STRUKE:

političke stranke

političke stranke, dobrovoljna udruženja građana koja nastaju radi sudjelovanja u natjecanju za političku vlast te radi obavljanja javnih poslova. Stranka se minimalistički definira kao svaka politička skupina koja izlazi na izbore i koja je sposobna putem izbora postaviti svoje kandidate na javne položaje. Sudjelovanje u izborima temeljna je razdjelnica između stranaka i ostalih političkih i društvenih aktera poput birokracije, sindikata, društvenih pokreta, interesnih skupina, građanskih udruga, lobističkih klika i dr. Termin partija (prema lat. pars, genitiv partis: dio), koji je uvriježen u svjetskim jezicima (engl. party, franc. parti, njem. Partei), znači da partije nastaju kao dijelovi pluralističke cjeline i da izražavaju posebne interese pojedinih dijelova društva. Istodobno moraju biti sposobne za neparcijalan pristup cjelini, te vladati u ime cjeline i sa stajališta općega interesa. Hrvatski izraz stranka znači da su to organizacije koje zastupaju jednu stranu u društvu, ali ujedno moraju biti sposobne predstavljati sve strane i vladati u ime općega dobra zajednice. Uloga i važnost stranaka se u demokratskima političkim sustavima tradicionalno opisuju znanim diktumom E. E. Schattschneidera: »Političke stranke stvaraju demokraciju i moderna je demokracija nezamisliva bez stranaka.«

I. Nastanak

U predmoderno doba bilo je oblika udruživanja pojedinaca što su nalikovali na stranke – sekti, klanova, klika, kamarila, struja, frakcija – poput gvelfa i gibelina u srednjovjekovnome Rimu, jakobinaca i žirondinaca u Francuskoj, vigovaca i torijevaca u Engleskoj, itd. Stranke su proizvod modernizacije zapadnih društava u XVIII. i XIX. stoljeću. Tri su glavne teorije o nastanku političkih stranaka: institucionalistička, historijska i modernizacijska. Institucionalisti dokazuju da su prve moderne stranke nastale unutar političkih institucija. Širenjem biračkoga prava na mase, parlamentarne su elite shvatile da ubuduće mogu opstati samo ako pridobiju glasove birača na izborima. Zato su se članovi parlamenta povezivali u posebne skupine, osnivali lokalne odbore za izbore i uspostavljali trajne veze s njima. Tako su nastale prve moderne građanske stranke, poput Liberalne i Konzervativne stranke u Velikoj Britaniji ili Demokratske i Republikanske stranke u SAD-u. Političke stranke nastaju i unutar društvenih institucija ili na njihov poticaj: sindikati potiču nastanak socijalističkih, socijaldemokratskih i komunističkih stranaka, poljoprivredne zadruge nastanak seljačkih i agrarnih stranaka, crkve i vjerske organizacije nastanak demokršćanskih, a udruženja slobodnih zidara nastanak liberalnih stranaka itd. Prema historijskim su teorijama stranke nastale kao odgovor političkih elita na suočavanje s ekonomskim, socijalnim, političkim, vojnim i upravnim problemima što su se pojavili tijekom procesa nacionalnih integracija i uspostave modernih nacionalnih država. Elite su stvarale stranke kao institucije koje mogu pridonijeti nacionalnoj integraciji, osigurati legitimnost nacionalne države i političkoga režima što je nastao s njom te udovoljiti zahtjevima masa za povećanom političkom participacijom. Prema modernizacijskim teorijama, stranke su proizvodi industrijalizacije i urbanizacije društva, sekularizacije i demokratizacije politike, centralizacije i profesionalizacije državne uprave i ostalih oblika društvene i političke modernizacije. To je potaknulo zahtjeve širokih slojeva pučanstva za sudjelovanjem u političkim procesima, a stranke su bile organizacijski oblici koji su omogućivali uključivanje i integriranje masa u moderni politički poredak. U svim se pristupima poopćavanje biračkoga prava i razvoj kompetitivnih izbora smatraju ključnima za nastanak i razvoj modernih političkih stranaka.

II. Evolucijski tipovi

Tijekom povijesti mijenjale su se funkcije, organizacijski oblici, društveni i politički položaj stranaka. Elitne, honoracijske, kadrovske ili okvirne stranke bile su najstariji oblik stranaka, a nastale su u XIX. stoljeću u uvjetima cenzusnoga biračkoga prava i ograničenih mogućnosti političke participacije općenito. Bile su mala i zatvorena udruženja pripadnika »duhovne aristokracije«, društvenih honorata ili uglednika, koji su svoj društveni status stekli podrijetlom ili osobnim zaslugama: pripadnika slobodnih i duhovnih profesija (odvjetnika profesora, liječnika, pisaca, novinara, svećenika i dr.), državnih namještenika (sudaca, diplomata, visokih činovnika i dr.) te članova višega gospodarskoga staleža (veleposjednika, bankara, tvorničara, trgovaca i dr.). Članstvo je bilo malobrojno, unutarnja organizacijska struktura i djelatnost slabe, ideološki profil i program neizgrađeni, financiranje privatno, a veze među članovima osobne. Elitna se stranka aktivirala uglavnom samo u doba izbora nastojeći osigurati izbor svojih kandidata u parlament. Elite su posve kontrolirale stranačke poslove na svojem izbornome području, a s drugim su elitama surađivale gotovo isključivo u nacionalnim parlamentima.

Masovne političke stranke počele su se razvijati početkom XX. stoljeća u uvjetima masovne industrijalizacije i urbanizacije društva, poopćavanja biračkoga prava i ukidanja zakonskih ograničenja u slobodnome političkom organiziranju radničke klase. Svoju političku snagu temelje na masovnom i dobro organiziranome članstvu, sigurnim financijskim izvorima iz članarina, čvrstoj i formaliziranoj unutarnjoj organizaciji, jasnom ideološkom i programskom profilu, povezivanju sa srodnim sindikalnim, vjerskim i drugim društvenim organizacijama s pomoću kojih prodiru u sve pore društva te na sustavnoj i obuhvatnoj djelatnosti i u neizbornim razdobljima. Razvijaju se kao funkcionalna sredstva izražavanja interesa pojedinih društvenih klasa i slojeva, koje artikuliraju u svojim programima, te pred državom istupaju kao njihovi »agenti«. Svoje programe nastoje ostvariti stjecanjem što većega broja glasova birača, pa su izborni rezultati glavni pokazatelji njihove snage. No glavni im je cilj da nakon osvajanja političke vlasti ostvare svoju politiku (policy-seeking party). Povijesnim prototipom moderne masovne stranke smatra se Socijaldemokratska stranka Njemačke, koja je poslužila kao organizacijski i akcijski uzor većini radničkih, ali i građanskih masovnih stranaka u XX. stoljeću.

Narodne ili catch-all stranke razvijaju se u uvjetima gospodarskoga rasta i jačanja socijalne države, slabljenja tradicionalnih kolektivnih identiteta te razvoja masovnih medija sredinom XX. stoljeća, napose nakon II. svjetskoga rata. Nemaju društveno »pripisanu« klasnu klijentelu, nego se obraćaju svim kategorijama birača, usmjerene su na artikuliranje općih nacionalnih, a ne posebnih socijalnih interesa, a masovnu potporu birača nastoje zadobiti agresivnom izbornom promidžbom. Odlikuju ih smanjenje važnosti ideologije u stranačkome životu nasuprot političkomu pragmatizmu, jačanje uloge i utjecaja vođa i vodstva nasuprot članstvu, slabljenje značaja pojedinačnih članova i posebne socijalne ili denominacijske klijentele nasuprot pridobivanju birača iz svih slojeva stanovništva te otvaranje prema različitim interesnim skupinama i povezivanje s njima. Tipičan su primjer stranaka usmjerenih poglavito na dobivanje što više glasova birača (vote-seeking party). Dok su masovne stranke bile tipični »agenti društva« pred državom, narodne stranke zadržavaju tu ulogu, ali istodobno preuzimaju i ulogu »agenata države« u civilnome društvu. One više ne zastupaju samo interese društva pred državnom birokracijom, nego promiču i brane politiku državne birokracije u društvu. Čvršća povezanost s državom i preuzimanje uloge »državnog agenta« u društvu izražava se i ozakonjenjem javnoga financiranja stranaka, pa glavni izvori financiranja postaju državni proračuni.

Kartelske ili profesionalne biračke stranke oblikuju se postupno u suvremenome postindustrijskome društvu od 1970-ih. Njihov je razvoj uvjetovan promjenom odnosa između društva i države, ali i mijenjanjem odnosa između političkih stranaka i države. Od tradicionalnih posrednica između društva i države, sve više postaju poveznice sve isprepletenijih područja društva i države. Istodobno se sve čvršće vezuju uz državu te naglašenije nego prije nastupaju kao »agenti države« u društvu. Na suvremenu ulogu stranaka su ponajviše utjecali promijenjeni uvjeti izbornoga natjecanja: kako birači na političkome tržištu mogu birati među mnogim stranačkim ponudama, stranke se nastoje organizirati kao politički karteli, koji su usmjereni poglavito na što uspješniju »ponudu« i »prodaju« svojih političkih programa, sadržaja i kandidata. Kako bi bile uspješne u tome, one posve profesionaliziraju i kapitalno intenziviraju svoje izborne kampanje, stranačka se vodstva osamostaljuju, profesionaliziraju i specijaliziraju za određena područja djelovanja, odlučivanje se centralizira u stranačkome vodstvu, članstvo se posve marginalizira i umnogome izjednačuje s nečlanovima, koji dobivaju gotovo jednaka prava kao primjerice na stranačkim predizborima kandidata za opće izbore. Kartelska stranka usmjerena je poglavito na stjecanje položaja u državnome aparatu i političkome sustavu, kako bi mogla provesti svoju politiku (office-seeking party). Potkraj XX. i početkom XXI. stoljeća nastali su novi oblici političkih organizacija koji su se umnogome razlikovali od postojećih stranaka. Izdvajaju se prezidencijalističke i nišne stranke. Prezidencijalističke stranke nastale su u sklopu opće prezidencijalizacije politike, političkih procesa koje su obilježili snažna usredotočenost na političke vođe i povećanje njihove moći u trima bitnim političkim arenama – izborima, strankama i izvršnoj vlasti. Prezidencijalizacija politike počinje u strankama, i to tako da izabrani vođe »monarhijski« zavladaju postojećim strankama ili da moćni pojedinci osnuju vlastite stranke koje tretiraju kao »osobno vlasništvo« i sredstvo postizanja osobnih ciljeva. Odatle se širi na izbore u kojima se stranka ustrojava kao »superizborni odbor« (A. Panebianco), potpuno usredotočen na pobjedu ili osvajanje što više glasova. Pritom se izbori nastoje pretvoriti u plebiscit o premijerskome kandidatu, koji u kampanji gotovo potpuno supstituira stranku i komunicira s biračima izravno putem medija bez posredovanja stranačkih tijela. Takav se obrazac djelovanja iz izbora prenosi u izvršnu vlast, u kojoj premijer koncentrira moć u svojim rukama, smanjuje ulogu i važnost ministara, ministarstava i kabineta uopće, preuzima ključnu funkciju u oblikovanju javnih politika, povećava vlastito osoblje i financijska sredstva, intenzivno radi na oblikovanju javnoga mnijenja i sl. Prezidencijalističkim strankama svojstveno je minimaliziranje uloge članstva i stranačkih tijela, potpuna centralizacija moći u rukama vođe, zapostavljanje ideologije i programa stranke, uvođenje personalnih obrazaca političke komunikacije s javnošću, personaliziranje mandata, legitimiranje položaja unutarstranačkim plebiscitima, itd. Prezidencijalizacija je zahvatila ideološki raznorodne stranke, od laburista i socijalista do konzervativaca i demokršćana. U tu se široku kategoriju često ubrajaju i tzv. korporacijske stranke, tj. stranke ustrojene prema uzoru na privredne korporacije, koje se na političkome tržištu žele ponašati jednako kao što se korporacije ponašaju na ekonomskome, te ideologija i organizacija služe što boljoj prodaji vlastite »robe«. Kako imaju i mnoga obilježja kartelskih stranaka, nerijetko se tretiraju kao njihov podtip. Najpoznatiji je primjer bila Naprijed, Italijo (Forza Italia) S. Berlusconija. Nišne stranke krovni je naziv za političke organizacije koje se formiraju izvan glavne stranačke struje, u svojevrsnim nišama, po čemu su i dobile ime. Različitih su ideoloških i programskih usmjerenja, ali ih povezuje to što se primarno usredotočuju na mali broj novih, neekonomskih pitanja i nastoje dobiti glasove birača na temelju svojeg odnosa prema njima: etničke i regionalističke stranke usredotočene su na decentralizaciju i regionalizaciju, ekološke na zaštitu okoliša, radikalne desne na protuimigracijsku politiku, itd. Status im nije fiksiran pa mogu evoluirati u glavnostrujaške stranke, bilo zato što samostalno šire svoje tematske interese bilo zato što velike stranke preuzimaju njihove programske sadržaje te ih tjeraju da se bave i drugim pitanjima, kao što se dogodilo njemačkim Zelenima koje neki autori smatraju prototipom nišne stranke. Lawrence Ezrow primjerice dijeli sve suvremene stranke na dva temeljna tipa: glavnostrujaške (mainstream parties) i nišne stranke (niche parties).

III. Funkcije

Funkcije političkih stranaka strukturiraju se prema trima glavnim područjima njihova djelovanja. Prvo, na izborima stranke nude svoje političke programe i kandidate biračima, informiraju ih, educiraju i mobiliziraju da na njima sudjeluju i glasuju za određenu političku opciju, razvijaju lojalnost građana prema sebi, ali i prema demokratskome političkome poretku uopće. Drugo, političke su stranke organizacije što djeluju i u neizbornim razdobljima, zadužene su za regrutaciju i selekciju političke elite, artikulaciju interesa svojega biračkoga tijela u određene programske sadržaje i javne politike, agregaciju posebnih interesa pojedinih društvenih skupina putem akomodacije i kompromisa s drugim akterima u obuhvatne programe na temelju kojih nastoje osvojiti vlast i vladati. Treće, stranke na vlasti odgovorne su za organizaciju i djelovanje zakonodavne i izvršne vlasti, ali i političke oporbe kao alternative postojećoj vlasti, oblikovanje i provedbu javnih politika, kontrolu javne uprave i čuvanje stabilnosti političkoga poretka.

IV. Odnosi u strankama

Dva su oprečna pristupa unutarnjem uređenju stranaka. Prema prvome pristupu, stranke su privatna udruženja građana koja imaju pravo slobodno odabrati kako će biti iznutra uređene te na to ne smiju utjecati izvanjski akteri, uključujući državu. Iz opće je perspektive nevažno kako su stranke ustrojene i organizirane, demokratski ili nedemokratski, jer politička demokracija »nije zbroj mnogo malih demokracija« (G. Sartori). Usto, zakonsko uređenje unutarnjih odnosa vodilo bi k preobrazbi stranaka iz privatnih udruženja u poludržavne agencije ili javne ustanove. Prema drugome pristupu, stranke su moćni politički akteri kojih priroda bitno utječe na to kako djeluju u javnome političkome životu i političkome sustavu. K tome, financiraju se javnim novcem pa građani imaju pravo tražiti da načela na kojima je izgrađen demokratski politički sustav primijene i na sebe. Države bi stoga normativno trebale utvrditi makar opća načela njihova unutarnjeg uređenja i djelovanja koja su u vezi s raspodjelom moći u strankama. Modeli unutarnjeg uređenja najočitiji su u načinima na koje su uređena dva ključna pitanja: odabir stranačkih kandidata za opće izbore i izbor stranačkoga vodstva.

Selekcija kandidata za opće izbore najvažnija je politička funkcija stranaka. Taj postupak može biti uređen: (a) državnim zakonima, kao što su u SAD-u uređeni predizbori (primaries), a u nekim europskim demokracijama, kao u Njemačkoj, zakonski su zadana opća načela selekcijskoga postupka; (b) statutima ili drugim stranačkim aktima, kao u većini demokracija. Više je tipologija selekcijskih postupaka. Maurice Duverger razlikovao je samo stranačke predizbore i investituru, tj. imenovanje kandidata u stranačkim tijelima. Michael Gallagher i Michael Marsh proširili su tipologiju na predizbore, izbor kandidata u stranačkim organizacijama u izbornim okruzima, u nacionalnim izvršnim tijelima, u internim stranačkim skupinama te od strane vođe. Reuven Hazan i Gideon Rahat razlikuju pet temeljnih oblika selekcije kandidata: (a) biraju ih svi birači koji imaju pravo glasa na općim izborima, (b) biraju ih registrirani članovi stranke, (c) biraju ih stranački delegati na zasjedanjima redovitih stranačkih tijela (kongresa, sabora, konvencija i sl.) ili na tijelima koja se posebno sazivaju kako bi izabrala kandidate za opće izbore, (d) biraju ih stranačke elite smještene u formalna tijela (komitete, odbore i sl.) ili okupljene u neformalne skupine, (e) bira ih vođa stranke. Kako tipologiju određuju vrste selektorata, zasnovana je samo na načelu inkluzivnosti selekcijskoga postupka. No to nipošto nije jedino važno mjerilo vrednovanja selekcijskoga postupka. Vrednovati bi ga trebalo i prema tome koliko uvažava načela kompetitivnosti i reprezentativnosti. Najinkluzivniji postupci, selekcija glasovanjem birača i članova, mogu biti vrlo nekompetitivni i nereprezentativni, ako se natječe malo kandidata i ako među izabranim kandidatima nema predstavnika značajnih društvenih skupina (žena, vjerskih i etničkih manjina, pojedinih regija, ruralnoga stanovništva i dr.). Stoga u dizajniranju selekcijskoga postupka ne bi trebalo apsolutizirati načelo inkluzivnosti na štetu ostalih načela, a što se može izbjeći uvođenjem posredničkih tijela između najširega selektorata i najviših stranačkih tijela koja bi vodila računa o kompetitivnosti i reprezentativnosti postupka.

Stranačka vodstva mogu se birati: (a) u otvorenim predizborima u kojima sudjeluju svi zainteresirani birači neke stranke, (b) u zatvorenim predizborima u kojima sudjeluju samo registrirani članovi stranke, (c) na stranačkim kongresima ili drugim skupovima gdje sudjeluju samo izaslanici/delegati koje mogu birati članovi lokalnih stranačkih organizacija ili njihova vodstva, (d) u parlamentarnim klubovima stranaka, (e) unutar stranačkih elita, odnosno najužih središnjih stranačkih tijela (predsjedništva, glavni odbori i sl.), (f) od strane pojedinca (»otac utemeljitelj« stranke, »duhovni vođa«, prethodni vođa i sl.). Ti su obrasci izbora svrstani prema načelu uključivosti, od najinkluzivnijih do najekskluzivnijih. Kao i pri odabiru stranačkih kandidata za opće izbore, veća uključivost ne mora se poklapati s drugim vrijednostima koje su važne u izborima, kao što su kompetitivnost i odgovornost: primjerice u izborima u kojima vodstvo biraju birači ili članovi može se natjecati samo jedan kandidat i ne mora postojati demokratski mehanizam opoziva vođe prije isteka mandata.

