struka(e):
Plantić, Nikola
hrvatski isusovac, misionar
Rođen(a): Zagreb, 2. XII. 1720.
Umr(la)o: Varaždin, 15. VI. 1777.

Plantić, Nikola, hrvatski isusovac, misionar (Zagreb, 2. XII. 1720Varaždin, 15. VI. 1777). Studirao filozofiju u Zagrebu i Grazu, a teologiju u Trnavi. Godine 1747. zaređen za svećenika, a 1748. kao misionar otišao u Južnu Ameriku. Bio je profesor filozofije i teologije u Córdobi, rektor isusovačkoga kolegija u Buenos Airesu, superior u Montevideu. Nakon izgona na temelju patenta Karla III., vratio se 1768. u Zagreb. Od 1771. bio je rektor isusovačkoga kolegija u Varaždinu, gdje je ostao i nakon ukinuća reda 1773. Godine 1775. u Varaždinu je tiskao svoje propovijedi Pobožna i kratka za vsaki dan meseca premišljavanja. Njegov prijevod latinske gramatike na hrvatski jezik (kajkavske osnovice) Kratko vpeljavanje k dijačkom govorenju ostao je u rukopisu. Sačuvan je i rukopis njegovih predavanja iz filozofije koja je održao u Córdobi 1752. Plantićev teološki i evangelizatorski rad zasjenila je, povijesnim dokumentima nepotvrđena, priča o njem kao kralju paragvajskih Indijanaca. Njezin korijen seže u tzv. guaranski rat (1752–56), povezan s razgraničenjem španjolskih i portugalskih posjeda. Indijanci koji su se odbili seliti sa svojih redukcija, a s kojima su se doista solidarizirali i isusovci iz njemačkih zemalja, tim su ga povodom navodno proglasili svojim kraljem za kojeg se tvrdilo da je kovao novac s natpisom »Nicolao I. Imperat. Paraguay«.

Citiranje:

Plantić, Nikola. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/plantic-nikola>.