struka(e):

politička ekonomija, područje ekonomske znanosti koje proučava načela, zakone, uvjete i oblike gosp. života, njegovo ustrojstvo i razvoj tijekom različitih pov. razdoblja. S razvojem ekonomske znanosti i njezinom diverzifikacijom mijenjao se sadržaj političke ekonomije, ali i samo značenje pojma. Naziv politička ekonomija prvi je upotrijebio Antoine de Montchrestien u djelu Rasprava o političkoj ekonomiji (Traité de l"oeconomie politique, 1615), u kojem je iznio preporuke franc. kralju kako bi trebalo upravljati gospodarstvom države radi povećanja prihoda i jačanja njezine ekon. moći. U razdoblju merkantilizma i stvaranja nac. država (od XV. do pol. XVIII. st.) politička ekonomija bila je shvaćena kao sustav vladanja i povećanja bogatstva vladara, pa odatle i atribut politička. Tek se s razvojem ekon. shvaćanja te pobjedom liberalnih stavova o gospodarstvu kao cjelini ekonomske aktivnosti društva, odvojenih od politike, mijenja predmet političke ekonomije, ograničavajući se na istraživanje načela slobodnoga djelovanja gosp. subjekata. U tom se djelovanju uloga države mijenja od upravljanja gospodarstvom prema uspostavi stabilnih i poticajnih okvira slobodnoga tržišnoga gospodarenja preko zakona i društv. institucija. Već je 1767. J. Steuart upotrijebio naziv politička ekonomija u smislu drž. upravljanja gospodarstvom (ekonomske politike), premda je tada novo liberalno shvaćanje s doktrinom laissez faire već bilo široko prihvaćeno. Radikalno teorijsko odvajanje gospodarstva od politike proveo je A. Smith, označivši polit. ekonomiju ne znanošću političara, već znanošću zakonodavca, a njezinim ciljem opći rast bogatstva društva (Istraživanje naravi i uzroka bogatstva naroda, 1776). To je značenje naziv politička ekonomija zadržao do kraja XIX. st. uz usporednu uporabu i drugih naziva, ovisno o tome kako su pojedine skupine shvaćale društvo: nacionalna ekonomija, društvena ekonomija; u hrvatskom se rabio naziv narodno gospodarstvo. A. Marshall u anglosasko je govorno područje uveo termin ekonomika (Načela ekonomike, 1890), želeći obuhvatiti sva područja ekon. istraživanja koja su se brzo razvijala i metodološki diferencirala te naglasiti neutralni odnos ekonomije i politike, za razliku od staroga naziva, koji je tu vezu i dalje naglašavao. Naziv politička ekonomija zadržao se na drugim jezičnim područjima (francuskom, talijanskom, španjolskom, ruskom), i u nekim teorijskim orijentacijama, koje su posebno isticale nužnu povezanost ekon. sustava s političkim i soc. sustavima (marksizam, institucionalizam). Kao posebna nastavna disciplina politička ekonomija uvedena je na sveučilišta prilično kasno. Njezin se sadržaj predavao ili na tradicionalnim sveučilištima u okviru moralne filozofije ili u kameralnim školama zajedno s polit. znanostima. Prva katedra za političku ekonomiju bila je osnovana 1754. na Sveučilištu u Napulju, a prva takva katedra u Engleskoj 1805. na Koledžu Istočnoindijske kompanije u Herfordu. Osnivačima polit. ekonomije smatraju se brit. ekonomisti W. Petty, D. Hume i J. Steuart, franc. ekonomisti R. Cantillon, F. Quesnay i A. R. J. Turgot, tal. ekonomisti A. Genovesi, C. B. de Beccaria i G. Ortes. Posebno mjesto zauzima A. Smith, koji je znatno utjecao na stvaranje polit. ekonomije kao sustava međusobno povezanih doktrina te na njezinu popularizaciju. Važnost je A. Smitha i u tome što je utemeljio jednu od najznačajnijih i najpoznatijih škola polit. ekonomije, engl. klasičnu školu (T. R. Malthus, D. Ricardo, J. S. Mill), koja je dala trajan pečat oblikovanju gl. smjera u kasnijem razvoju polit. ekonomije, pa čak i onih smjerova koji su se prema njemu kritički odnosili (marksizam, neoklasična škola, kejnzijanstvo). Tako je npr. K. Marx izgradio cio sustav političke ekonomije oslanjajući se na ekonomska naučavanja klasične škole, ali izvlačeći posve suprotne ekonomske i političke zaključke u pogledu karaktera i budućega razvoja društvenog poretka. Smisao Marxova shvaćanja političke ekonomije nije samo makroekonomske naravi, nego je riječ o obuhvatnoj doktrini koja funkcioniranje društva uvjetuje ekonomskim procesima koji stoje u temelju (bazi) svake društvene nadgradnje. Neki su se smjerovi ekonomskog mišljenja razilazili s gl. smjerom prema drugim teorijskim i metodološkim pitanjima te su razvili vlastite koncepcije političke ekonomije i ekonomske politike (historicizam, institucionalizam, intervencionizam). U novije doba postoji i težnja da se politička ekonomija ne promatra kao opća znanost o ekonomskim pojavama, već da se njezin predmet ograniči na proučavanje problema makroekonomske politike te da se još uže poveže s političkom znanošću.

Citiranje:

politička ekonomija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/politicka-ekonomija>.