pjesmarica, glazbena, zbirka notnih zapisa jednoglasnih ili višeglasnih svjetovnih ili duhovnih napjeva s instrumentalnom pratnjom ili bez nje. Najstariji poznati primjeri pjesmarica datiraju u XIII. i XIV. st., a u njima su zapisani tradicijski, trubadurski, truverski, minnesängerski i meistersingerski napjevi. Premda su autori zapisanih napjeva većinom nepoznati, uz neke se napjeve ipak nalaze imena njihovih mogućih autora, uglavnom istaknutih predstavnika francuske viteške umjetnosti. U Njemačkoj su se u XV. i XVI. st. pojavile zbirke svjetovnih pjesama, takozvane Liederbuch. U kasnijim razdobljima uloge i sadržaji pjesmarica postupno su se mijenjali, dok se u novije doba pojam pjesmarice često vezuje uz zbirke zapisa tradicijskih napjeva. Zbirke duhovnih pjesama počele su se sastavljati u doba reformacije, a napjevi objavljeni u njima postali su svojevrsnim središnjim repertoarom koji se u praksi održao više stoljeća. Protestantska crkvena pjesmarica Geystliche gesangk Buchleyn, koju je objavio Johannes Walter 1524. u Wittenbergu, prva je poznata pjesmarica takve vrste. Zbirka monodija uz orguljsku pratnju Pisni za najpoglavitije, najsvetije i najveselije dni svega godišća složene (1635) A. Jurjevića Grgičevića najstarija je poznata tiskana pjesmarica s notama na hrvatskom jeziku (čakavsko-ikavski dijalekt), s 12 monodijskih nabožnih napjeva nalik na narodne napjeve i prilagođenih široj publici. Osim Jurjevićeve, važne su i dvije pjesmarice pisane kajkavskim narječjem i latinskim jezikom – rukopisna Pavlinska pjesmarica (1644) i tiskana Cithara octochorda (1701., 1723., 1757).