Tim dvama pitanjima sve se češće dodaje i pitanje utjecaja članova na oblikovanje javnih politika u strankama, jer se smatra da stranke moraju stvoriti organizacijske uvjete u kojima će članovi moći izražavati svoje preferencije i u kojima će se te preferencije uobličavati u javne politike. Članovi mogu utjecati na te procese izravno tako što će: (a) glasovati za kandidate koji zastupaju određene javne politike ili sudjelovati u radnim skupinama ili forumima za oblikovanje javnih politika, (b) utjecati preko delegata i predstavnika na stranačkim skupovima i u stranačkim tijelima koji moraju poštovati stroge naputke članstva o tome kakve će javne politike zagovarati ili samostalno suditi o tome što su interesi i preferencije članstva, (c) sudjelovati u savjetodavnim tijelima koja raspravljaju o javnim politikama.

V. Politički i društveni položaj

U političkome položaju stranaka razlikuju se dvije faze. U XIX. stoljeću i u prvoj polovini XX. stoljeća stranke su djelovale kao izvanustavni akteri. Premda su slobodno djelovale i obavljale političku vlast, nisu bile ustavno priznate političke institucije. Prema tradicionalnome shvaćanju, vlast je bila predmet ustavnoga prava samo u obliku države i njezinih temeljnih institucija (državnoga poglavara, parlamenta, vlade, sudova i uprave). Osim toga, otpor njihovu priznanju bio je i ideološki motiviran, jer se konstitucionalizacija stranaka doživljavala kao legalizacija stranačke demokracije i stranačke države koje su protivne izvornomu modelu liberalnoga političkoga predstavništva. U drugoj polovini XX. stoljeća stranke su postale, eksplicitno ili implicitno, kategorije ustavnoga prava. Najprije su ušle u Ustav Islanda (1944), a potom u ustave Austrije (1945), Italije (1947), Njemačke (1949), Francuske (1958) i drugih država. I u Hrvatskoj su stranke upisane u prvi Ustav 1990. Oglednim primjerom konstitucionalizacije smatra se čl. 21 Temeljnoga zakona (Grundgesetz) SR Njemačke: »Stranke sudjeluju u oblikovanju političke volje naroda. Osnivaju se slobodno. Njihovo unutarnje određenje mora odgovarati demokratskim načelima. Moraju javno polagati računa o podrijetlu i korištenju svojih sredstava, kao i svojeg imutka.« Konstitucionalizacija stranaka općenito te precizno ustavno određenje njihove uloge i prirode uvjetovani su poraznim iskustvima s autokratskim režimima, u kojima su stranke bile zabranjene ili su djelovale kao nedemokratske političke organizacije. Zato su eksplicitno priznate upravo u ustavima onih europskih demokracija što su nastale nakon više desetljeća postojanja autokratskih političkih režima: Portugala (1977), Španjolske (1978), Hrvatske (1990), itd. Neki ustavi implicitno priznaju pravo na postojanje političkih stranaka posredovanjem jamstava slobode mišljenja, okupljanja i udruživanja. Ustavi tako formalno ostaju nestranački, a stranke postoje kao udruženja javnoga ili privatnoga prava, ili naprosto kao faktična udruženja. Stranke se, naime, »iza leđa ustava« pojavljuju u različitim državnim zakonima i pravnim aktima (izbornim zakonima, zakonima o javnim medijima, zakonima o financiranju stranaka, poreznim zakonima,općim civilnim zakonicima o udruženjima, poslovnicima parlamenata, itd.) npr. u Belgiji, Danskoj, Estoniji, Latviji, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji, itd. Mnoge države imaju posebne zakone o političkim strankama, a ogledan je primjer »stranačkoga zakonodavstva« Parteiengesetz SR Njemačke iz 1967.

VI. Financiranje stranaka

Na politički i društveni položaj, ali i na prirodu stranaka općenito znatno utječe način njihova financiranja. Dok su se elitne i masovne stranke financirale iz privatnih izvora, mahom članarina i pojedinačnih i institucionalnih donacija, narodne i osobito kartelske stranke se pretežno financiraju javnim, odnosno proračunskim sredstvima. Javno financiranje stranaka najprije je uvedeno u Kostariki (1954) i Argentini (1955), a zatim u SR Njemačkoj (1959), Austriji (1963), Francuskoj (1965), Švedskoj (1966), Finskoj (1967) i drugim zemljama. Na početku XXI. stoljeća u većini su se europskih demokracija, uključujući Hrvatsku, stranke financirale proračunskim novcem. Javno financiranje može biti izravno i neizravno. Najčešći su oblici izravnoga financiranja dodjeljivanje zakonski utvrđenih novčanih iznosa za svaki dobiveni glas ili osvojeni mandat svim strankama koje sudjeluju u izborima, samo onima koje prijeđu zakonski izborni prag ili osvoje zakonski propisan postotak glasova, kao i pokrivanje troškova izborne kampanje. Primjerice u Francuskoj je od 1990. stranka dobivala 44,21 euro za osvojeni mandat i 1,80 eura za osvojeni glas na parlamentarnim izborima. Stranke se neizravno financiraju poreznim olakšicama, dodjeljivanjem besplatna vremena za izbornu promidžbu u javnim medijima i dr. Ipak, to je bila i ostala prijeporna praksa. Protivnici tvrde da su stranke privatna udruženja građana koja se moraju financirati iz privatnih sredstava, pa ne postoji ozbiljan javni interes da ih financiraju svi građani. Karl-Heinz Naßmacher (Nassmacher) sažeo je negativne utjecaje državnih potpora strankama u tri hipoteze: (a) »hipoteza o okoštavanju«, prema kojoj državno financiranje povlašćuje etablirane stranke tako što znatno otežava uspon stranaka koje ne dobivaju državni novac; (b) »hipoteza o otuđenju«, prema kojoj državni novac utječe na slabljenje i kidanje veza stranačkih elita s članstvom i biračima, jer financijski i politički postaju neovisnije o njihovim članarinama, donacijama i volonterskome radu; (c) »hipoteza o oligarhiji«, prema kojoj koristi od takva financiranja ima stranačka elita koja je zaposjela vlast i javne položaje, a ne »stranka na terenu«. Pristaše pak ističu da je javno financiranje protukorupcijska mjera jer je mnogo transparentnije i stoga nekoruptivnije od privatnoga, da oslobađa stranke od izvanjskih utjecaja i pritisaka poslovnih udruženja, interesnih skupina, lobija i drugih donatora te ih preusmjerava od obveze vođenja računa o partikularnim privatnim interesima na služenje javnim interesima. Naposljetku, osim legalnih privatnih i javnih izvora, stranke su se financirale i ilegalnim davanjima, koja uključuju i nedopuštene privatne i institucijske donacije, što se sankcionira zatvorskim i novčanim kaznama, privremenim oduzimanjem građanskih prava i dr.

VII. Stranački sustav

Među različitim strankama uspostavlja se neka vrsta kompetitivne koegzistencije ili sustava interakcija što proistječe iz međusobnoga natjecanja u izborima i u političkome životu uopće. Ta »mreža kompetitivnih odnosa među strankama« (Douglas W. Rae) naziva se stranačkim sustavom. Na njegovo strukturiranje djeluju institucionalno-politički i socijalno-kulturni čimbenici. Od institucionalno-političkih čimbenika najutjecajnije je izborno pravo, napose izborni sustav kao njegov sastavni dio. Prema »zakonima« (postavkama) M. Duvergera, razmjerni i dvokružni većinski modeli izbora potiču nastanak višestranačkih sustava, a jednokružni većinski model utječe na oblikovanje dvostranačkoga sustava. Kombinirani modeli proizvode učinke i većinskih i razmjernih izbora, ovisno o tome prevladavaju li u njihovoj »konstrukciji« elementi većinskih ili razmjernih izbornih sustava: npr. ako se više zastupnika bira prema pravilu većine, izraženije su tendencije koncentracije političkih snaga i obratno. Od socijalno-kulturnih čimbenika najveći utjecaj na strukturu stranačkoga sustava imaju društveni rascjepi kao oblici teritorijalne i funkcionalne polarizacije stanovništva oko različitih interesa, vrijednosti i identiteta. Prema klasičnoj teoriji Steina Rokkana i Seymoura M. Lipseta, industrijske i nacionalne revolucije od XVI. do XX. stoljeća proizvele su rascjepe između središnje i perifernih kultura, nacionalne države i u njoj povijesno etablirane crkve, sela i grada, te rada i kapitala. Oni su podijelili stanovništvo modernih društava u suprotstavljene i sukobljene interesne skupine koje su se politički vezale uz političke stranke što su se programski profilirale kao njihovi društveni agenti pred državom. Poslije su nastajale nove teorije rascjepa koje su nastojale izraziti socijalno-politička pregrupiranja stanovništva uzrokovana tehnološkim, gospodarskim, političkim i kulturnim promjenama u postindustrijskim društvima. Među njima je najpoznatiji polarizacijski obrazac materijalizam –postmaterijalizam (Ronald F. Inglehart), prema kojem je »vrijednosna revolucija« u postindustrijskim društvima uzrokovala podjelu stanovnika na »materijaliste«, koji ostaju privrženi tradicionalnim vrijednostima rada, reda i materijalne sigurnosti, i »postmaterijaliste«, koji preferiraju pripadanje, poštovanje i samoozbiljenje pojedinaca.

Nema jedinstvene klasifikacije ili tipologizacije stranačkih sustava. Pionirsku tipologizaciju izradio je Maurice Duverger koji je sve stranačke sustave svrstao prema prema broju stranaka na jednostranačke, dvostranačke i višestranačke. Nije diferencirao široku kategoriju višestranačkih sustava smatrajući da postoji mnogo oblika koji maju od tri do neutvrdiva broja stranaka. Najutjecajniju tipologiju stranačkih sustava izradio je Giovanni Sartori. Pošao je od pretpostavke da broj stranaka ne može biti jedino mjerilo tipologiziranja stranačkih sustava. U konstrukciji tipologije nije dostatno pobrojiti sve stranke koje postoje, nego je presudno razdvojiti relevantne stranke od nerelevantnih. Neku stranku relevantnom ne čini samo njezina snaga nego i koalicijski i ucjenjivački potencijal koji posjeduje, a koji joj omogućuje da utječe na to tko će sastaviti vladu i kakva će biti njezina uloga u njoj. Kombinacijom različitih kriterija Sartori je oblikovao sedam tipova stranačkih sustava: jednostranački sustav (sva je vlast koncentrirana u jednoj stranci, koja je ujedno i jedina stranka kojoj je dopušteno djelovanje; suvremeni su primjeri komunističke partije Kine, Kube i Sjeverne Koreje), sustav s hegemonijskom strankom (formalno postoji više stranaka, ali samo jedna stranka ima vlast i održava je nedemokratskim sredstvima; najpoznatiji je primjer Revolucionarna institucionalna stranka koja je vladala Meksikom od 1929. do 2000), sustav s predominantnom strankom (postoji više stranaka koje se natječu na slobodnim i kompetitivnim izborima, ali jedna stranka stalno dobiva većinu glasova i ostaje na vlasti; primjeri su Indijski nacionalni kongres od 1947. do kasnih 1960-ih i Liberalnodemokratska stranka Japana do početka 1990-ih), dvostranački sustav (dvije se stranke izmjenju na vlasti, a stranački je sustav slabo fragmentiran, ideološki nepolariziran i kompetitivno centripetalan; primjeri su stranački sustavi SAD-a i Velike Britanije do 2010. kada je u vladu ušla treća, Liberalna stranka), umjereni pluralistički sustav (postoji više od dvije i manje od pet stranaka, a sustav je umjereno fragmentiran, slabo ideološki polariziran i kompetitivno centripetalan; primjeri su stranački sustavi Njemačke, Švedske, Norveške i dr.); polarizirani stranački sustav (u njem djeluju protusustavske stranke koje ne prihvaćaju postojeći politički poredak, što sustav čini krajnje ideološki polariziranim i kompetitivno centrifugalnim; klasični su primjeri Weimarska Njemačka 1919–33. i Četvrta Republika u Francuskoj 1946–58); ekstremni pluralistički sustav (postoji mnogo stranaka, sustav je vrlo fragmentiran, ali nije nužno i krajnje ideološki polariziran i kompetitivno centrifugalan; takvi su stranački sustavi Nizozemske, Izraela i još nekih zemalja); atomizirani stranački sustav (postoji toliko malih, kratkovječnih stranaka da se teško može govoriti o sustavu u strogom smislu te je posrijedi više rezidualna kategorija; približio mu se stranački sustav Indije nakon raspada Indijskoga nacionalnoga kongresa, kao i neke stare i novije demokracije). Pripadnost pojedinih stranaka ideološkim »stranačkim obiteljima«, families spiritual, utječe na prirodu stranačkih sustava. Klaus von Beyme razlikuje devet glavnih stranačkih obitelji: liberalnu, konzervativnu, socijalističku/socijaldemokratsku, kršćanskodemokratsku, komunističku, agrarnu, regionalnu i etničku, desnu ekstremističku i ekološku. Neki autori smatraju da bi zbog uspona vjerskih stranaka u mnogim dijelovima svijeta tomu trebalo dodati posebnu obitelj religijskih stranaka.

VIII. Budućnost stranaka

Otkako su nastale, stranke ne samo da su bile podvrgnute najoštrijim kritikama nego im se i stalno pretkazivala brza propast. Nasuprot teorijama propasti oblikovale su se teorije transformacije koje tvrde da su stranke uspijevale prebroditi sve krize tako što su mijenjale ideologiju, politiku i organizaciju. I suvremene rasprave obilježuje sučeljavanje zagovornika tih dvaju pristupa. Zagovornici prvoga pristupa tvrde da je kriza političkih stranaka dublja nego ikad prije te da bi trebalo ozbiljno razmišljati o dizajniranju »demokracije bez stranaka«. U prilog svojoj tezi nude mnoštvo empirijskih dokaza: radikalno smanjenje broja članova, a time i dobrovoljnih priloga iz kojih su se stranke financirale ili sufinancirale; slabljenje identifikacije građana, napose mlađih naraštaja, s etabliranim strankama, ali i novima, te posljedična velika izborna volatilnost; smanjenje ideoloških i programskih razlika među strankama, što suzuje mogućnosti stvarnoga političkog izbora birača i povećava njihovu ravnodušnost, ciničnost i odbojnost prema strankama, izborima i politici uopće; vrlo visoko nepovjerenje građana u političke stranke u svim zemljama, čak i u onima u kojima su one razmjerno nova politička pojava, kao i u njihove vođe koji slove kao osobe »koje vladaju, ali više ne predstavljaju«, što implicira kidanje veza između onih koji vladaju i onih kojima se vlada; zamašan prijenos nepovjerenja s političkih stranaka na druge institucije u kojima djeluju, ponajprije na parlamente i vlade; povećanje broja nestranačkih i protustranačkih kandidata u izborima, kao i povećanje broja svestranačkih vlada i nestranačkih ministara u vladama. Zagovornici drugoga pristupa nastoje kontekstualizirati i relativizirati te empirijske činjenice te pokazati kako je riječ o samo još jednoj fazi transformacije stranaka. Mnogobrojno članstvo pripisuje se samo masovnim strankama kao historijskomu tipu koji je dominirao od kasnoga XIX. stoljeća do polovine XX. stoljeća. Čak ni u tom razdoblju ono nije bilo norma pa u mnogim zemljama, kao u SAD-u, stranke nikad nisu imale masovno članstvo. I u zemljama u kojima su djelovale prave masovne stranke, mnogobrojno je članstvo umnogome nastajalo »neizravnim učlanjivanjem«, tj. kolektivnim pristupanjem različitih udruženja i organizacija strankama. Britanska Laburistička stranka, primjerice, masovno je članstvo dugovala kolektivnom pristupanju sindikata i raznih socijalističkih udruženja; štoviše, pojedinačno učlanjivanje nije bilo ni moguće do 1918., a na vrhuncu omasovljenja 1952. imala je oko milijun izravnih članova i oko tri milijuna neizravnih. Masovne su stranke odavno zamijenile narodne i kartelske stranke u kojima ne postoji »prisilno« kolektivno članstvo i u kojima je uloga članova općenito manje važna. Neke suvremene stranke uopće nemaju članova, kao nizozemska Stranka slobode u kojoj je jedini član njezin utemeljitelj Geert Wilders, Lega dei Ticinesi u Švicarskoj ili talijanska Forza Italiakoja je u prvoj fazi umjesto članova imala klubove podupiratelja. Članstvo ne jamči izborni uspjeh stranaka jer nije ni demografski (dobno, spolno, obrazovno, socijalno) ni ideološki reprezentativno za biračko tijelo: pretežno je muško, starije, obrazovanije, socijalno situiranije i ideološki radikalnije od birača. Na smanjenje članstva utjecali su i mnogi kontekstualni uvjeti, poput propasti masovnih komunističkih partija i njihovih sukcesorskih organizacija u mnogim postkomunističkim zemljama. Promijenilo se i shvaćanje članstva koje je postalo mnogo otvorenije pa su uvelike izblijedjele razlike između članova i pristaša stranke (ni jedni ni drugi ne plaćaju članarinu, i jedni i drugi mogu sudjelovati u izborima stranačkoga vodstva i kandidata za opće izbore i sl.). Neke su suvremene stranke toliko decentralizirane da nemaju evidenciju o ukupnome članstvu, a neke taje broj članova smatrajući to svojom unutarnjom stvari. Izborna volatilnost izraz je pak društvenih promjena koje uzrokuju nestajanje tradicionalnih rascjepa, osobito klasnih i vjerskih, i nastajanje novih oblika polarizacije. Nestajanje ili slabljenje rigidnih socijalnih podjela uzrokuje slabljenje tradicionalnih grupnih identiteta koji su određivali vezivanje velikih skupina birača uz pojedine stranke; naime, stranačko je članstvo bilo izraz socijalnog identiteta. Sukladno bržim društvenim promjenama, novi su identiteti nestalniji i promjenjiviji te se birači u izborima ponašaju pragmatičnije i nepredvidljivije. Nadalje, važnost novih nestranačkih ili protustranačkih aktera u izborima i politici uopće relativiziraju podatci o tome da oni brzo nastaju, neki se brzo parlamentariziraju, čak i sastavljaju vlade, ali i jednako brzo propadaju i nestaju iz stranačkoga krajolika pojedinih zemalja.

Afganistan

Početkom 2000-ih započela je ograničena demokratizacija (parlamentarni izbori 2005. i 2010). Do kraja 2012. registrirano je oko 80 političkih stranaka, pretežno islamističkih. Mnoge od njih nastaju od prijašnjih mudžahedinskih vojno-političkih organizacija – Islamsko društvo (Jamiat-e-Islami), Islamska stranka (Hezb-e Islami), Islamski savez (Ittihad-i Islami), Nacionalni islamski pokret (Jombesh-e Melli Islami) i dr. Uz njih su među utjecajnima i Nova afganistanska stranka (Hezb-e Afghanistan-e Newin), Nacionalna islamska fronta Afganistana (Mahaz-e Melli Islami Afghanistan), Stranka islamskoga jedinstva (Hezb-e Wahdat-e Islami) i dr. Velik broj stranaka uključen je u koalicije (Nacionalni savez, Ujedinjena nacionalna fronta, Vijeće za suradnju političkih stranaka i koalicija i dr.). Etnička i plemenska povezanost ostala je važan činitelj političkog organiziranja.

