podmorje, morsko dno i njegovo podzemlje. U pravnom smislu, ono nije podvrgnuto jedinstvenomu međunarodnopravnom režimu. U nekim slučajevima podmorje je uključeno u morske prostore koji su dio državnog područja (unutarnje morske vode, teritorijalno more, arhipelaške vode arhipelaških država). U tim prostorima država uživa potpunu suverenost, ali u nekim od tih prostora ta suverenost može biti ograničena pravima trećih država (neškodljivi prolazak trgovačkih brodova).
Drugi dijelovi morskoga dna i njegova podzemlja nisu dio teritorija obalne države (premda nad nekim od njih država može imati tzv. suverena prava) i podvrgnuti su drugačijoj regulaciji. Tako vanjski morski pojas (pojas uz teritorijalno more) obuhvaća, prema Konvenciji UN-a o pravu mora iz 1982., i morsko dno s obzirom na pravo zaštite arheoloških i povijesnih predmeta koji se na njem nalaze. Vanjski pojas mora proglasiti obalna država jer ga ona nema ipso facto.
Gospodarski pojas, područje uz terit. more, široko do 200 morskih milja od polazne crte od koje se mjeri širina teritorijalnog mora, nije dio državnog područja obalne države. Gospodarski pojas obuhvaća morsko dno i podzemlje. U gospodarskom pojasu obalna država nema suverenost, već određena prava, jurisdikciju ali i dužnosti. Među njezina suverena prava pripadaju istraživanja i iskorištavanja živih i neživih prirodnih bogatstava morskoga dna i podzemlja i voda nad njima. Gospodarski pojas država mora proglasiti jer ga nema ipso facto.
Epikontinentski (epikontinentalni) pojas proteže se na morsko dno i podzemlje izvan teritorijalnog mora do udaljenosti od 200 morskih milja od polazne crte od koje se mjeri širina teritorijalnog mora, odn. do vanjske granice kontinentske orubine, ako ona seže dalje od 200 morskih milja. Obalna država ima nad epikontinentskim pojasom suverena prava (iako ne i potpunu suverenost) radi njegova istraživanja i iskorištavanja njegovih rudnih i drugih neživih bogatstava, kao i živih bića koja žive na dnu. Ta su prava obalne države isključiva. Nitko ne može istraživati ili iskorištavati epikontinentski pojas bez izričitog pristanka obalne države, čak i ako ona sama ne poduzima te djelatnosti. Sve države, međutim, imaju pravo na polaganje ili održavanje podmorskih kabela i cjevovoda u epikontinentskom pojasu. Radi istraživanja i iskorištavanja podmorja, obalna država ima pravo graditi umjetne otoke i instalacije na epikontinentskom pojasu, a oko njih može ustanoviti zone sigurnosti (do 500 m širine) u kojima može poduzimati mjere potrebne za zaštitu instalacija. Umjetni otoci, instalacije i zone sigurnosti ne smiju se postavljati ondje gdje bi bili smetnja međunarodnoj plovidbi. Svaka obalna država ima ipso facto epikontinentski pojas, dakle ne mora ga proglasiti. (→ epikontinentalni pojas)
Otvoreno more te Međunarodna zona dna mora i oceana morski su prostori izvan nacionalne jurisdikcije država. Otvoreno more ne obuhvaća morsko dno i podzemlje. Međunarodna zona obuhvaća samo morsko dno i podzemlje otvorenog mora, umanjeno za epikontinentski pojas obalnih država koji prelazi udaljenost od 200 morskih milja od polazne crte. Prema Konvenciji UN-a o pravu mora iz 1982., Međunarodna zona pristupačna je radi uporabe u miroljubive svrhe svim državama, obalnim i neobalnima, osnovani su organi za Međunarodnu zonu, tzv. Vlast, članice koje su sve države stranke Konvencije. Tako je proklamirano načelo zajedničke baštine (općega dobra) čovječanstva u odnosu na Međunarodnu zonu i njezina prirodna mineralna bogatstva. Međutim, Sporazum o primjeni dijela XI. konvencije UN-a o pravu mora, prihvaćen u lipnju 1994 (nekoliko mjeseci prije stupanja na snagu Konvencije o pravu mora), praktički je napustio načelo zajedničke baštine čovječanstva, izmijenivši sve bitne propise iz Konvencije koji se odnose na Međunarodnu zonu.
