TRAŽI DALJE:
STRUKE:

polifonija

polifonija (grč. πολυφωνία: višeglasje).

1. U glazbi, termin kojim se označava općenito višeglasje ili glazbeni slog koji se sastoji od dviju ili više samostalnih melodijskih dionica. Antička Grčka izraz polifonija rabila je za označivanje mnogostrukosti tona ili prirodne mnogozvučnosti (npr. pjev ptica), a manje u glazbenom kontekstu, jer starogrčka glazba nije poznavala polifoniju u užem smislu riječi. U kršćanskoj umjetničkoj glazbi Zapada polifonija se javlja od IX. st. (prvi je zabilježeni izvor francuski traktat Musica enchiriadis), rabeći različite tehnike oblikovanja polifonijskoga sloga (organum, diskant, conductus), ali se sam termin na latinskome (poliphonia) spominje u anonimnim glazbeno-teorijskim raspravama tek od početka XIII. st. Vodeće forme kasnosrednjovjekovne (motet, rondeau, virelai, caccia, balatta i dr.) i renesansne (misa, motet, madrigal, šanson i dr.) sakralne i svjetovne glazbe očituju višeglasnu strukturu. Polifonija se razvijala od dvoglasja preko troglasja (od sredine XII. st.) i četveroglasja (od kraja XII. st.) stilskih epoha školâ St. Martial i Notre-Dame (XII–XIII. st.) te ars antiqua (XIII–XIV. st.), ars nova (XIV. st.) i ars subtilior (XIV–XV. st.) do višeglasja s pet, šest, osam, dvanaest i više paralelno zvučećih dionica u XV. i XVI. st. Polifonija je dosegnula vrhunac u visokoj renesansi u djelima tzv. franko-flamanske škole (G. Dufay, J. Ockeghem, Josquin des Prés, A. Willaert, O. di Lasso i dr.) te u skladbama drugih skladatelja u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj i dr. Monodijsko-koncertantni stil baroka potisnuo je polifoniju u neke oblike vokalno-instrumentalne (pasija, oratorij) i čiste instrumentalne glazbe (ricercar, toccata, fuga i dr.), s vrhuncem u djelima G. F. Händela i osobito J. S. Bacha, a glazba klasicizma i romantizma, pretežito oslonjena na harmonijsko i tonalitetno-funkcionalno oblikovanje, svela je polifoniju na tehničko sredstvo izazivanja posebnih efekata. »Stilski obojena« polifonija javlja se povremeno u nekim glazbenim smjerovima XX. st. (neobarok, neoklasicizam, dodekafonija). Višeglasje se, u oblicima uglavnom jednostavnijima od umjetničke glazbe Zapada, nalazi i u mnogim drugim dijelovima i kulturama svijeta. Tako se višeglasno pjevanje susreće u starijim slojevima usmenih tradicija Mediterana (Italija, balkanske zemlje, Korzika, Portugal, Hrvatska i dr.), svim trima baltičkim zemljama (Litva, Letonija, Estonija), Rusiji, Bjelorusiji i Ukrajini te u sjevernim, središnjim i zapadnim regijama Kavkaza (Gruzija, Osetija, Abhazija i dr.). Subsaharska Afrika posebno je bogata vrlo različitim oblicima polifonijske prakse. Rabe ih podjednako narodi Južne Afrike (npr. Zulu, Xhosa, Swazi, Bušmani i dr.) kao i narodi istočne Angole, Nigerije, jugozapadne Etiopije (Dorze), Bantu, Pigmeji i drugi, kako u vokalnoj tako i instrumentalnoj glazbi te u tradicionalnoj, novostvorenoj popularnoj i sakralnoj glazbi nastaloj pod utjecajem Zapada.

2. U književnu teoriju pojam polifonija uveo je 1920-ih ruski književni teoretičar M. M. Bahtin. Baveći se problemom autorstva i odgovornosti, Bahtin je polifonijskom nazvao romanesknu strukturu u kojoj sukobljeni glasovi različitih svjetonazora vode ravnopravan dijalog. To znači da ni jedan glas u tekstu, pa tako ni autorov, nije povlašten. Takva slobodna igra diskursa koja ne dopušta prevlast jednoga stajališta nad ostalima omogućuje čitatelju da s navedenim glasovima stupi u izravan, ali i nedovršiv dijalog. Prema Bahtinovu mišljenju, polifoniju oprimjeruju romani F. M. Dostojevskoga, koji svojim kaotičnim višeglasjem odražavaju stanje ranoga ruskoga kapitalizma. Polifonija je postajala sve izraženija u nešto kasnijim djelima svjetske književnosti kakva su pisali F. Kafka, J. Joyce, V. Woolf i dr.

Citiranje:
polifonija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 12. 4. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49154>.