Albanija

Socijalistička stranka Albanije (Partia Socialiste e Shqipërisë – akronim PS), osnovana 1991., stranka je ljevice. Sljednica je Albanske radničke stranke (Partia e Punës e Shqipërisë), vladajuće tijekom komunističkoga razdoblja (1946–91). Pobijedila je na prvim višestranačkim izborima 1991., no pod pritiskom javnosti bila je prisiljena stvoriti koaliciju s Demokratskom strankom Albanije. Na ponovljenim izborima 1992. bila je poražena; ponovno je na vlasti bila 1997–2005. Predvodeći koaliciju, pobijedila je na izborima 2013., a na izborima 2017. i 2021. samostalno je osvojila apsolutnu parlamentarnu većinu. Tijekom 1991–2005. stranku je vodio Fatos Nano (premijer 1991., 1997–98. i 2002–05); od 2005. vodi je Edi Rama (premijer od 2013). Članica je Socijalističke internacionale. Demokratska stranka Albanije (Partia Demokratike e Shqipërisë – akronim PD), osnovana 1990., stranka je desnoga centra. Bila je dio vladajuće koalicije 1991. Pobijedila je na izborima 1992. te je vladala do 1997. Predvodeći koalicijski savez pobjeđuje na izborima 2005. i 2009. te je ponovno na vlasti 2005–13. Osnivač stranke bio je Sali Berisha (predsjednik republike 1992–97., premijer 2005–13). Od 2013. stranku vodi Lulzim Basha (2005–11. ministar u različitim resorima, 2011–15. gradonačelnik Tirane). Nakon izbora 2017. i 2021. vodeća je oporbena stranka. Članica je Europske narodne stranke i Demokršćanske internacionale. Socijalistički pokret za integraciju (Lëvizja Socialiste për Integrim – akronim LSI), osnovan 2004 (odvajanjem od PS-a), socijaldemokratska je stranka. Sudjeluje u koalicijskim vladama s PD-om (2009–13) i PS-om (2013–17). Nakon izbora 2017. na trećem je mjestu po broju zastupničkih mandata. Slabiji rezultat ima na izborima 2021., no ostaje zastupljen u parlamentu.

Alžir

Fronta nacionalnog oslobođenja (Front de libération nationale – akronim FLN), osnovana 1954. Zastupa ideje socijalizma i panarabizma. Pobijedila je na izborima 1962., a do 1989. bila je jedina legalna stranka. Izbornu pobjedu (1991) Islamske fronte spasa (Front islamique du salut – akronim FIS, osnovane 1989), islamističke stranke koja se zauzimala za uvođenje šerijatskoga prava, vlada FLN-a nije priznala te je zabranila djelovanje vjerski utemeljenih stranaka. FIS-ovo geriljsko djelovanje dovelo je do pada vlade (1992) i vlasti vojne hunte. Nakon izbora 1997. FLN je bio dio koalicijske vlade, a nakon izbora 2002. vlada u koaliciji s RND-om. Na vlasti je i nakon izbora 2012. Nacionalno okupljanje za demokraciju (Rassemblement national pour la démocratie – akronim RND), osnovana 1997., stranka je centra. Pobijedila je na izborima 1997., a nakon izbora 2002. u vladajućoj je koaliciji s FLN-om, u kojoj je i danas.

Andora

Liberalna stranka Andore (Partit Liberal d’Andorra – akronim PLA), osnovana 1992., stranka je desnoga centra. Nakon izbora 2011. nalazi se na vlasti. Članica je Liberalne internacionale i Europske liberalne, demokratske i reformske stranke. Socijaldemokratska stranka (Partit Socialdemòcrata – akronim PS), osnovana 2000., stranka je lijevoga centra. Nakon izbora 2011. nalazi se u oporbi. Članica je Socijalističke internacionale.

Angola

Narodni pokret za oslobođenje Angole (Movimento Popular de Libertação de Angola – akronim MPLA), osnovan 1956., stranka je ljevice. Predvodio je borbu protiv portugalske vlasti. Agostinho Neto, jedan od osnivača i vođa MPLA-a, bio je predsjednik republike 1975–79; potom ga je zamijenio José Eduardo dos Santos (do 2017). Nakon demokratizacije vladajuća je stranka (od prvih izbora 1992), a pobjeđuje i na sljedećim izborima (2008., 2012. i 2017); iz redova MPLA-a je predsjednik João Lourenço (od 2017). Član je Socijalističke internacionale. Nacionalni savez za potpunu neovisnost Angole (União Nacional para a Indepêndencia Total de Angola – akronim UNITA), osnovan 1966., konzervativna je stranka. Nastao je kao vojno-politička organizacija suprotstavljena MPLA-u. Osnivač i vođa Jonas Svaminbi bio je na čelu UNITA-a sve do smrti 2002. Oporbena je stranka od izbora 1992 (potom ponovno vodi oružanu pobunu do 2002); ostala je u oporbi i nakon izbora održanih početkom 2000-ih. Član je Demokršćanske internacionale.

Antigva i Barbuda

Laburistička stranka Antigve (Antigua Labour Party – akronim ALP), osnovana 1946., stranka je lijevoga centra. Na vlasti je bila od 1981. do 2004., kada je prešla u oporbu. Ponovno je na vlasti od sredine 2014. Ujedinjena napredna stranka (United Progressive Party – akronim UPP), osnovana 1992., stranka je lijevoga centra. Nastala je ujedinjenjem triju stranaka te je bila na vlasti od 2004–14.

Argentina

Stranka pravde (Partido Justicialista – akronim PJ), osnovana 1945., populistička je stranka. Bila je na vlasti za vladavine svojega osnivača J. D. Peróna (1946–55., 1973–76), odatle kolokvijalni naziv peronisti. Za vlasti vojne hunte bila je zabranjena, ali je imala veliki utjecaj u narodu. Od kraja 1980-ih vodeća je stranka u Kongresu. Iz njezinih redova bili su predsjednici Carlos Saúl Menem (1989–99), Eduardo Duhalde (2002–03), Néstor Kirchner (2003–07) i Cristina Férnandez de Kirchner (2007–15). Pod vodstvom supružnika Kirchner, PJ se politički usmjerava k lijevom centru, što izaziva stranačke podjele (izdvajaju se tzv. savezni peronisti). Vodeća je stranka u koalicijskom savezu Fronta za pobjedu (Frente para la Victoria – akronim FPV), osnovanom 2003., koji nakon izbora 2015. ima većinu u zastupničkom domu (do 2010. FPV je predvodio Néstor Kirchner, a potom ga vodi Cristina Férnandez de Kirchner). PJ je član Kršćansko-demokratske internacionale i Međunarodne demokratske unije. Radikalni građanski savez (Unión Cívica Radical – akronim UCR), osnovan 1890., stranka je lijevoga centra. Prvu je vladu sastavio 1916., a s vlasti je svrgnut pučem 1930. Nakon II. svjetskoga rata UCR je bio oporba peronističkomu režimu, a tijekom vlasti vojne hunte (1955–73) bio je u ilegali. Vođa UCR-a, R. Alfonsín bio je prvi demokratski izabran predsjednik države (1983–89). U koalicijskoj vladi bio je od 1997. do ekonomske krize 2001. Nakon izbora 2005. UCR je bio u oporbi, gdje je i nakon izbora 2015 (vodeća je oporbena stranka). Član je Socijalističke internacionale. Republikanski prijedlog (Propuesta Republicana – akronim PRO), osnovan 2005. kao koalicijski savez, od 2010. stranka konzervativne orijentacije (desni centar). Predvodi ga Mauricio Macri (predsjednik republike od 2015). Među utjecajnim je oporbenim strankama (na izborima 2015. bio je u koaliciji s UCR-om).

Armenija

Građanski sporazum (K’aġak’ac’iakan pajmanagir), osnovan 2015., liberalna je stranka, nastala na antikorupcijskome programu. Osnivač i vođa stranke je Nikol Pašinjan (vršitelj dužnosti premijera u drugoj polovici 2018., nakon političke krize i odlaska s vlasti Serža Sarkisjana). U oporbi nakon izbora 2017. u Savezu izlaz (koalicija liberalnih i proeuropskih stranaka). Na prijevremenim parlamentarnim izborima 2018. predvodi stranački savez Moj korak i osvaja natpolovičnu zastupničku većinu. Uspješna Armenija (Bargavač Hajastan), osnovana 2004., stranka je desnoga centra; nastala je na poticaj politički utjecajnog tajkuna Gagika Carukjana (Tsarukyan). Na izborima 2007., 2012. i 2017. druga je po broju parlamentarnih zastupnika (iza HHK), te nakon izbora 2018 (iza Građanskoga sporazuma); vodeća je oporbena stranka. Svijetla Armenija (Lusavor Hajastan), osnovana 2015., stranka je centra. Manjinska je oporbena stranka nakon izbora 2017. Treće mjesto po broju zastupnika osvojila je na prijevremenim parlamentarnim izborima 2018 (ostala je u oporbi). Republikanska stranka Armenije (Hajastani Hanrapētakan Kusakc’ut’jun – akronim HHK), osnovana 1990., stranka je desnoga centra. Na vlasti je od izbora 1995 (predvodi koalicijske vlade); iz njezinih redova bili su predsjednici Robert Kočarjan (1998–2008) i Serž Sarkisjan (2008–18). Relativnu zastupničku većinu ostvarila je i na izborima 2017. Poražena je na prijevremenim izborima 2018. te nije ušla u parlament.

Australija

Australska laburistička stranka (Australian Labor Party – akronim ALP), osnovana 1901., stranka je lijevoga centra (nastala je okupljanjem laburističkih stranaka stvorenih 1890-ih). Vlade predvodi 1904., 1908–09., 1910–13., 1914–23., 1929–32. i 1941–49., a potom je potiskuje politička prevlast LP-a, do laburističke vlade 1972–75. Najdulje je na čelu stranke i položaju premijera bio Robert Hawke (1983–91). Potom su iz stranačkoga vodstva premijeri bili Paul Keating (1991–96), Kevin Rudd (2007–10., 2013) i Julia Gillard (2010–13). Stranka je članica Progresivnog saveza. Liberalna stranka Australije (Liberal Party of Australia – akronim LP), osnovana 1945., stranka je desnoga centra. Proizašla je iz konzervativne Stranke ujedinjene Australije (osnovane 1931), koju je u dva navrata vodio Robert Menzies, jedan od glavnih osnivača i vođa LP-a (1945–66), premijer 1939–41. i 1949–66. Iz redova LP-a premijeri su također bili 1966–67. i 1968–72; dulje premijerske mandate imali su John Malcolm Fraser (1975–83) i John Winston Howard (1996–2007). LP ponovno pobjeđuje na izborima 2013., 2016. i 2019 (premijer Scott Morrison). Stranka je u političkome savezu s NPA-om (tzv. Liberalno-nacionalna koalicija). Članica je Međunarodnoga demokratskog saveza. Nacionalna stranka Australije (National Party of Australia – akronim NPA), poznata i kao Narodnjaci (Nationals), osnovana 1920., stranka je desnoga centra (utemeljena je pod imenom Australska zemaljska stranka, od 1975. nazivala se Nacionalna zemaljska stranka, a današnje ime ima od 1982). Prvotno je zastupala pretežno interese poljoprivrednika, a postupno se širi i na urbano biračko tijelo. Kao manjinski partner sudjeluje u vladama pod vodstvom LP-a (tzv. Liberalno-nacionalna koalicija).

Austrija

Socijaldemokratska stranka Austrije (Sozialdemokratische Partei Österreichs – akronim SPÖ), osnovana 1889., stranka je ljevice. Utemeljio ju je Viktor Adler pod nazivom Socijaldemokratska radnička stranka (Sozialdemokratische Arbeiterpartei, SDAP). Uvođenjem općega prava glasa za muškarce (1907) postala je druga najjača frakcija u Zastupničkome domu Austro-Ugarske Monarhije. Početkom I. svjetskoga rata podupirala je ratnu vladu, no pred kraj rata zastupala je raspuštanje Monarhije. Bila je najjača stranka u Ustavotvornoj skupštini (1919). Nakon raspuštanja parlamenta i uvođenja diktature (1933) bila je zabranjena, a njezini su vođe emigrirali u Češku. Obnovljena je 1945. pod nazivom Socijalistička stranka Austrije (Sozialistische Partei Österreichs), a od 1991. ima današnji naziv. Nakon prve velike koalicije s ÖVP-om (1947–66) prešla je u oporbu, a potom je uz potporu FPÖ-a vodila manjinsku vladu (1970–71). Samostalno je vladala 1971–83. S ÖVP-om je osnovala i drugu veliku koaliciju 1987–2000. U oporbi je od 2000., gdje je ostala i nakon izbora 2002. Zajedno s Austrijskom narodnom strankom, u vladajućoj je koaliciji ponovno od 2008. te nakon izbora 2013. U oporbi je nakon izbora 2017. i 2019 (druga je po broju zastupnika, iza ÖVP-a). Članica je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Austrijska narodna stranka (Österreichische Volkspartei – akronim ÖVP), osnovana 1945., stranka je desnoga centra. Bila je vodeća stranka prve velike koalicije (1947–66) te je davala savezne kancelare. Uspostavila je prvu jednostranačku vladu (1966–70). Potom je bila u oporbi do 1987. i stvaranja druge velike koalicije s SPÖ-om, no taj put u ulozi slabijega koalicijskog partnera. Od 2000. na vlasti je u koaliciji s FPÖ-om, a od 2005. s desničarskim Savezom za budućnost Austrije (osnovanim 2005). Nakon izbora 2008. u vladajućoj je koaliciji sa Socijaldemokratskom strankom Austrije te ponovno nakon izbora 2013. Relativnu većinu zastupnika ima nakon izbora 2017. te s FPÖ-om stvara koalicijsku vladu (održala se do 2019). Relativnu zastupničku većinu ima i nakon izbora 2019., te početkom 2020. sa strankom Zeleni stvara koalicijsku vladu; vođa ÖVP-a od 2017. Sebastian Kurz premijer je 2017–19. i ponovno od 2020. Stranka je članica Europske pučke stranke i Međunarodne demokratske unije. Slobodarska stranka Austrije (Freiheitliche Partei Österreichs – akronim FPÖ), osnovana 1955., stranka je desnice. Sljednica je Saveza neovisnih (Verband der Unabhängingen), koji je okupljao antisocijaliste i antiklerikalce te liberale i njemačke nacionaliste. Od 1970. sudjelovala je u radu nekoliko vlada. Stranku je 1983. preuzeo Jörg Haider, te ju doveo do koalicije s ÖVP-om 2000. Zbog njegova je radikalizma došlo do prosvjeda članica EU-a, pa se Haider povukao s mjesta predsjednika stranke (2000). U koalicijskoj vladi s ÖVP-om sudjeluje 2000–05. i 2017–19 (na izborima 2017. i 2019. treća je stranka po broju zastupnika, iza ÖVP-a i SPÖ-a). Nova Austrija i Liberalni forum (Das Neue Österreich und Liberales Forum – akronim NEOS), osnovana 2012. kao liberalna stranka, parlamentarna je stranka od 2013 (u oporbi); oporbena stranka ostaje i nakon izbora 2017 (četvrta je po broju parlamentarnih zastupnika) i 2019 (na petome mjestu). Članica je Saveza liberala i demokrata za Europu. Zeleni (Die Grünen), osnovani 1986., stranka su ljevice. Nastali su pod nazivom Zelena alternativa (Die grüne Alternative). Današnji naziv imaju od 1994. U parlament su ušli 1986., a nakon izbora 2002. su u oporbi, gdje su ostali i nakon izbora 2008. i 2013. Na izborima 2017. nisu uspjeli prijeći izborni prag i ući u parlament. Na izborima 2019. osvajaju četvrto mjesto po broju zastupnika i početkom 2020. s ÖVP-om stvaraju koalicijsku vladu. Stranka je članica Europske federacije zelenih stranaka.

Azerbajdžan

Stranka narodne fronte Azerbajdžana (Azərbaycan xalq cabhasi partiyasi – akronim AXCP), osnovana 1989. Bila je suprotstavljena komunističkomu režimu. Vladala je 1992–95., kada je prešla u oporbu, gdje je ostala i nakon izbora 2010. Stranka novog Azerbajdžana (Yeni Azərbaycan partiyasi – akronim YAP), osnovana 1992. Utemeljio ju je G. Aliev, predsjednik države 1993–2003. Od njegove je smrti (2003) na čelu stranke i države njegov sin Ilham Aliev. YAP je na vlast došao 1995., a vladajuća je stranka i nakon izbora 2010.

Bahama

Napredna liberalna stranka (Progressive Liberal Party – akronim PLP), osnovana 1953., stranka je centra. Bila je na vlasti 1967–92. te od 2002–07. Ponovno je vladajuća nakon izbora 2012. Slobodni nacionalni pokret (Free National Movement – akronim FNM), osnovana 1972., stranka je desnice. Nastao je rascjepom u PLP-u. Bio je na vlasti 1992–2002. i 2007–12., potom je u oporbi.

Bahrein

Nema političkih stranaka.

Bangladeš

Narodna liga Bangladeša (Bangladesh Awami League – akronim AL), osnovana 1949., stranka je lijevoga centra. Vodila je koalicijsku vladu 1956–58. Pobijedila je na izborima 1970. te je predvodila borbu za neovisnost o Pakistanu (1971). Bojkotirala je izbore 1986. i 1988., a 1996. osnovala je koalicijsku vladu. Nakon izbora 2001. nalazi se u oporbi. Tijekom vladavine vojne hunte organizirala je prosvjede diljem države, te je na izborima 2008. odnijela pobjedu u velikoj koaliciji s 14 političkih stranaka i pokreta; od tada se nalazi na vlasti. Pobijedila je i na izborima u siječnju 2014., na kojima vodeće oporbene stranke nisu sudjelovale. Nacionalistička stranka Bangladeša (Bangladesh jatiyatabadi dal – akronim BJD), osnovana 1978., stranka je desnoga centra. Bila je na vlasti 1979–82., potom je bojkotirala izbore 1986. i 1988. Na izborima 1991. osvojila je vlast i sastavila vladu, koja je vladala do 1996. Nakon izbora 2001. BJD je ponovno bila na vlasti, s koje je maknuta vojnim udarom 2006. Nakon izbora 2008. nalazi se u oporbi.

Barbados

Radnička stranka Barbadosa (Barbados Labour Party – akronim BLP), osnovana 1938., stranka je lijevoga centra. Vladala je tijekom 1950-ih. Ponovno je na vlasti bila 1976–86. te 1994–2008. Od izbora 2008. nalazi se u oporbi. Članica je Socijalističke internacionale. Demokratska radnička stranka (Democratic Labour Party – akronim DLP), osnovana 1955., stranka je ljevice. Nastala je raskolom u BLP-u. Na vlasti je bila 1961–76. te 1986–94. Ponovno je na vlasti od 2008., a pobijedila je i na izborima 2013.

