitih gradova (Ordo urbium nobilium). Tu spada njegova pjesnički najsvježija pjesma Mozela (Mosella), epilij u 483 heksametra, u kojem slika mijene vinorodnih krajolika i života uz riječnu obalu. Zasebnu skupinu čini »akrobatsko« pjesništvo koje obuhvaća zagonetke (Zagonetka broja tri – Griphus ternarii numeri), pjesničke igrarije (Tehnopegnij – Technopaegnion) i opsceni citatni kolaž iz Vergilija (Svadbena stokrpa – Cento nuptialis). Zbirka 112 satiričnih epigrama (CXII Epigrammata de diversis rebus) pripada podjednako svim trima skupinama. Sklon bizarnim temama, što samokritički naziva »pjesničkim svrabom« (poetica scabies), Auzonije je uživao u vlastitoj manirističkoj virtuoznosti pa u Tehnopegniju svaki od 164 heksametra završava nekom jednosložnom riječju, dok je u Molitvi konzula Auzonija u ropalskim stihovima (Oratio consulis Ausonii versibus rhopalicis) svaka sljedeća riječ za jedan slog duža od prethodne. Utjecao na pjesnike francuske Plejade i na barokni konceptizam Baltasara Graciána y Moralesa.

Njegov otac i vrstan liječnik Julije Auzonije (Iulius Ausonius), arhijatar Valentinijana I., spominje se u natpisu pronađenome 1976. u Podstrani (Pituntium), gdje je 375–77. obnašao dužnost pretorijanskog prefekta Ilirika te u službi namjesnika obiju Dalmacija (consulens Dalmatiarum) pri carskome vijeću (comes sacri consistorii) odlučivao u lokalnome zemljišnom sporu.

Citiranje:
Auzonije, Decim Magno. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 25. 6. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=4797>.