Belgija

Kršćanski demokrati i Flandrija (nizozemski Christen-Democratisch en Vlaams – akronim CD&V), stranka je desnog centra, osnovana 1968. kao Kršćanska narodna stranka (nastala je podjelom Kršćanske socijalne stranke, osnovane 1945); od 2001. ima sadašnji naziv. Do početka 2000-ih među vodećim je flandrijskim strankama; sudjelovala je u većini koalicijskih vlada (ponovno i nakon izbora 2014). Članica je Europske pučke stranke i Centrističke demokratske internacionale (do 2001. zvala se Kršćanska demokratska internacionala). Socijalistička stranka (francuski Parti socialiste – akronim PS), osnovana 1978., socijaldemokratska je stranka, među vodećim u valonskoj zajednici (nastala je podjelom Belgijske socijalističke stranke, osnovane 1945). Od 1979. više je puta sudjelovala u koalicijskoj vlasti. Nakon izbora 2010. predvodila je koalicijsku vladu. U oporbi je nakon izbora 2014 (druga je po broju zastupnika u Zastupničkom domu, iza N-VA ). Članica je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Novi flandrijski savez (nizozemski Nieuw–Vlaamse Alliantie – akronim N-VA), osnovan 2001., stranka je desnoga centra. Zalaže se za osamostaljenje Flandrije. Na izborima 2010. ostvario je relativnu većinu, ali nije uspio stvoriti koalicijsku vladu, te je ostao u oporbi. Nakon izbora 2014. ima najveći broj zastupnika u Zastupničkom domu i sudjeluje u koalicijskoj vladi. Član je Europskoga slobodnog saveza. Reformistički pokret (francuski Mouvement Réformateur – akronim MR), osnovan 2002., stranka je desnog centra, među vodećim u valonskoj zajednici (začetke ima u povezivanju liberalnih stranaka od 1993). Od 2003. sudjeluje u koalicijskoj vlasti. Nakon izbora 2014. MR je treći po broju zastupnika u Zastupničkom domu (iza N-VA i PS-a), te predvodi koalicijsku vladu (premijer Charles Michel). Član je Liberalne internacionale i Saveza liberala i demokrata Europe. Otvoreno flandrijski liberali i demokrati (nizozemski Open Vlaamse Liberalen en Democraten – Open VLD), stranka je desnog centra, osnovana 1992 (VLD); od 2007. ima sadašnji naziv. Osnivač stranke Guy Verhofstadt bio je premijer 1999–2008 (predvodio je više koalicijskih vlada). Nakon izbora 2014. stranka je dio vladajuće koalicije. Članica je Liberalne internacionale i Saveza liberala i demokrata Europe.

Belize

Ujedinjena narodna stranka (People’s United Party – akronim PUP), osnovana 1950., stranka je desnice. Predvodila je pokret za neovisnost (1981). Bila je na vlasti 1956–84., 1989–93. te od izbora 2003. do poraza 2008., od kada se nalazi u oporbi. Ujedinjena demokratska stranka (United Democratic Party – akronim UDP), osnovana 1973., stranka je ljevice. Bila je na vlasti 1984–89. te 1993–98. Nakon kratkotrajnog razdoblja u oporbi (2003–08), ponovno je na vlasti.

Benin

Stranka beninskoga preporoda (Parti de la renaissance du Bénin – akronim PRB), osnovana 1992., liberalna je stranka. Nakon izbora 2003. vodeća je oporbena stranka. Savez za Benin budućnosti (Union pour le Bénin du futur – akronim UBF), osnovan 2002. Izborni je savez stranaka koje podupiru predsjednika države M. Kérékoua. UBF je osvojio vlast na izborima 2003.

Bjelorusija

Komunistička partija Bjelorusije (Kamunistyčnaja partyja Belarusi), osnovana 1918., bila je jedina legalna stranka do demokratizacije početkom 1990-ih (podređena Komunističkoj partiji Sovjetskoga Saveza); raspuštena je 1991. Pod istim imenom osnovana je 1996. stranka ljevice koja podupire vladavinu Aleksandra Lukašenka i nakon izbora 2000. ulazi u parlament (većinu zastupnika u parlamentu čine izvanstranački kandidati koji podupiru vladajući režim, dok stranke imaju manji broj zastupnika). Među utjecajnijim je strankama i nakon izbora 2004., 2008., 2012., 2016. i 2019; najbolji izborni rezultat ima 2019. kada osvaja 11 zastupničkih mjesta (od ukupnih 110). Republikanska stranka rada i pravde (Rêspublikanskaja partyja pracy i spravjadlivasci), osnovana 1993., ljevičarska je stranka (podupire vladavinu Aleksandra Lukašenka). Nakon izbora 2019. ima šest zastupničkih mjesta. Agrarna stranka (Agrarnaja partyja), osnovana 1992., stranka je ljevice s naglašenim interesom za agrarna pitanja (protivi se privatizaciji poljoprivrednoga zemljišta); do 1994. zvala se Ujedinjena demokratska agrarna stranka Bjelorusije. Najveći broj mandata (33) osvojila je na izborima 1995. Podupire režim Aleksandra Lukašenka, a na izborima 2019. osvojila je 1 zastupničko mjesto. Ujedinjena građanska stranka (Ab’jadnanaja gramadzjanskaja partyja), osnovana 1995., stranka je desnoga centra. U oporbi je od osnivanja (izložena pritiscima vlasti), povremeno sudjeluje na izborima bez većih rezultata. Na izborima 2016. u koaliciji s nekoliko oporbenih stranaka osvaja jedno zastupničko mjesto, dok 2019. ostaje izvan parlamenta. Članica je Međunarodnoga demokratskog saveza.

Bocvana

Demokratska stranka Bocvane (Botswana Democratic Party – akronim BDP), osnovana 1962. Na vlasti je od neovisnosti 1966. Vladajuća je i nakon izbora 2009. Nacionalna fronta Bocvane (Botswana National Front – akronim BNF), osnovana 1966., stranka je ljevice. Nakon izbora 2009. vodeća je oporbena stranka u zemlji.

Bolivija

Nacionalistički revolucionarni pokret (Movimiento Nacionalista Revolucionario – akronim MNR), osnovan 1941. kao stranka lijevoga centra, prvi put sudjeluje u vlasti 1943–46., potom 1952–64. kada su na čelu države osnivači stranke Víctor Paz Estenssoro (1952–56., 1960–64) i Hernán Siles Zuazo (1952., 1956–60). Početkom 1970-ih podupire vojni režim i ideološki se priklanja neoliberalizmu i konzervativizmu, što dovodi do odcjepljenja lijevoga krila na čelu sa Siles Zuazom. Paz Estenssoro ponovno je predsjednik republike 1985–89., a iz stranačkoga vodstva na čelu države bio je također Gonzalo Sánchez de Lozada (1993–97. i 2002–03). Od početka 2000-ih politički utjecaj MNR-a postupno slabi. Pokret prema socijalizmu (Movimiento al Socialismo – akronim MAS), osnovan 1998., stranka je ljevice (puni naziv stranke je Pokret prema socijalizmu – Politički instrument za suverenitet naroda – akronim MAS-IPSP). Zauzima se za nacionalizaciju naftne industrije i rudarstva te za legalizaciju uzgoja koke. Na vlast dolazi nakon pobjede na izborima potkraj 2005. i pobjeđuje na svim daljnjim izborima; stranački vođa Evo Morales bio je predsjednik republike 2006–19. Na vlasti ostaje i nakon izbora 2020 (osvaja apsolutnu zastupničku većinu), na kojima je stranački kandidat Luis Arce izabran za predsjednika republike. Stranka je članica Progresivnoga saveza. Građanska zajednica (Comunidad Ciudadana), osnovana 2018., politički je savez liberalnih i ljevičarskih stranaka (predvodi ga Fronta revolucionarne ljevice osnovana 1978); na čelu je saveza Carlos Mesa (predsjednik republike 2003–05). Nakon izbora 2020. vodeća je oporbena stranka (druga je po broju zastupnika).

Bosna i Hercegovina

Stranka demokratske akcije (SDA), osnovana 1990., konzervativna je bošnjačka stranka. Do 2001. predvodio ju je Alija Izetbegović; 2001–14. predsjednik stranke bio je Sulejman Tihić (2002–06. član Predsjedništva BiH), a od 2014. predsjednik je Bakir Izetbegović (sin Alije Izetbegovića, potpredsjednik SDA 2003–09. i 2013–14). Od izbora 1990. SDA je ostala vodeća stranka među Bošnjacima. Na izborima za Predsjedništvo BiH (provode se od 1996), među Bošnjacima su uglavnom pobjeđivali kandidati SDA (izuzev 2006), Bakir Izetbegović 2010. i 2014., te Šefik Džaferović 2018. U parlamentu BiH (Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH), nakon izbora 2018. SDA je prva stranka po broju zastupnika (devet od ukupno 42). Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), osnovan 1996., konzervativna je srpska stranka (do 2002. nazivala se Stranka nezavisnih socijaldemokrata). Među vodećim je strankama u Republici Srpskoj (RS). Od osnivanja predsjednik je stranke Milorad Dodik (premijer RS-a 1998–2001. i 2006–10., predsjednik RS-a od 2010., reizabran 2014., član Predsjedništva BiH od 2018); zagovara političko snaženje RS-a u odnosu na središnju državnu vlast. Kandidat SNSD-a Nebojša Radmanović bio je član Predsjedništva BiH u dvama mandatima (2006–14). Nakon izbora 2018. SNSD je druga stranka po broju zastupnika (šest) u parlamentu BiH. Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ BiH), osnovana 1990., konzervativna je hrvatska stranka. Početkom 1990-ih poticala je političko-teritorijalno okupljanje Hrvata u BiH (→ herceg bosna); jedan od stranačkih vođa bio je Mate Boban. Nakon izbora 1996. HDZ-ov kandidat Krešimir Zubak bio je član Predsjedništva BiH (do 1998). Zbog osporavanja Daytonskoga sporazuma proglašenjem hrvatske samouprave 2001. bio je smijenjen stranački predsjednik Ante Jelavić (član Predsjedništva BiH od 1998). Od 2005. predsjednik je HDZ-a BiH Dragan Čović (potpredsjednik stranke od 1998); bio je član Predsjedništva BiH 2002–05. i 2014–18. U parlamentu BiH, nakon izbora 2018., koalicija koju je predvodio HDZ BiH osvojila je pet zastupničkih mjesta. Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine (SDP BiH), osnovana 1992., stranka je ljevice (reformirani Savez komunista BiH). Do 1997. predsjednik SDP-a bio je Nijaz Duraković, a potom (do 2014) Zlatko Lagumdžija (ministar vanjskih poslova BiH 2001–03. i 2012–15). Stranački kandidat Željko Komšić bio je član Predsjedništva BiH u dvama mandatima tijekom 2006–14 (2013. osniva svoju stranku). U parlamentu BiH stranka je nakon izbora 2018. osvojila pet zastupničkih mjesta. Demokratska fronta – Željko Komšić (DF), osnovana 2013., stranka je lijevoga centra. Stranački predsjednik Željko Komšić izabran je 2018. za člana Predsjedništva BiH (bio je njegov član 2006–10. i 2010–14., izabran kao kandidat SDP-a BiH). U parlamentu BiH, nakon izbora 2018., DF ima tri zastupničkih mjesta. Srpska demokratska stranka (SDS), osnovana 1990., konzervativna je srpska stranka. Početkom 1990-ih protivila se neovisnosti BiH, te predvodila stvaranje Republike Srpske (1992). Jedan od osnivača SDS-a bio je Radovan Karadžić. Nakon završetka rata u BiH (1995) ostala je među vodećim srpskim strankama. Kandidati iz redova SDS-a bili su članovi Predsjedništva BiH 1996–98. i 2002–06. Nakon izbora 2018. SDS u parlamentu BiH ima tri zastupnička mjesta. Partija demokratskog progresa Republike Srpske (PDP), osnovana 1999., stranka je desnoga centra. Među vodećim je strankama u Republici Srpskoj (uz SNSD i SDS). Osnivač stranke Mladen Ivanić bio je član Predsjedništva BiH 2014–18 (premijer RS-a 2001–03. i ministar vanjskih poslova BiH 2003–07). Nakon izbora 2018. PDP u parlamentu BiH ima dva zastupnička mjesta. Savez za bolju budućnost Bosne i Hercegovine (SBB BiH), osnovan 2009., stranka je desnoga centra. Osnivač stranke Fahrudin Radončić bio je ministar sigurnosti BiH (2012–14). Nakon izbora 2018. stranka u parlamentu BiH ima dva zastupnička mjesta. Stranka za Bosnu i Hercegovinu (SzBiH), osnovana 1996., konzervativna je bošnjačka stranka; zauzima se za ukidanje entiteta i jačanje središnje vlasti. Nakon razlaza sa SDA-om stranku je osnovao i predvodio Haris Silajdžić (2006–10. bio je član Predsjedništva BiH). Bila je zastupljena u parlamentu BiH do izbora 2014.

Brazil

Stranka brazilskoga demokratskoga pokreta (Partido do Movimento Democrático Brasileiro – akronim PMDB), osnovana 1966., stranka je centra. Stvorena je kao Brazilski demokratski pokret, skup oporbenih stranaka protivnica vojnoga režima (1964–85). Pobijedila je na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1986. Na vlasti je bila tijekom 1990-ih, a nakon izbora 2010. i 2014. dio je koalicijske vlade (do 2016. kada se razilazi s PT-om). Radnička stranka (Partido dos Trabalhadores – akronim PT), osnovana 1980., stranka je ljevice. Nastala je iz neovisnoga sindikata, Ujedinjene konfederacije radnika, pod vodstvom L. I. Lule da Silve, sindikalnoga vođe, te 2003–10. predsjednika države. PT nalazio se u parlamentarnoj oporbi nakon izbora 1986. i 1988. Od izbora 2002. predvodi koalicijske vlade. Na čelu je koalicijske vlade i nakon izbora 2014; iz njenih je redova bila predsjednica Dilma V. Rousseff (2011–16). Stranka brazilske socijaldemokracije (Partido da Social Democracia Brasileira – akronim PSDB), osnovana 1988., stranka je lijevoga centra. Nastala je rascjepom u PMDB-u. Bila je na vlasti od 1994. do izbora 2002., kada je prešla u oporbu, gdje se nalazi i danas (vodeća je oporbena stranka i nakon izbora 2014). Socijaldemokratska stranka (Partido Social Democrático – akronim PSD), osnovana 2011., stranka je centra. Dio je vladajuće koalicije nakon izbora 2014. Napredna stranka (Partido Progressista – akronim PP), osnovana 1995 (kao Brazilska napredna stranka; preimenovana 2003), stranka je desnoga centra. Nakon izbora 2014. dio je vladajuće koalicije. Brazilska socijalistička stranka (Partido Socialista Brasileiro – akronim PSB), osnovana 1947., stranka je lijevoga centra. Nakon izbora 2006. i 2010. sudjelovala je u koalicijskoj vladi; od 2014. oporbena je stranka.

Brunej

Nema političkih stranaka.

Bugarska

Savez demokratskih snaga (Sajuz na demokratičnite sili – akronim SDS), osnovan 1989., stranka je desnice. Okupljao je protivnike režima predsjednika T. Živkova. Predvodio je koalicijsku vladu (1991–92), a njegovim je članom bio predsjednik države Ž. Želev (1990–97). Ponovno je bio na vlasti 1997–2001., njezin član I. Kostov bio je premijer. Od izbora 2001. nalazi se u oporbi. Bugarska socijalistička stranka (Balgarska socialističeska partija – akronim BSP), osnovana 1990., stranka je ljevice. Sljednica je Bugarske komunističke partije (1919), koja je bila na vlasti 1946–90. Nakon pada komunizma bila je na vlasti u nekoliko mandata (1990–91., 1995–96), a 2005–09. predvodila je koalicijsku vladu kojoj je na čelu bio Sergej Stanišev. Na vlasti je ponovno nakon izvanrednih izbora 2013. Članica je Socijalističke internacionale. Pokret za prava i slobode (Dviženie za prava i svobodi – akronim DPS), osnovan 1990., stranka je centra. Predstavnik je turske nacionalne manjine. Sudjelovao je u koalicijskoj vladi (1991–92) predvođenoj SDS-om, a u vladi je i 2002–05. s NDSV-om. Od 2005. dio je vladajuće koalicije BSP-a, a s njima je ponovno u vladajućoj koaliciji nakon izbora 2013. Član je Liberalne internacionale i Europske liberalne, demokratske i reformske stranke. Građani za europski razvoj Bugarske (Grazhdani za evropeysko razvitie na Balgariya – akronim GERB), osnovana 2006., stranka je desnoga centra. Osnovao ju je Bojko Borisov, bivši gradonačelnik Sofije, te je ubrzo dobila potporu bugarskoga stanovništva razočarana stanjem u bugarskom stranačkom sustavu. GERB je pobijedio na izborima 2009., te je vladao do izvanrednih izbora 2013., kada je završio u oporbi unatoč tomu što je osvojio najveći broj mandata.

Burkina Faso

Savez za demokraciju i federaciju – Afričko demokratsko okupljanje (Alliance pour la démocratie et la fédération – Rassemblement démocratique africain – akronim ADF), osnovan 1990. Oporbena je stranka od osnutka, a to je ostala i nakon izbora 2007. Kongres za demokraciju i napredak (Congrès pour la démocratie et le progrès – akronim CDP), osnovan 1996. Nastao je kao potpora Blaiseu Compaoreu, predsjedniku države od 1987 (reizabran i 2010). Pobijedio je na svim izborima uključujući i izbore 2007.

Burundi

Fronta za demokraciju u Burundiju (Front pour la démocratie au Burundi – akronim FRODEBU), osnovana 1992. U oporbi je nakon izbora 2005. Nacionalno vijeće za obranu demokracije – Snage za obranu demokracije (Conseil national pour la défense de la démocratie – Forces pour la défense de la démocratie – akronim CNDD-FDD), osnovano 1994. Na vlasti je od izbora 2005., pobijedilo na izborima 2010.

Butan

Butanska stranka mira i napretka (Druk Phuensum Tshogpa – akronim DPT), osnovana 2007., monarhistička je i konzervativna stranka. Na prvim izborima 2008. osvojila je apsolutnu parlamentarnu većinu, te je bila vladajuća stranka do izbora 2013 (vođa stranke i premijer do 2013. bio je Jigmi Thinley). Narodna demokratska stranka (engl. People’s Democratic Party – akronim PDP), osnovana 2007., monarhistička je i umjereno konzervativna stranka. Nakon izbora 2008. bila je u oporbi. Pobijedila je na izborima 2013 (od 2009. vođa stranke je Tshering Tobgay, premijer od 2013).

Cipar

Napredna radnička stranka (Anorthotikó Kómma Ergazómenou Laoú – akronim AKEL), osnovana 1926., stranka je ljevice. Zastupa federalizaciju države i blisku suradnju s turskim dijelom Cipra. Od 2001. ima većinu u parlamentu, a od 2003. sudjeluje u vladi. Nakon financijske i dužničke krize u kojoj se Cipar našao, AKEL je izgubio izbore 2013., te se nalazi u oporbi. Demokratsko okupljanje (Demokratikós Synagermós – akronim DISY), osnovana 1976., stranka je desnoga centra. Zastupa ujedinjenje Cipra. Imala je predsjednika države G. Kliridisa (1993–2003). Ponovno je na vlasti od 2013. Članica je Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Demokratska stranka (Demokratikó Kómma – akronim DIKO), osnovana 1976., stranka je desnoga centra. Nastala je kao pokret protiv turske okupacije sjevernoga Cipra. Nakon dolaska desno orijentiranoga Tasosa Papadopulosa na čelo stranke i njegova izbora za predsjednika države 2003., odbacila je plan UN-a o ponovnom ujedinjenju Cipra. Stranka nacionalnog jedinstva (Ulusal Birlik Partisi – akronim UBP), osnovana 1975., djeluje u nepriznatoj »Turskoj Republici Sjeverni Cipar«. Zastupa ujedinjenje otoka. Na vlasti je nakon izbora 2009.

Crna Gora

Demokratska partija socijalista Crne Gore (DPS), osnovana 1991., stranka je lijevoga centra (sljednica je Saveza komunista Crne Gore). Pod vodstvom Momira Bulatovića (predsjednik Crne Gore 1992–98), zauzimala se za očuvanje zajedničke države sa Srbijom (DPS je od 1992. na saveznoj jugoslavenskoj razini bio na vlasti u koaliciji sa Socijalističkom partijom Srbije, a na republičkoj crnogorskoj je vladao samostalno). Nakon podjela 1997–98. i odlaska dijela članstva (M. Bulatović osniva SNP), stranku od 1998. vodi Milo Đukanović (premijer 1991–98., potom predsjednik 1998–2002). Nakon izbora 1998., 2001. i 2002. DPS predvodi koalicijske vlade (uključujući SDP i dr.), kojima je načešće na čelu Đukanović (2003–06., 2008–10., 2012–16); početkom 2000-ih djeluje u smjeru državnog osamostaljenja Crne Gore (ostvareno 2006) i njezina sudjelovanja u europskim integracijama. Pobjeđuje i na izborima 2006., 2009., 2012. i 2016. te predvodi vlade samostalno ili u savezu sa SDP-om (do 2015) i strankama nacionalnih manjina (albanskom, bošnjačkom i hrvatskom). Relativnu zastupničku većinu osvaja na izborima 2020., ali koalicija oporbenih stranaka formira vladu. Članica je Socijalističke internacionale. Socijaldemokratska partija Crne Gore (SDP), osnovana 1993., stranka je lijevoga centra. Nastala je ujedinjenjem Socijalističke partije Crne Gore i Socijaldemokratske partije reformista (obje osnovane 1990). Sudjeluje u vlasti s DPS-om 1998–2015., potom je u oporbi. Manji broj zastupnika ima nakon izbora 2020. Članica je Socijalističke internacionale i Progresivnog saveza. Socijalistička narodna partija Crne Gore (SNP), osnovana 1998., stranka je lijevoga centra (nastala podjelom u vodstvu DPS-a). Osnivač i prvi predsjednik stranke (do 2000) bio je M. Bulatović (sukobljava se s novim vodstvom i 2001. osniva Narodnu socijalističku stranku Crne Gore koja djeluje do 2009). U oporbi je do izbora 2020., na kojima sudjeluje u koaliciji Za budućnost Crne Gore (s DF-om i dr.). Demokratski front (DF) osnovan je 2012. kao savez stranaka desnoga centra, dijelom populističkih te prosrpskih i proruskih. Osnovu saveza čine Pokret za promjene (osnovan 2006), Nova srpska demokratija (osnovana 2009) i Demokratska narodna partija Crne Gore (udruga od 2012., stranka od 2015). DF je bio vodeća oporbena formacija nakon izbora 2012. i 2016. Na izborima 2020. predvodi koaliciju Za budućnost Crne Gore (koju podupire Srpska pravoslavna crkva), koja osvaja drugo mjesto po broju zastupnika (iza DPS-a), te sudjeluje u stvaranju vlade. Demokrate – Demokratska Crna Gora liberalna je stranka osnovana 2015 (nastala je odvajanjem od SNP-a). U oporbi je do izbora 2020., na kojima predvodi koaliciju Mir je naša nacija (osvaja treće mjesto po broju zastupnika) i sudjeluje u stvaranju vlade. Ujedinjena reformska akcija (URA), osnovana 2015., liberalna je stranka. U oporbi je do izbora 2020., na kojima predvodi građanski savez Crno na bijelo (osvaja četvrto mjesto po broju zastupnika) i sudjeluje u formiranju vlade. Članica je Europske stranke zelenih.

Čad

Patriotski pokret spasa (Mouvement patriotique du salut – akronim MPS), osnovan 1990. u Libiji. Od iste je godine na vlasti, a to je ostao i nakon izbora 2011. Okupljanje za demokraciju i napredak (Rassemblement pour la démocratie et le progrès – akronim RDP), osnovan 1991. Nakon izbora 2002. kratkotrajno u vladajućoj koaliciji s MPS-om, a od 2003. je u oporbi.

Češka

Češka socijalno-demokratska stranka (Česká strana sociálně demokratická, akronim ČSSD), osnovana 1878., stranka je lijevoga centra. Sudjelovala je u vlasti od 1920 (u oporbi 1929–35), a nakon njemačke okupacije (1939) i tijekom II. svjetskoga rata bila je dio vlade u egzilu. Zamire pod komunističkim režimom (od 1948), a obnavlja se 1989. Jedna je od vodećih stranaka na više izbora od 1996. do 2017. Sudjelovala je u nekoliko koalicijskih vlada (ponovno od 2018), a u oporbi je bila 2006–09., 2010–13. i 2017–18. Vođa stranke 1993–2001. bio je Miloš Zeman (premijer 1998–2002., za predsjednika republike izabran 2013. i 2018). Članica je Socijalističke internacionale, Progresivnog saveza i Stranke europskih socijalista. Kršćanska i demokratska unija – Češkoslovačka narodna stranka (Křesťanská a demokratická unie – Československá strana lidová, akronim KDU-ČSL), osnovana 1919., stranka je desnoga centra (nastala je ujedinjenjem nekoliko kršćanskih stranaka, s uporištem u ruralnoj i katoličkoj Moravskoj). Od 1921. sudjelovala je u vlasti, a nakon njemačke okupacije (1939) bila je dio vlade u egzilu. Nakon uspostave komunističkoga režima (1948) izgubila je utjecaj. Iznova djeluje od 1989., te početkom 1990-ih sudjeluje u nekoliko vlada (1998–2002. bila je u oporbi), ponovno 2002–10. i 2013–17. Članica je Kršćansko-demokratske internacionale i Europske pučke stranke. Građanska demokratska stranka (Občanská demokratická strana, akronim ODS), osnovana 1991., stranka je desnoga centra. Bila je među vodećim strankama do izbora 2013. Povremeno je predvodila koalicijske vlade; Václav Klaus (vođa stranke 1991–2002) bio je prvi češki premijer nakon razlaza sa Slovačkom (1993–98), a 2003–13. bio je predsjednik republike. Nakon izbora 2017. stranka je u oporbi. Članica je Međunarodnoga demokratskog saveza i Saveza konzervativaca i reformista Europe. ANO 2011, osnovana 2012., populistička je stranka Andreja Babiša (vlasnika više kompanija i javnih medija), koji nakon izbornoga uspjeha 2017 (osvajanje relativne zastupničke većine) postaje premijer i predvodi koalicijsku vladu (s ČSSD-om, od 2018). Članica je Saveza liberala i demokrata Europe.

Čile

Nacionalna obnova (Renovación Nacional – akronim RN), osnovana 1987., konzervativna je stranka. Među vodećim je političkim strankama od izbora 1989. Tijekom 2001–04. stranku je vodio Sebastián Piñera (predsjednik republike 2010–14. i od 2018). Od 2015. stranka sudjeluje u koaliciji Naprijed Čile (Chile Vamos), koja je vodeća u parlamentu nakon izbora 2017 (NR osvaja relativnu zastupničku većinu). Članica je Međunarodnoga demokratskog saveza i Kršćansko-demokratske internacionale. Neovisni demokratski savez (Unión Demócrata Independiente – akronim UDI), osnovan 1983., desničarska je stranka. Podupirala je režim generala Pinocheta, a nakon izbora 1989. među vodećim je strankama (podupirala je predsjedničku kandidaturu Sebastiána Piñere). Od 2015. s RN-om predvodi koaliciju Naprijed Čile (Chile Vamos); nakon izbora 2017. druga je po broju zastupnika (iza RN-a). Članica je Međunarodnoga demokratskog saveza. Socijalistička stranka Čilea (Partido Socialista de Chile – akronim PS), osnovana 1933., stranka je ljevice. U parlament je ušla 1937. u sklopu saveza Narodne fronte. Nakon rascjepa 1948. stranku je stabilizirao Salvador Allende (predsjednik republike 1970–73). Protivila se režimu generala Pinocheta (1973–90), a nakon njegova pada sudjeluje u vlasti kao dio Koncentracije stranaka za demokraciju. Iz redova PS-a predsjednica republike bila je Michelle Bachelet (2006–10. i 2014–18). Nakon izbora 2017. vodeća je oporbena stranka (treća po broju zastupnika, iza RN-a i UDI-ja). Članica je Socijalističke internacionale. Kršćansko-demokratska stranka (Partido Demócrata Cristiano – akronim PDC), osnovana 1957., stranka je desnoga centra. Velik uspjeh postigla je na izborima 1964., kada je njezin kandidat Eduardo Frei Montalva postao predsjednik republike (na vlasti do 1970). Stranka je u početku poduprla državni udar generala Pinocheta (1973), a potom se protivila uvođenju diktature. Godine 1988. predvodila stvaranje oporbene Koncentracije stranaka za demokraciju (s PS-om i drugim lijevim te liberalnim strankama), te je s njom bila na vlasti nakon izbora 1989. Iz redova PDC-a predsjednici su bili Patricio Aylwin (1990–94) i Eduardo Frei Ruiz-Tagle (1994–2000). Nakon izbora 2017. oporbena je stranka (četvrta po broju zastupnika). Članica je Kršćansko-demokratske internacionale.

Danska

Lijevo (Venstre – akronim V), osnovana 1870 (reformirana 1910), stranka je desnoga centra. U početku se zauzimala za društvene reforme i interese seljaštva (protiv veleposjednika), postupno je prerasla u liberalnu stranku, a u novije doba priklanja se neoliberalizmu. Nakon II. svjetskoga rata predvodila je nekoliko koalicijskih vlada, a iz redova stranke premijeri su bili Knud Kristensen (1945–47), Erik Eriksen (1950–53), Poul Hartling (1973–75), Anders Fogh Rasmussen (2001–09) i Lars Løkke Rasmussen (2009–11., 2015–19). Pobijedila je na izborima 2001., 2005., 2007. i 2011 (osvojila relativnu zastupničku većinu); na izborima 2015. bila je treća (iza SD-a i DF-a), ali je vodila koalicijsku vladu do izbora 2019., nakon kojih je druga po broju zastupnika (iza SD-a). Članica je Liberalne internacionale i Saveza liberala i demokrata za Europu. Socijaldemokracija (Socialdemokratiet – akronim SD), osnovana 1871., stranka je lijevoga centra. Od 1920-ih među vodećim je strankama, a u poslijeratnome razdoblju bila je na vlasti 1947–50., 1953–68. i 1971–73. Potom su iz stranačkih redova na položaju premijera najdulje bili Anker Henrik Jørgensen (1975–82) i Poul Nyrup Rasmussen (1993–2001). Nakon izbora početkom 2000-ih uglavnom je u oporbi; bila je druga nakon izbora 2011. i predvodila je koalicijsku vladu s premijerkom Helle Thorning-Schmidt do izbora 2015., na kojima je osvojila većinu glasova, ali je prešla u oporbu. Relativnu zastupničku većinu osvojila je i na izborima 2019., predsjednica stranke (od 2015) Mette Frederiksen predvodi koalicijsku vladu. Članica je Progresivnog saveza i Stranke europskih socijalista. Konzervativna narodna stranka (Det Konservative Folkeparti – akronim KF), osnovana 1915., stranka je desnoga centra. Sudjelovala je u više koalicijskih vlada, a u poslijeratnome razdoblju jedini premijer iz stranačkih redova bio je Poul Schluter (1982–93; stranku je vodio 1974–93). Potom je u oporbi, a početkom 2000-ih sudjelovala je u vladama pod vodstvom stranke Lijevo (od izbora 1998. nije među vodećim strankama, ali je važna kao koalicijski partner). Nakon izbora 2019. sedma je po broju osvojenih zastupničkih mjesta. Članica je Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Danska narodna stranka (Dansk Folkeparti – akronim DF), osnovana 1995., stranka je desnice (zastupa antiimigracijsku politiku i protivi se čvršćoj integraciji Europske unije). Među vodećim je političkim strankama (uz SD i Lijevo). Na izborima početkom 2000-ih uglavnom osvaja treće mjesto (2015. bila je druga po broju zastupnika, iza SD-a); u oporbi je bila 1998–2001 (ponovno 2011–15), a podupire konzervativne koalicijske vlade. Članica je Europskog saveza naroda i nacija.

Dominika

Laburistička stranka Dominike (Dominica Labour Party – akronim DLP), osnovana 1978., stranka je lijevoga centra. Na vlasti je nakon izbora 2000. i 2005. Ujedinjena radnička stranka (United Workers Party – akronim UWP), osnovana 1988., stranka je ljevice. Bila je na vlasti 1995–2000. U oporbi je nakon izbora 2005.

Dominikanska Republika

Dominikanska revolucionarna stranka (Partido Revolucionario Dominicano – akronim PRD), osnovana 1939., stranka je lijevoga centra. Nakon niza vojnih režima, bila je na vlasti 1978–86. te 1998–2002. U oporbi je nakon izbora 2010. Članica je Socijalističke internacionale. Stranka dominikanskog oslobođenja (Partido de la Liberación Dominicana – akronim PLD), osnovana 1974., stranka je ljevice. Odvojila se od PRD-a. Pobijedila je na predsjedničkim izborima 1996. Nakon parlamentarnih izbora 2010. nalazi se na vlasti.

Džibuti

Narodno okupljanje za razvoj (Rassemblement populaire pour le progrès – akronim RPP), osnovano 1979. Bila je jedina legalna stranka 1981–92. Nakon izbora 2003. u vladajućoj je koaliciji s FRUD-om, gdje je ostala i nakon izbora 2008., koje su bojkotirale oporbene stranke. Fronta za obnovu jedinstva i demokracije (Front pour la restauration de l’unité et de la démocratie – akronim FRUD), osnovana 1991. Predvodila je oružanu pobunu protiv režima predsjednika države (1977–99) Hassana Goulede. Od 2003. dio je vladajuće koalicije, u kojoj je ostala i nakon izbora 2008.

Egipat

Nacionalna demokratska stranka (Hizb al-Watani al-Dimuqrati), osnovana 1978., konzervativna je stranka. Zastupa gospodarski razvoj i uvođenje participativne demokracije. Sljednica je Arapske socijalističke unije, koju je 1962. utemeljio G. A. Naser, predsjednik države 1956–70., a koja je bila jedina legalna stranka 1962–78. Na čelo reformirane stranke 1970. došao je M. A. al-Sadat, predsjednik države (1970–81), pod čijim je vodstvom uveden višestranački sustav. Stranka je na vlasti 1981–2011. s predsjednikom države M. H. Mubarakom, koji je zbog revolucionarnih zbivanja 2011. svrgnut i pritvoren, a vojska uvela restrikciju stranačkoga sustava. Članica je Socijalističke internacionale. Nova delegacijska stranka (Hizb al-Wafd al-Džadid), osnovana 1983., stranka je desnice. Zastupa višestranačje i uvođenje šerijatskoga prava. Naziv je dobila po egipatskoj delegaciji na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. Od izbora 2000. bila je najjača oporbena stranka. Stranka slobode i pravde (Hizb Al-Hurriya Wal-’Adala), osnovana 2011., konzervativna je islamistička stranka pod utjecajem organizacije Muslimanskoga bratstva. Od parlamentarnih izbora 2011. vladajuća je stranka, a od 2012. ima predsjednika države Mohameda Morsija; vojnim udarom u srpnju 2013. vojska je preuzela vlast, Morsi je zatvoren, a Muslimansko bratstvo zabranjeno.

Ekvador

Socijalno-kršćanska stranka (Partido Social Cristiano – akronim PSC), osnovana 1951., stranka je desnoga centra. Prvi je put bila na vlasti od izbora 1956. Pobijedila je i na izborima 1994., a nakon izbora 2006. opada joj važnost. Demokratska ljevica (Izquierda Democrática – akronim ID), osnovana 1970., stranka je lijevoga centra. Prvi je put bila na vlasti nakon izbora 1988. Tijekom 1990-ih nalazila se u oporbi, a ondje je i nakon izbora 2002. Članica je Socijalističke internacionale. Savez PAIS (Alianza PAIS, akronim od Patria Altiva i Soberana: Ponosna i suverena domovima), osnovana 2006., stranka je ljevice. Pobijedila na izborima 2009. i 2013., a njezin lider Rafael Correa predsjednik je republike od 2007.

Ekvatorska Gvineja

Okupljanje za socijaldemokraciju (Convergencia para la Democracia Social – akronim CPDS), osnovano 1984. u Parizu. Legalizirano je 1993. Vodeća je oporbena stranka od 2004. Članica je Socijalističke internacionale. Demokratska stranka Ekvatorske Gvineje (Partido Democrático de Guinea Ecuatorial – akronim PDGE), osnovana 1987. Bila je jedina legalna stranka do 1991., a na vlasti je i nakon izbora 2008.

Eritreja

Narodna fronta za demokraciju i pravdu (akronim PFDJ), osnovana 1970., stranka je ljevice. Utemeljena je kao Oslobodilačka fronta eritrejskoga naroda, a današnji naziv ima od 1994. Tijekom 1970-ih i 1980-ih predvodila je borbu protiv etiopskih snaga. Jedina je legalna stranka u zemlji, a na vlasti je od neovisnosti 1993.

Estonija

Estonska reformska stranka (Eesti Reformierakond – akronim RE), osnovana 1991., stranka je desnoga centra. Sudjelovala je u koalicijskim vladama od 1999., a na izborima 2007. prvi put osvaja relativnu zastupničku većinu (ponovno na izborima 2011. i 2015), te predvodi koalicijsku vladu (do 2016). Tijekom 2004–14. stranački predsjednik bio je Andrus Ansip (premijer 2005–14), a potom do 2017. Taavi Rõivas (premijer 2014–16). Na izborima 2019. ponovno osvaja relativnu zastupničku većinu i ostaje u oporbi. Članica je Liberalne internacionale i Saveza liberala i demokrata za Europu. Estonska stranka centra (Eesti Keskerakond – akronim K), osnovana 1991., stranka je centra. Sljednica je Estonske narodne fronte (osnovane 1988), koja je bila vodeća u pokretu za neovisnost. Povremeno je sudjelovala u koalicijskim vladama (1995–99., 2002–03); nakon izbora 2003. bila je vodeća oporbena stranka. Na izborima 2016. i 2019. druga je po broju zastupnika (iza RE), te stvara koalicijsku vladu. Od 2016. predvodi je Jüri Ratas (premijer od 2016., reizabran 2019). Članica je Saveza liberala i demokrata za Europu. Socijaldemokratska stranka (Sotsiaaldemokraatlik Erakond – akronim SDE), osnovana 1990., stranka je lijevoga centra (do 2004. nazivala se Umjerena narodna stranka). Sudjelovala je u više koalicijskih vlada. Tijekom 2001–02. SDE je predvodio Toomas Hendrik Ilves, predsjednik republike 2006–16 (reizabran 2011). U oporbi je nakon izbora 2019. Članica je Stranke europskih socijalista. Savez Pro Patria i Res Publica (Isamaa ja Res Publica Liit – akronim IRL), osnovan 2006., stranka je desnoga centra. Nastao je ujedinjenjem Saveza Pro Patria (osnovanoga 1995) i Stranke Res Publica (osnovane 2001). Od izbora 2007. sudjeluje u koalicijskoj vladi (ponovno nakon izbora 2019). Član je Demokršćanske internacionale, Međunarodnoga demokratskog saveza i Europske narodne stranke. Konzervativna narodna stranka Estonije (Eesti Konservatiivne Rahvaerakond – akronim EKRE), osnovana 2012., stranka je desnice. U parlamentu je nakon izbora 2015 (u oporbi); na izborima 2019. osvaja treće mjesto po broju zastupnika (iza RE i K), te sudjeluje u koalicijskoj vladi. Članica je Pokreta za Europu nacija i slobodu.

Etiopija

Etiopska narodna revolucionarna demokratska fronta (Ethiopian Peopleʼs Revolutionary Democratic Front – akronim EPRDF), osnovana 1988. kao savez nekoliko regionalnih stranaka proizašlih iz ljevičarskih vojno-političkih organizacija različitih naroda (Amharaca, Oroma, Tigrinja i dr.), koje su se borile protiv režima Haile Mariama Mengistua (srušenog 1991). Obuhvaća Demokratsku stranku Amharaca (osnovanu 1982), Demokratsku stranku Oroma (osnovanu 1982), Narodnu oslobodilačku frontu Tigrea (osnovanu 1975) i Demokratski pokret južnih etiopskih naroda (osnovan 1992; naknadno se priključio EPRDF-u). Vladajuća je od preuzimanja vlasti 1991; apsolutnu većinu u parlamentu ima od izbora 1994., a zadržava je i nakon više izbora početkom 2000-ih. EPRDF je ublažio revolucionarnu ljevičarsku ideologiju tijekom 1990-ih, a njegova politička i društvena prevlast ne pogoduje snažnijem organiziranju oporbe.

Fidži

Laburistička stranka Fidžija (Fiji Labour Party – akronim FLP), osnovana 1985., stranka je lijevoga centra. Zastupa interese indijskih doseljenika. Predvodila je dvije koalicijske vlade (1987. i 1999), koje su srušene državnim udarom. Od izbora 2001. nalazi se u oporbi, gdje je ostala i nakon izbora 2006. Stranka nacionalnoga jedinstva (Soqosoqo Duavata ni Lewenivanua – akronim SDL), osnovana 2001. Zastupa domorodačko, otočno stanovništvo. Na vlasti je nakon izbora 2001., a pobijedila je i na izborima 2006., nakon kojih je izveden vojni udar.

Filipini

Koalicija istine i iskustva za sutrašnjicu (Koalisyon ng Katapatana at Karanasan sa Kinabukasan – akronim K-4), osnovana 2004. Predvode ju Kršćansko-muslimanski demokrati (Lakas) uz Liberalnu stranku, Nacionalističku stranku te Narodnu reformsku stranku. K-4 podupire predsjednicu države (od 2001) Gloriju Macapagal-Arroyo.

Finska

Finska socijaldemokratska stranka (Suomen Sosialidemokraattinen Puolue – akronim SDP), osnovana 1899., stranka je lijevoga centra. Nastala je pod nazivom Finska radnička stranka, današnji naziv nosi od 1903. Uvođenjem općega prava glasa (1906) postala je najjača stranka u Finskoj. Tijekom 1937–57. sudjelovala je u svim koalicijskim vladama; u oporbi je bila 1957–66., a potom ponovno na vlasti do 1991. Iz stranačkih redova predsjednici republike bili su Manno Koivisto (1982–94), Marti Ahtisaari (1994–2000) i Tarja Halonen (2000–12). U koalicijskoj vladi sudjelovala je 2003–07. i 2011–15. Članica je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Finski centar (Suomen Keskusta – akronim KESK), osnovan 1906., liberalna je stranka. Sljednik je Agrarne unije (Maalaisliitto). U koalicijskoj vladi bio je nakon izbora 1991. Od 1995. bio je u oporbi, a 2003–11. bio je najjača stranka i predvodnik koalicijske vlade. Na izborima 2011. postigao je najgori rezultat u stranačkoj povijesti (u parlamentu postao četvrti po zastupljenosti), te je prešao u oporbu. Novu izbornu pobjedu ostvario je 2015. te predvodi koalicijsku vladu (sa Strankom Finci i KOK-om). Član je Liberalne internacionale i Europske liberalne, demokratske i reformske stranke. Stranka nacionalne koalicije (Kansallinen Kokoomus – akronim KOK), osnovana 1918., stranka je desnoga centra. Nakon izbora 1987. predvodila je koalicijsku vladu. Od 1991. bila je u oporbi. Nakon izbora 2007. sudjelovala je u koalicijskoj vladi, a nakon izborne pobjede 2011. predvodi vladajuću koaliciju. Stranački kandidat Sauli Niinistö pobijedio je na predsjedničkim izborima 2012. Stranka je u koalicijskoj vladi i nakon izbora 2015 (s KESK-om i Strankom Finci). Članica je Europske pučke stranke. Stranka Finci (Perussuomalaiset), osnovana 1995., nacionalistička je stranka. Nastala je nakon raspuštanja Finske ruralne stranke (osnovane 1959); zagovornik je kulturne zatvorenosti, sklona populizmu. Nakon izbora 2011. treća je po broju parlamentarnih zastupnika. U oporbi je ostala do izbora 2015., a potom je dio vladajuće koalicije (s KESK-om i KOK-om). Članica je Europskih konzervativaca i reformista.

Francuska

Republika naprijed (La République En Marche – akronim REM), osnovana 2017., stranka je centra, proizašla iz pokreta koji je uoči predsjedničkih izbora osnovao Emmanuel Macron (predsjednik republike od 2017). Stranka je pobijedila na parlamentarnim izborima 2017. zagovarajući jedinstvo Europske unije i osvojila apsolutnu većinu zastupničkih mandata. Republikanci (Les Républicains) su stranka desnoga centra osnovana 2015. Proizašli su iz Saveza za narodni pokret (Union pour un mouvement populaire – akronim UMP), vladajuće stranke 2002–12. iz redova koje su bili predsjednici Jacques Chirac (1995–2007) i Nicolas Sarkozy (2007–12). Stranački začetnik bilo je Okupljanje francuskoga naroda (Rassemblement du peuple français), osnovano 1947. i preimenovano 1968. u Savez demokrata za republiku (Union des démocrates pour la République – akronim UDR). UDR se protivio francuskom pristupanju NATO-u i Europskoj zajednici. Iako predsjednici republike Charles de Gaulle (1958–69) i Georges Pompidou (1969–74) nisu formalno bili članovi UDR-a, on im je davao parlamentarnu potporu. Godine 1976. promijenio je naziv u Okupljanje za republiku (Rassemblement pour la République – akronim RPR), a na izborima 1985. koalirao je sa Savezom za francusku demokraciju, što je omogućilo drugi premijerski mandat Jacquesu Chiracu (1986–88). RPR je 2002. promijenio naziv u Savez za predsjedničku većinu (Union pour la majorité présidentielle), te ubrzo u UMP. U oporbi je od 2012., a pod novim imenom od 2015 (Republikanci) stranka sudjeluje na izborima 2017 (druga je po broju zastupničkih mandata) i ostaje vodeća u oporbi. Član je Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Demokratski pokret (Mouvement démocrate) osnovan je 2007. kao stranka centra. Proizašao je iz Saveza za francusku demokraciju (Union pour la démocratie française), osnovanoga 1978 (1988–96. predvodio ga je Valéry Giscard d’Estaing, predsjednik republike 1974–81). Nakon izbora 2017. treća je stranka po broju zastupničkih mandata. Član je Europske demokratske stranke. Socijalistička stranka (Parti socialiste – akronim PS), osnovana 1969., stranka je lijevoga centra. Proizašla je iz Francuskog odsjeka radničke internacionale (Section française de l’Internationale ouvrière – akronim SFIO), osnovanoga 1905. SFIO je u okviru Narodne fronte pobijedio na izborima 1936., a nakon II. svjetskoga rata sudjelovao je u radu niza vlada do 1951. te 1956–57. Budući da je izgubio utjecaj, SFIO je s još nekoliko socijalističkih grupacija osnovao PS. Tijekom 1971–81. stranku je vodio François Mitterand, prvi socijalistički predsjednik države (1981–95). Za njegova mandata stranka je snažno zastupala socijalnu politiku, no zbog nekoliko gospodarskih kriza sredinom 1980-ih priklonila se ekonomskom liberalizmu i socijaldemokratskom programu. Tijekom 1997–2002. bila je na vlasti s premijerom Lionelom Jospinom, potom je u oporbi do 2012., kada je pobijedila na općim i predsjedničkim izborima. François Hollande, vođa stranke 1997–2008., bio je predsjednik republike 2012–17. Na izborima 2017. PS je poražen i pao je na četvrto mjesto po broju osvojenih mandata. Član je Stranke europskih socijalista i Socijalističke internacionale. Francuska komunistička stranka (Parti communiste français – akronim PCF), osnovana 1920., stranka je ljevice. Nastala je izdvajanjem iz dijela SFIO-a koji je podupirao ruske boljševike; bila je članica Kominterne. Početkom II. svjetskoga rata zastupala je državnu neutralnost, no ubrzo je postala predvodnicom antifašističke borbe. Nakon II. svjetskoga rata sudjelovala je u vladi Charlesa de Gaullea i protivila se francuskom pristupanju Europskoj zajednici i NATO-u. Tijekom 1970-ih bila je u koaliciji s PS-om, a početkom 1990-ih približila se lijevomu centru. Sudjelovala je u vladi 1997–2002., a od 2002. je u oporbi (ponovno nakon izbora 2017). Nacionalna fronta (Front national – akronim FN), osnovana 1972., stranka je desnice. Zastupa protuimigracijsku politiku i protivi se Europskoj uniji. Osnivač stranke je Jean-Marie Le Pen (zagovarao je rasnu isključivost i uvođenje smrtne kazne), a nakon što se povukao, od 2011. stranku vodi njegova kći Marine Le Pen (ublažava stranački radikalizam). Na izborima 2012. i 2017. stranka je osvojila manji broj zastupnika i ostala u oporbi.

Gabon

Gabonska demokratska stranka (Parti démocratique gabonais – akronim PDG), osnovana 1968. Bila je jedina legalna stranka do 1991. Na vlasti je nakon svih izbora, uključujući i izbore 2011., koje je bojkotirao veći dio oporbe. Nacionalno okupljanje drvosječa (Rassemblement national des bûcherons – akronim RNB), osnovano 1991. Vodeća je oporbena stranka nakon izbora 2011. Članica je Demokratske unije Afrike.

Gambija

Napredna narodna stranka (People’s Progressive Party – akronim PPP), osnovana 1958., stranka je ljevice. Bila je na vlasti do državnoga udara 1994., a od tada se nalazi u oporbi. Bojkotirala je izbore 2012. Savez za domoljubnu reorijentaciju i izgradnju (Alliance for Patriotic Reorientation and Construction – akronim APRC), osnovan 1996. Potpora je časnicima koji su predvodili državni udar. Na vlasti je od 2002., a pobijedila je i na izborima 2012., koje je bojkotirala oporba.

Gana

Stranka narodne konvencije (Convention People’s Party – akronim CPP), osnovana 1949., stranka je ljevice. Utemeljio ju je K. Nkrumah, prvi predsjednik države (1960–66). Bila je oporba nizu vojnih režima koji su vladali državom (1966–69., 1972–79., 1981–92). Nakon izbora 2004. nalazila se u oporbi, a nakon izbora 2008. izgubila je status parlamentarne stranke. Nacionalni demokratski kongres (National Democratic Congress – akronim NDC), osnovan 1992., stranka je desnice. Utemeljio ga je J. Rawlings, predsjednik države (1979., 1981–2000). Na vlasti je nakon izbora 2008. Nova patriotska stranka (New Patriotic Party – akronim NPP), osnovana 1992., stranka je desnoga centra. Na vlasti je bila nakon izbora 2004., a od 2008. je u oporbi.

Grčka

Komunistička stranka Grčke (Kommounistikó Kómma Elládas – akronim KKE), osnovana 1918., stranka je ljevice. Utemeljena je pod nazivom Socijalistička radnička stranka Grčke, današnji naziv nosi od 1924. U parlamentu je od 1926. Tijekom II. svjetskoga rata predvodila je Nacionalnu oslobodilačku frontu, koja se borila protiv nacista, a 1947. bilo joj je zabranjeno djelovanje. Poražena je u građanskome ratu (1947–49). Predvodila je borbu protiv vojnoga režima (1967–74), nakon čega je legalizirana. Uglavnom je bila u oporbi; ostala je parlamentarna stranka i nakon izbora 2019. Nova demokracija (Néa Dēmokratía – akronim ND), osnovana 1974., konzervativna je stranka. Osvojila je izbore 1974. pod vodstvom Konstantina Karamanlisa, prvoga predsjednika države nakon ukinuća monarhije. Iako je ulaskom Grčke u Europsku zajednicu ostvarila obećani politički cilj, izgubila je izbore 1981. Na vlasti je ponovno bila 1989–93. te 2004–09. Nakon ponovljenih izbora 2012. ND je bio u vladajućoj koaliciji s PASOK-om, a nakon izbora 2015. vodeća je oporbena stranka. Pobjeđuje na izborima 2019., a stranački vođa (od 2016) Kiriakos Micotakis (Kyriakos Mitsotakis) postaje premijer. Članica je Kršćansko-demokratske internacionale, Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Svegrčki socijalistički pokret (Panellḗnio Sosialistikó Kínēma – akronim PASOK), osnovan 1974., stranka je lijevoga centra. Osnovao ga je Andreas Papandreu, premijer nakon izbora 1981 (stranku predvodio do 1996). PASOK je na vlasti bio 1981–89., 1993–2004. te 2009–12. Nakon ponovljenih izbora 2012. bio je u vladajućoj koaliciji s ND-om, a od izbora 2015. oporbena je stranka. Na izborima 2019. sudjeluje u savezu Pokret za promjenu (osnovan 2018), koji postaje treći po broju zastupnika. Član je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Koalicija radikalne ljevice (Synaspismós Rizospastikḗs Aristerás – akronim SYRIZA) osnovana je 2004. kao savez lijevih stranaka. Od izbora 2012. druga je najjača stranka u parlamentu. Vladajuća je stranka nakon izbora 2015; stranački vođa (od 2008) Aleksis Cipras (Alexis Tsipras) postao je premijer. Nakon poraza na izborima 2019. oporbena je stranka (druga po broju zastupnika, iza ND-a). Zlatna zora (Khrysḗ Augḗ) osnovana je 1985. kao radikalna desničarska i nacionalistička organizacija (nastaje od početka 1980-ih). Parlamentarna je stranka nakon izbora 2012. Od listopada 2014. vodstvo stranke je pod optužbom za zločinačko udruživanje. Na izborima 2015. osvojila je treće mjesto, te je ostala oporbena stranka. Na izborima 2019. nije prešla izborni prag.

Grenada

Nova nacionalna stranka (New National Party – akronim NNP), osnovana 1984., stranka je desnoga centra. Bila je na vlasti 1984–90. Nakon izbora 2003. ponovno je na vlasti, no od 2008. nalazi se u oporbi; od 2013. ponovno na vlasti. Članica je Demokratske unije Kariba. Nacionalni demokratski kongres (National Democratic Congress – akronim NDC), osnovan 1987., stranka je centra. Bio je na vlasti 1990–95., a nakon izbora 2003. nalazio se u oporbi. Ponovno na vlasti od izbora 2008., a od 2013. je u oporbi.

Gruzija

Gruzijski san (Karpuli etsneba), osnovan 2012., stranka je lijevoga centra. Osnivač je bogati poduzetnik Bidzin Ivanišvili (premijer 2012–13). Pobijedila je na parlamentarnim izborima 2012. i 2016 (predvodeći ideološki raznoliku koaliciju). Stranački kandidat Georgij Margvelašvili pobijedio je na predsjedničkim izborima 2013. Članica je Progresivnog saveza. Ujedinjeni nacionalni pokret (Ertiani Natsionaluri Modzraoba), osnovan 2001., stranka je desnoga centra. Osnivač je Mihail Šakašvili (predsjednik republike u dva mandata 2004–13). Bila je vladajuća stranka nakon izbora 2004. i 2008., a u oporbi je nakon izbora 2012. i 2016. Članica je Međunarodnoga demokratskog saveza.

Gvajana

Narodna napredna stranka/Građanska (People’s Progressive Party/Civic – akronim PPP/C), osnovana 1950., stranka je ljevice. Bila je na vlasti 1957–64., 1992–2011. te od izbora 2011. Pučki nacionalni kongres/Reformisti (People’s National Congress/Reform – akronim PNC/R), osnovan 1957., stranka je lijevoga centra. Sudjelovao je u koalicijskoj vladi 1964–68., a samostalno je vladao 1968–92. Nakon izbora 2011. nalazi se u oporbi.

Gvatemala

Nacionalni savez nade (Unidad Nacional de la Esperanza – akronim UNE), osnovan 2002., kršćansko-socijalna je stranka. Iz njegovih redova predsjednik republike bio je Álvaro Colom (na položaju 2008–12). Nakon izbora 2015. UNE je drugi po broju parlamentarnih zastupnika, a nakon izbora 2019. ima relativnu zastupničku većinu. Član je Socijalističke internacionale. Vamos (Idemo), osnovan 2017., stranka je desnice. Nakon izbora 2019. druga je po broju zastupnika. Stranački vođa Alejandro Gaimmattei pobijedio je na izborima 2019., te postao predsjednik republike (2000). Fronta nacionalne konvergencije (Frente de Convergencia Nacional – akronim FCN), osnovana 2008., stranka je desnice. Njezin vođa Jimmy Morales bio je predsjednik republike 2016–20. Parlamentarna je stranka i nakon izbora 2019. Svi (Todos), osnovan 2011., kršćansko-socijalna je stranka (nastala odvajanjem od Nacionalnoga saveza nade). Nakon izbora 2015. bila je treća po broju zastupnika, a nakon izbora 2019. ostaje parlamentarna stranka.

Gvineja

Demokratska stranka Gvineje – Afričko demokratsko okupljanje (Parti démocratique du Guinée – Rassemblement démocratique africain – akronim PDG-RDA), osnovana 1958. Bila je jedina legalna stranka do 1984. i smrti prvoga predsjednika države A. S. Touréa. Nakon izbora 2002. nalazi se u oporbi. Stranka jedinstva i napretka (Parti de l’unité et du progrès – akronim PUP), osnovana 1993. Koalicija je stranaka koje podupiru predsjednika države Lansanu Contéa. Na vlasti je nakon izbora 2002.

Gvineja Bisau

Afrička stranka za neovisnost Gvineje i Kapverdskih otoka (Partido Africano da Independência da Guiné e Cabo Verde – akronim PAIGC), osnovana 1956., stranka je ljevice. Borila se za neovisnost o Portugalu (1963–74). Bila je jedina legalna stranka 1974–91. Nakon izbora 2004. ponovno je na vlasti. Stranka društvene obnove (Partido para a Renovação Social – akronim PRS), osnovana 1992. Vladala je 2000–04., a nakon izbora 2008. nalazi se u oporbi.

Haiti

Fanmi Lavalas (FL), osnovan 1996. Nastao je izdvajanjem iz Političke organizacije Lavalas (1990), na čelu koje je bio René Préval, predsjednik države (1996–2000., i od 2006). Imala je predsjednika države J.-B. Aristidea (1991., 1994–96., 2000–04), koji je od 2004. u egzilu. Demokratsko približavanje (Convergence démocratique – akronim CD), osnovano 2000. Politička je grupacija 15 stranaka, koja se borila protiv vlasti FL-a te je u razdoblju 2002–04. organizirala niz oružanih prosvjeda. Fronta nade (Fwon Lespwa – akronim FL), osnovana 2006. Koalicija je političkih frakcija koje podupiru Prévala. Na vlasti je nakon izbora 2006.

Honduras

Liberalna stranka Hondurasa (Partido Liberal de Honduras – akronim PLH), osnovana 1890., stranka je centra. Tijekom XX. stoljeća kandidati iz redova PLH-a povremeno su bili predsjednici republike (najdulje 1957–63. i 1982–90). Politički utjecajna ostala je i početkom 2000-ih (njezini članovi bili su predsjednici republike 1994–2002. i 2006–10). U oporbi je nakon izbora 2009. i 2013. Članica je Liberalne internacionale. Nacionalna stranka Hondurasa (Partido Nacional de Honduras – akronim PNH), osnovana 1923., stranka je desnoga centra. Politički je najutjecajnija stranka u zemlji; predsjednici republike iz njezinih redova bili su na vlasti 1925–56., 1971–72., 1990–94., 2002–06., te ponovno od 2010. Apsolutnu zastupničku većinu stranka osvaja na izborima 2009., a relativnu na izborima 2013 (stvara koalicijsku vladu). Stranački kandidat Juan Orlando Hernández pobijedio je na predsjedničkim izborima 2013. i 2017. Članica je Međunarodne demokratske unije i Kršćansko-demokratske internacionale. Libre (Libertad y Refundación), osnovana 2011., ljevičarska je stranka (zagovara demokratski socijalizam). Predvodi je Manuel Zelaya (predsjednik Hondurasa 2006–09). Nakon izbora 2013. druga je stranka po broju parlamentarnih zastupnika (iza PNH-a); vodeća je oporbena stranka.

Hrvatska

Premda je i prije bilo političkih struja, skupina i udruženja s obilježjima protostranaka (jozefinisti, jakobinci, konzervativci, reformisti, ilirci, madžaroni i dr.), prve stranke u Hrvatskoj nastale su u drugoj polovici XIX. st. Riječ je o elitnim ili honoracijskim strankama, kao što su Narodna, Unionistička, Stranka prava i dr., koje su djelovale kao malobrojna politička udruženja bez masovne potpore, a poglavito su bila zaokupljena državno-političkim statusom Hrvatske. Temeljna prepreka razvoju modernih stranaka bilo je krajnje restriktivno cenzusno biračko pravo: npr. prije reforme 1910. biračko pravo imalo je samo 2% stanovnika ondašnje Hrvatske, a reformom je ono prošireno na 8% stanovnika. Prva moderna masovna politička stranka bila je Hrvatska seljačka stranka (HSS), koju su 1904. osnovali Antun i Stjepan Radić. Bila je najveća hrvatska stranka u prvoj polovici XX. st. U komunističkome (jednostranačkom) režimu 1945–90. u Hrvatskoj je djelovala samo Komunistička partija Hrvatske, odnosno Savez komunista Hrvatske (SKH) kao sastavni dio Saveza komunista Jugoslavije, pod vodstvom Josipa Broza (1990. SKH se reformirao u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske). Demokratizacijom potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih osnivaju se prve suvremene oporbene političke stranke (Hrvatska socijalno-liberalna stranka, Hrvatska demokratska zajednica i dr.).

Povijesni razvoj

Hrvatsko-ugarska stranka (Horvatsko-vugerska stranka) osnovana je 1841. Bila je predstavnik politike dijela hrvatskoga plemstva koje se zauzimalo za što tješnju državnu i političku vezu između Hrvatske i Madžarske, te za uvođenje madžarskoga jezika kao službenoga, zbog čega su članovi stranke kolokvijalno bili nazivani madžaronima. Za razliku od iliraca, nastupala je na »horvatskom« (kajkavskom) narječju. Nakon Bachova apsolutizma (1851–61) madžaroni su osnovali Unionističku stranku, koja je 1868. s Madžarskom sklopila Hrvatsko-ugarsku nagodbu. Vladala je 1845–51., te 1867–71. na čelu s osnivačem stranke i banom Levinom Rauchom. Nakon 1873. izgubila je utjecaj, a znatan se dio članstva priključio Narodnoj stranci. Narodna stranka osnovana je 1841 (do 1843. nazivala se Ilirska stranka). Osnovali su je Ljudevit Gaj, Ivan Kukuljević i Ivan Mažuranić radi ujedinjavanja hrvatskih zemalja i svih Južnih Slavena u jedinstvenu ilirsku narodnost unutar Habsburške Monarhije. Imala je većinu u Hrvatskom saboru 1841–42., te 1845. i 1848. kada je tražila imenovanje Josipa Jelačića za hrvatskoga bana i uvođenje građanskoga poretka. Zabranjena za Bachova apsolutizma (1851–61), potom se pod vodstvom Josipa Jurja Strossmayera i Franje Račkoga priklanja južnoslavenstvu kao političkoj opciji. Od 1861. zahtijevala je teritorijalnu cjelovitost i samostalnost Hrvatske (Trojedna Kraljevina), ali i ravnopravnu uniju s Ugarskom. Stranka se rascijepila 1862 (nastaje Samostalna narodna stranka koja je djelovala 1863–65). Odbacila je Hrvatsko-ugarsku nagodbu (1868) i vlast bana L. Raucha. Pobijedila je na izborima za Hrvatski i Dalmatinski sabor 1871. i 1872., a dolaskom 1873. na vlast s banom I. Mažuranićem na čelu (1873–80) provela je značajne reforme, ali se prihvaćanjem Nagodbe kompromitirala. Za vladavine Karolya Khuen-Héderváryja (1883–1903) podupire režim (članstvo dobiva pejorativan naziv madžaroni). Poražena na izborima 1906., potom prestaje djelovati (→ narodna stranka). Stranka prava osnovana je 1861. pod punim nazivom Stranka hrvatskoga državnog prava. Utemeljili su ju Eugen Kvaternik i Ante Starčević. Zastupala je uspostavu neovisne hrvatske države. Poslije ustanka u Rakovici (1871) bila je zabranjena do 1878. Nakon prvoga raskola 1895. na čelo stranke došao je Fran Folnegović, a stranka je dobila naziv matica Stranke prava (također i Folnegovićeva); članovi su nazvani »domovinaši« jer je stranka zadržala glasilo »Hrvatsku domovinu«. Folnegovićeva Stranka prava ujedinila se 1903. s Neovisnom (Neodvisnom) narodnom strankom u Hrvatsku stranku prava koja je 1905. pristupila Hrvatsko-srpskoj koaliciji, te je bila članica (1921) Hrvatskoga bloka (→ pravaštvo). Narodna stranka u Dalmaciji osnovana je 1861. Zastupala je sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, te ravnopravnost hrvatskoga jezika s talijanskim. Najistaknutiji prvaci bili su Mihovil Pavlinović, Miho Klaić i Natko Nodilo. Od 1870. imala je većinu u Dalmatinskome saboru. Godine 1889. promijenila je naziv u Narodna hrvatska stranka, a 1905. sa Strankom prava ujedinila se u Hrvatsku stranku pod vodstvom Pere Čingrije. Iz nje se 1879. izdvojila skupina članova nezadovoljnih rješenjem srpskoga pitanja u Dalmaciji te je osnovala Srpsku stranku, koja se priklonila politici »autonomaša«. Autonomaška stranka (»autonomaši«), osnovana 1861., djelovala je u Dalmaciji. Zastupala je interese talijanskoga stanovništva, te se zauzimala za izgradnju zasebne dalmatinske narodnosti. Zagovarala je autonomiju Dalmacije, te se protivila njezinu sjedinjenju s Hrvatskom. Prvaci su joj bili Ante Bajamonti i Špiro Petrović. Imala je većinu u Dalmatinskome saboru do 1870., a od 1882. izgubila je na značaju. Samostalna narodna stranka osnovana je 1863. Nastala je izdvajanjem iz Narodne stranke dijela članstva (I. Mažuranić, Juraj Haulik, I. Kukuljević, Maksimilijan Prica) koje se protivilo uniji s Madžarskom. Zauzimala se za samostalnu Hrvatsku u federalnoj Monarhiji te za nagodbu s Austrijom. Djelovala je do 1865. Neovisna (Neodvisna) narodna stranka osnovana je 1880. Nastala je izdvajanjem iz Narodne stranke dijela članstva koje je na čelu s Matijom Mrazovićem tražilo reviziju Hrvatsko-ugarske nagodbe. Zauzimala se za uređenje hrvatskoga državno-pravnog odnosa s Austrijom, neovisno o Ugarskoj, te za političko ujedinjenje Južnih Slavena unutar Monarhije (izdavala je glasilo »Obzor«, po kojem su stranački članovi nazvani »obzoraši«). Budući da je izgubila utjecaj, 1903. sjedinila se s Folnegovićevom Strankom prava. Hrvatsko-slovenska narodna stranka osnovana je 1884. Bila je politička organizacija Hrvata i Slovenaca te predvodnica hrvatskoga narodnog preporoda u Istri. Zauzimala se za ravnopravnost naroda Istre, te za njezino priključenje ostalim hrvatskim dijelovima. Najistaknutiji čelnici stranke bili su Matko Laginja, Dinko Vitezić, Matko Mandić. Bila je podijeljena na liberalnu i klerikalnu struju, a 1921. promijenila je naziv u Jugoslavenska narodna stranka. Djelovala je do 1926. Srpska samostalna stranka osnovana je 1887. Zauzimala se za prava Srba u Hrvatskoj. Do 1903. priklanjala se režimu Khuen-Héderváryja (1883–1903), nakon čega je pod vodstvom Svetozara Pribićevića djelomično revidirala politiku i ušla 1905. u Hrvatsko-srpsku koaliciju, u kojoj je od 1908. bila dominantna. Stranka prava osnovana je 1894. u Dalmaciji (imala je predstavnike u Dalmatinskome saboru). Zauzimala se za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom te se protivila raskolu stranačke matice u banskoj Hrvatskoj. Na njezinu čelu bili su Ante Trumbić i Frano Supilo. Godine 1905. sjedinila se s Narodnom hrvatskom strankom u Dalmaciji čime je bila stvorena Hrvatska stranka, koja se priklonila južnoslavenskoj ideji i politici »novoga kursa« (1903–06). Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije osnovana je 1894. U Slavoniji i Srijemu bila je predvodnica agrarno-socijalističkoga pokreta, koji je 1897. ugušen. Zauzimala se za ujedinjenje Južnih Slavena unutar Austro-Ugarske, a poslije i izvan nje. Bila je članica Hrvatsko-srpske koalicije, Narodnoga vijeća SHS (1918), te vlade Kraljevine SHS. Raspala se početkom 1920-ih podjelom na komunističku i socijaldemokratsku struju; skupina pod vodstvom Vitomira Koraća 1921. sudjeluje u osnivanju Socijalističke partije Jugoslavije (raspala se u doba II. svjetskoga rata). Čista stranka prava osnovana je 1895. Nastala je izdvajanjem iz Stranke prava skupine (Mile Starčević, Eugen Kumičić, Josip Frank) okupljene oko A. Starčevića. Nakon njegove smrti 1896., vodstvo stranke preuzeo je J. Frank (stranački članovi nazivaju se »frankovci«), koji rješenje hrvatskoga pitanja traži unutar Monarhije, s osloncem na velikoaustrijske krugove. Stranka je podupirala režim bana Pavla Raucha i protivila se Hrvatsko-srpskoj koaliciji. Godine 1913. predsjednik stranke postao je Aleksandar Horvat, a pošto je Narodno vijeće SHS 1918. preuzelo ovlasti Sabora, stranka je reorganizirana u Hrvatsku stranku prava. Hrvatska napredna stranka osnovana je 1904. Utemeljili su je većinom studenti okupljeni oko Ivana Lorkovića, koji su prihvatili ideje Tomáša Masaryka o postupnom i mirnom uzdizanju i prosvjećivanju naroda. U svojem je programu od Madžarske tražila poštovanje odredaba Nagodbe. Ušla je u Hrvatsko-srpsku koaliciju 1905., a 1910. s Hrvatskom strankom prava ujedinila se u Hrvatsku samostalnu stranku. Hrvatska seljačka stranka (HSS), osnovana 1904. pod nazivom Hrvatska pučka seljačka stranka, 1920–25. nosila je naziv Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS), a poslije djeluje pod nazivom HSS. Stranku su osnovali braća Antun i Stjepan Radić. Do 1928. stranački vođa bio je S. Radić, a potom Vladko Maček (do 1964). Zauzimala se za hrvatsko pravo na samoodređenje, bila je najjača politička stranka u Hrvatskoj (1920–27), nalazila se na vlasti u Banovini Hrvatskoj (1939–41), a nakon uspostave NDH 1941. bilo joj je zabranjeno djelovanje. Pod komunističkim vlastima od 1945. ponovno je bila zabranjena, no dio je stranke nastavio djelovati u emigraciji. Ujedinjenjem više haesesovskih stranaka iz domovine i dijaspore 1991., obnovljen je HSS u Hrvatskoj (→ hrvatska seljačka stranka). Hrvatsko-srpska koalicija osnovana je 1905. Predstavljala je savez hrvatskih stranaka koje su se protivile vladajućemu austrougarskom režimu te se zauzimala za stvaranje jugoslavenske države. Nastala je na temelju Riječke i Zadarske rezolucije. Bila je najjača politička snaga u Hrvatskoj od 1905. do 1918., te je pobjeđivala na izborima 1906., 1908., 1910. i 1913. Uključivala je Naprednu stranku, Hrvatsku stranku prava, Srpsku samostalnu stranku, Socijaldemokratsku stranku Hrvatske i Slavonije te Srpsku radikalnu stranku. Na čelu Koalicije do 1909. bio je F. Supilo, a zamijenio ga je S. Pribićević, što je promijenilo politiku Koalicije u smjeru jugoslavenskoga unitarizma, koji je poslije odbačen. Njezini predstavnici ušli su 1918. u Narodno vijeće SHS, nakon čega je prestala postojati. Starčevićeva stranka prava osnovana je 1908. Nastala je izdvajanjem iz Čiste stranke prava dijela članstva okupljenoga oko Mile Starčevića (sinovca A. Starčevića), po kojem se članovi nazivaju »milinovci«. Stranka se nije slagala s »frankovačkom« proaustrijskom politikom. Zauzimala se za povratak izvornomu pravaštvu, tj. politici potpune neovisnosti Hrvatske, no 1918. na čelu s Antom Pavelićem (zvanim zubar) priklonila se jugoslavenskoj ideji i ušla u Narodno vijeće SHS. Hrvatska narodna zajednica osnovana je 1907. Zauzimala se za narodne, prosvjetne i gospodarske interese Hrvata u BiH. Za razliku od Muslimanske narodne organizacije, osnovane 1906., koja je zastupala muslimansku vjersku i političku autonomiju, radila je na međukonfesionalnom približavanju. U svoje članstvo željela je privući i nekatolike, napose muslimane. Većinom franjevačkoga članstva, na čelu s Nikolom Mandićem i Ivom Pilarom, predstavljala je liberalnu struju unutar bosanskohercegovačkoga klerikalizma predvođenoga nadbiskupom vrhbosanskim Josipom Stadlerom, koji se protivio nekatoličkomu članstvu. Prestala je legalno djelovati 1914. Hrvatska zajednica osnovana je 1918. Protivila se centralizmu Kraljevine SHS. Okupljala je nekoliko stranaka na čelu sa Starčevićevom strankom prava. Bila je članica tzv. prvoga (1921) i drugoga (1925) Hrvatskoga bloka. Hrvatska stranka prava osnovana je 1918. reorganizacijom Čiste stranke prava. Od 1919. stranački vođa bio je Vladimir Prebeg. Težila je stvaranju neovisne hrvatske države koja bi obuhvatila bansku Hrvatsku s Rijekom i Međimurjem, Dalmaciju, Istru te BiH. Najistaknutiji član stranke Ante Pavelić postao je 1927. zastupnikom u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS. Uvođenjem Šestosiječanjske diktature 1929. stranka je zabranjena. Dio članova na čelu s A. Pavelićem osnovao je u emigraciji ustašku revolucionarnu organizaciju koja je uz njemačku i talijansku pomoć 1941. uspostavila NDH. Hrvatska pučka stranka (»pučkaši«) osnovana je 1920. Djelovala je pretežno u BiH, ali i u Hrvatskoj. Bila je klerikalna stranka, koja se temeljila na konzervativnoj politici te se zauzimala za autonomiju pokrajina sastavljenih po pretežno konfesionalnome kriteriju. Sudjelovala je u Privremenome narodnom predstavništvu Kraljevine SHS, a 1924. imala je predstavnika u Narodnoj skupštini. Sudjelovala je u vladi Kraljevine Jugoslavije 1928., a 1929. bila je ukinuta. Samostalna demokratska stranka osnovana je 1924. Nastala je izdvajanjem iz Demokratske stranke (1919) dijela članstva okupljenoga oko S. Pribićevića. Predstavljala je tzv. prečanske Srbe. Zagovarala je centralizam i unitarizam, koji je poslije odbacila i zajedno sa S. Radićem 1927. osnovala Seljačko-demokratsku koaliciju. Seljačko-demokratska koalicija osnovana je 1927. Bila je koalicija političkoga sporazuma Pribićevićeve Samostalne demokratske stranke i Radićeva HSS-a. Do 1928. vodila je politiku parlamentarne opozicije u okvirima Vidovdanskog ustava, no 1932. predvodila je nacionalnu koncentraciju u Hrvatskoj, te je izradila rezoluciju »Zagrebačke punktacije«, u kojoj je osudila apsolutizam i centralističko uređenje države. Bila je najznačajnija politička snaga u hrvatskom dijelu Kraljevine do 1941 (sudjelovala je u vladi Kraljevine Jugoslavije i Banovine Hrvatske, 1939–41). Surađivala je s opozicijskim strankama u Srbiji i BiH. Komunistička partija Hrvatske (KPH) osnovana je 1937. inicijativom Josipa Broza; djelovala je u sklopu Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), te je za II. svjetskoga rata kroz svoje političko tijelo ZAVNOH (1943), partizanske jedinice te Narodnu frontu Hrvatske (1944) bila predvodnica antifašističke borbe u Hrvatskoj. U okviru ZAVNOH-a, koji je 1944. bio proglašen najvišim zakonodavnim i predstavničkim tijelom državne vlasti u Hrvatskoj (Federalna Država Hrvatska), zauzimala se za sjedinjenje svih hrvatskih okupiranih područja s maticom Hrvatskom, unutar nove federativne Jugoslavije. Bila je na vlasti 1945–90; od 1952. pod imenom Savez komunista Hrvatske – SKH (→ savez komunista).

Suvremeno doba

Hrvatska socijalno-liberalna stranka (HSLS), osnovana 20. V. 1989., stranka je centra. Utemeljena je pod nazivom Hrvatski socijalno-liberalni savez i bila je prva demokratska stranka osnovana nakon uvođenja višestranačkoga sustava. Prvi predsjednik stranke bio je Slavko Goldstein, a od 1990. Dražen Budiša (predvodio je HSLS do 1996. i 1997–2003). Na prve je izbore 1990. izašla u sklopu Koalicije narodnog sporazuma. Sudjelovala je u vladi demokratskoga jedinstva (1991–92), a u oporbi je nakon izbora 1992. i 1995. Stranka se rascijepila 1997. i potom dio članstva predvođen Vladom Gotovcem (stranačkim vođom 1996–97) osniva Liberalnu stranku (2006. ujedinila se s HSLS-om). Na izbore 2000. HSLS je izašao u savezu sa SDP-om, te je do 2002. bio u vladajućoj šesteročlanoj koaliciji. Nakon odlaska u oporbu dio zastupnika odcijepio se i osnovao LIBRU – Stranku liberalnih demokrata (većim se dijelom 2005. ujedinila s HNS-om). Nakon izbora 2003. HSLS je podupirao manjinsku vladu HDZ-a, a potom je dio vladajuće koalicije nakon izbora 2007. Na izborima 2011. stranka nije uspjela ući u Sabor. Nakon izbora 2015., na koje je izašla u savezu s HDZ-om (Domoljubna koalicija), sudjeluje u vlasti; suradnju s HDZ-om nastavlja i na izborima 2016 (osvaja jedno zastupničko mjesto). Na izborima 2020. osvaja dva mandata. Članica je Saveza liberala i demokrata za Europu. Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), osnovana 17. VI. 1989., stranka je desnoga centra. Utemeljena je pod vodstvom Franje Tuđmana. HDZ je pobijedio na prvim višestranačkim izborima 1990. te ponovno na izborima 1992. i 1995. na kojima je osvojio najveći broj mandata i samostalno sastavio vladu. Dio članova napustio je stranku 1994. i osnovao Hrvatske nezavisne demokrate. Nakon izbora 2000. HDZ je bio u oporbi (do 2003). Dio zastupnika i članova napušta HDZ i 2000. osniva Demokratski centar, a dio 2002. osniva Hrvatski blok – Pokret za modernu Hrvatsku (parlamentarno djeluje do 2003). HDZ je bio na vlasti nakon pobjede na izborima 2003., a vođa stranke Ivo Sanader predvodio je manjinsku vladu s potporom niza stranaka (SDSS, HSU, HSLS, SDAH). Do rascjepa je došlo i 2005. osnivanjem Hrvatskoga demokratskog saveza Slavonije i Baranje. Nakon izbora 2007. HDZ je ostao na vlasti, u koaliciji s HSLS-om, HSS-om i SDSS-om, a nakon izbora 2011. nalazio se u oporbi. Nakon izbora 2015., na kojima je predvodio Domoljubnu koaliciju (s HSLS-om, HSS-om, HDS-om, Hrvatskom strankom prava dr. Ante Starčević i dr.), ponovno je na vlasti u savezu s Mostom nezavisnih lista, kao i nakon izvanrednih izbora 2016. na kojima je stranku vodio Andrej Plenković (premijer od 2016). Na izborima 2020. HDZ osvaja relativnu većinu, te ponovno sastavlja vladu. Stranka je članica Internacionale demokratskog centra, Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke (→ hrvatska demokratska zajednica). Hrvatska demokratska stranka (HDS), osnovana 4. XI. 1989., stranka je desnice. Osnivači i vođe stranke bili su Marko i Vladimir Veselica. Na prvim višestranačkim izborima 1990. bila je u sastavu Koalicije narodnog sporazuma (u prvom krugu) i osvojila je 10 mandata, sudjelovala je u vladi demokratskoga jedinstva 1991–92. Nakon neuspjeha na izborima 1992. napušta je dio članstva i osniva Hrvatsku čistu stranku prava; dio stranke predvođen M. Veselicom sjedinio se s Hrvatskom kršćanskom demokratskom strankom u Hrvatsku kršćansku demokratsku uniju. Socijaldemokratska stranka Hrvatske (SDSH, potom SDH), osnovana 16. XII. 1989., stranka je lijevoga centra. Predsjednik stranke bio je Antun Vujić. Na prvim višestranačkim izborima 1990. bila je u sastavu Koalicije narodnog sporazuma i osvojila jedan mandat (sudjelovala je u vladi demokratskoga jedinstva 1991–92), nakon izbora 1992. bez zastupničkoga mandata, 1994. ujedinila se sa SDP-om. Hrvatska kršćanska demokratska stranka (HKDS), osnovana 11. I. 1990., stranka je desnoga centra. Predvodio ju je Ivan Cesar. Na izborima 1990. bila je u sastavu Koalicije narodnog sporazuma (osvaja tri mandata), sudjelovala je u vladi demokratskoga jedinstva 1991–92. Nakon neuspjeha na izborima 1992. sjedinila se s Hrvatskom demokratskom strankom u Hrvatsku kršćansku demokratsku uniju. Istarski demokratski sabor (IDS), osnovan 14. II. 1990., regionalistička je stranka lijevoga centra. U Saboru je od 1992; u oporbi do izbora 2000., a potom dio vladajuće šesteročlane koalicije predvođene SDP-om. U koalicijskoj vladi SDP-a ponovno sudjeluje nakon izbora 2011. U oporbi je nakon izbora 2015. i 2016. Tri zastupnička mjesta osvaja 2020 (na izborima sudjeluje u koaliciji sa SDP-om, HSS-om, GLAS-om i dr.). Stranku je najdulje predvodio Ivan Jakovčić (1991–2014). Članica je Saveza liberala i demokrata za Europu. Srpska demokratska stranka (SDS), osnovana 17. II. 1990. u Kninu, kao nacionalna stranka zaokupljena političkim statusom srpske zajednice u Hrvatskoj. Osnivač stranke bio je Jovan Rašković (predsjednik SDS-a do kraja 1990). Na izborima 1990. osvojila je pet zastupničkih mjesta. Radikalizira se uoči Domovinskoga rata, te je 1992. izbrisana iz registra političkih stranaka u Hrvatskoj. Hrvatska stranka prava (HSP), osnovana 25. II. 1990., stranka je desnice. Početkom Domovinskoga rata 1991. organizirala je paravojne jedinice (Hrvatske obrambene snage – HOS). Do rascjepa 1993. predvodi je Dobroslav Paraga (1995. osniva Hrvatsku stranku prava 1861), a potom Anto Đapić (do 2009). Tijekom 1994–96. bila je sjedinjena s Hrvatskom čistom strankom prava. Imala je zastupnike u više saborskih saziva od 1992. do 2011., najviše (osam mandata) nakon izbora 2003. Potom ne prelazi izborni prag (dio članstva izdvaja se 2009. i osniva Hrvatsku stranku prava dr. Ante Starčević). Primorsko-goranski savez (PGS), osnovan 11. III. 1990., regionalistička je stranka (djeluje na području Rijeke, Kvarnera i Gorskoga kotara); do 1996. nazivala se Riječki demokratski savez. U Saboru je prvi put nakon izbora 1992 (u savezu s IDS-om i Dalmatinskom akcijom), te nakon izbora 2000. i 2003 (također u koalicijama). Potom ne ulazi u Sabor. Socijalistička stranka Hrvatske (SSH), osnovana 2. VI. 1990. iz Saveza socijalista – Socijalističkog saveza Hrvatske (SS-SSH), koji je na izborima 1990. osvojio četiri mandata, a nastao je transformacijom masovne organizacije iz razdoblja SFRJ Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske. Sudjelovala je u vladi demokratskoga jedinstva 1991–92., a 1994. fuzionirala se u Akciju socijaldemokrata Hrvatske. Stranka demokratske akcije Hrvatske (SDAH), osnovana 20. VI. 1990. Zastupa bošnjačku nacionalnu manjinu. Saborske zastupnike imala je 2003–11. Hrvatska narodna stranka (HNS), osnovana 13. X. 1990., stranka je centra. Predsjednica stranke do 1994. bila je Savka Dabčević-Kučar (među osnivačima su Miko Tripalo, Srećko Bijelić, Dragutin Haramija i dr.). U Sabor je ušla nakon izbora 1992. te bila u oporbi do izbora 2000., nakon kojih sudjeluje u vlasti (u koaliciji predvođenoj SDP-om); nakon izbora 2003. ponovno je u oporbi. Nakon što joj je 2005. pristupila LIBRA – Stranka liberalnih demokrata, mijenja ime u Hrvatska narodna stranka – liberalni demokrati. Dio je koalicije predvođene SDP-om koja pobjeđuje na izborima 2011. Iz stranke 2014. odlazi Radimir Čačić (osniva Narodnu stranku – Reformiste). Nakon izbora 2015. i 2016. HNS je u oporbi; 2017. ulazi u koaliciju s HDZ-om, što izaziva rascjep (dio zastupnika i članova osniva Građansko-liberalni savez). Na izborima 2020. HNS osvaja jedno zastupničko mjesto i potom podupire HDZ-ovu vladu. Član je Saveza liberala i demokrata za Europu. Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP), osnovana 3. XI. 1990., stranka je lijevoga centra; 1990–2007. predvodi je Ivica Račan. Sljednica je Saveza komunista Hrvatske (SKH), koji se reformirao 1989–90. i pred izbore 1990. dodao u naziv dio Stranka demokratskih promjena (SKH-SDP). Sudjeluje u vladi demokratskoga jedinstva 1991–92., a potom je u oporbi do izbora 2000. Na njima pobjeđuje u višestranačkome savezu i potom predvodi koalicijsku vladu s HNS-om, HSS-om, LS-om, IDS-om (do 2001) i HSLS-om (do 2002). Nakon izbora 2003. i 2007. SDP je bio u oporbi, a ponovno je na vlast došao 2011. predvođen Zoranom Milanovićem. Nakon izbora 2015., 2016. i 2020. vodeća je oporbena stranka. Iz redova SDP-a predsjednik republike bio je Ivo Josipović (2010–15), a od 2020. je Z. Milanović. Stranka je član Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista (→ socijaldemokratska partija hrvatske). Dalmatinska akcija (DA), osnovana 16. XII. 1990., regionalistička je stranka ljevice. U Saboru je bila zastupljena 1992–95 (u savezu s IDS-om i Riječkim demokratskim savezom, poslije PGS), a potom nije uspjela prijeći izborni prag. Djelovala je do 2003. Srpska narodna stranka (SNS), osnovana 18. V. 1991. Zastupa srpsku nacionalnu manjinu. U Saboru je imala zastupnike nakon izbora 1992., 1995. i 2000 (do 2003). Hrvatska seljačka stranka (HSS), stranka centra koja obnavlja rad 25. V. 1991. ujedinivši nekoliko stranaka HSS-ovske orijentacije pod vodstvom Drage Stipca (predsjednik stranke do 1994). Od izbora 1992. zastupljena je u Saboru. U vladajućoj koaliciji bila je 2000–03 (sa SDP-om, HNS-om, IDS-om i liberalima), te 2008–11. i 2015–16 (s HDZ-om, HSLS-om i dr.). U oporbi je od 2016; na izborima 2020. osvaja dva zastupnička mjesta (→ hrvatska seljačka stranka). Hrvatska čista stranka prava (HČSP), osnovana 12. XII. 1992., stranka je desnice. Tijekom 1994–96. bila je sjedinjena s HSP-om. U Saboru je imala zastupnika 1995–99; potom ne prelazi izborni prag. Slavonsko-baranjska hrvatska stranka (SBHS), osnovana 12. XII. 1992., regionalistička je stranka. U Saboru od izbora 1995 (u koaliciji s HKDU-om, HNS-om, HSS-om i IDS-om); dio članova odvaja se 1998. i osniva Stranku hrvatske ravnice. Ponovno u Saboru od 2000 (podupirala je rad koalicije što ju je predvodio SDP). Iako na izborima 2003. nije uspjela ući u Sabor, oporbena je stranka postala 2005., kada joj pristupa jedan zastupnik. Izborni prag ne prelazi 2007. i potom prestaje djelovati. Hrvatska kršćanska demokratska unija (HKDU), osnovana 20. XII. 1992., stranka je desnice. Nastala je ujedinjenjem Hrvatske demokratske stranke i većega dijela Hrvatske kršćanske demokratske stranke. Predsjednik stranke je do 2001. bio Marko Veselica. Na izborima 1995. u višestranačkom savezu (HNS, HSS, IDS, SBHS) ulazi u Sabor; s jednim je zastupnikom nakon izbora 2003 (u koaliciji s HSP-om), a potom ne prelazi izborni prag. Hrvatski nezavisni demokrati (HND), stranka centra osnovana 30. IV. 1994. Nastaje rascjepom u HDZ-u i odlaskom dijela članova koje su predvodili Stjepan Mesić i Josip Manolić. Unutarnjim podjelama stranka je oslabljena 1997 (većina članova odlazi u HNS). Na izborima 2000. HND ne prelazi izborni prag, ali prelaskom jednoga zastupnika iz HDZ-a ostaje parlamentarna oporbena stranka (do 2003). Potom gubi politički utjecaj i prestaje djelovati. Akcija socijaldemokrata Hrvatske (ASH), osnovana 22. X. 1994., stranka je ljevice. Nastala je ujedinjenjem SSH, dijela Socijaldemokratske unije (SDU), osnovane 1992., i pojedinaca iz SDP-a. Prvi joj je predsjednik bio M. Tripalo (nakon odlaska iz HNS-a). Nakon izbora 1995. u oporbi (imala je jednoga saborskog zastupnika, do 2000). Na sljedećim izborima ne prelazi izborni prag; iz registra političkih stranaka izbrisana 2016. Hrvatska stranka umirovljenika (HSU), osnovana 29. IV. 1996. Zastupa interese umirovljenika. Ušla je u Sabor 2003 (tri mandata) te podupirala vladu HDZ-a, ponovno i nakon izbora 2007 (do 2009). Tijekom 2011–15. podupire vladu pod vodstvom SDP-a; nakon izbora 2015. i 2016. u oporbi. Na izborima 2020. sudjeluje u koaliciji sa SDP-om, HSS-om, IDS-om, GLAS-om i dr.; osvaja jedno zastupničko mjesto. Istarski demokratski forum (IDF), osnovan 14. XII. 1996., regionalistička je stranka lijevoga centra. Nastala je izdvajanjem iz IDS-a. Saborskog zastupnika u oporbi imala je 1997–2000. Godine 2000. nije prešla izborni prag; potom preimenovana u Istarski socijaldemokratski forum. Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS), osnovana 5. III. 1997. Zastupa interese srpske nacionalne manjine. U Saboru je od izbora 2003., a 2008–11. sudjelovala je u vladi. Od 2017. predsjednik stranke je Milorad Pupovac. Nakon izbora 2020. u koalicijskoj je vladi koju vodi HDZ. Liberalna stranka (LS), osnovana 24. I. 1998., stranka je centra. Nastala je podjelom unutar HSLS-a. Prvi predsjednik stranke bio je V. Gotovac. Imala je saborske zastupnike od osnutka, a na izborima 2000. osvojila je dva mandata (u vladajućoj je koaliciji sa SDP-om i drugim strankama do 2003., potom u oporbi). Predsjednik stranke 2003–05. bio je Ivo Banac. Ujedinila se s HSLS-om 2006. Demokratska stranka slavonske ravnice, osnovana 15. XI. 1998., regionalistička je stranka (prvi naziv bio je Stranka hrvatske ravnice). Nastala je odvajanjem od Slavonsko-baranjske hrvatske stranke (SBHS; raspuštena 2008); imala je saborskoga zastupnika do 2000. godine (1995–98. bio je na listi SBHS-a). Stranka prestaje djelovati 2016. Demokratski centar (DC), osnovan 2. IV. 2000., stranka je centra. Nastao je izlaskom dijela članova HDZ-a koje je predvodio Mate Granić. Na izbore 2003. izašao je u savezu s HSLS-om, osvojio jedan mandat i potom podupirao vladu HDZ-a do 2006., kada prelazi u oporbu. Na izborima 2007. ne ulazi u Sabor, a na izborima 2011. osvaja jedan mandat (u koaliciji s HDZ-om). Potkraj 2015. većina članstva pristupa HDZ-u, a DC je 2016. izbrisan iz registra političkih stranaka. Hrvatski istinski preporod (HIP), osnovan 3. I. 2002., stranka je desnoga centra. Osnivač i predsjednik stranke bio je Miroslav Tuđman. Privukavši dio zastupnika HDZ-a (nezadovoljnih vodstvom I. Sanadera), HIP je bio parlamentarna stranka do izbora 2003. Prestao je djelovati 2011. sjedinivši se s HDZ-om. LIBRA – Stranka liberalnih demokrata, osnovana 21. IX. 2002., stranka je centra. Osnovao ju je dio članova i zastupnika HSLS-a koji je podupirao vladajuću koaliciju sa SDP-om i drugim strankama (održanu do 2003). Na izborima 2003. osvaja tri zastupnička mjesta, a 2005. većim se dijelom ujedinjuje s HNS-om (preimenovan u Hrvatska narodna stranka – liberalni demokrati). Međimurski demokratski savez (MDS), osnovan 20. III. 2005., regionalistička je stranka. Jednoga saborskog zastupnika imao je 2003–07. Potom ne prelazi izborni prag. Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje (HDSSB), osnovan 6. V. 2006., regionalistička je stranka desnice (osnovao ga je dio članstva HDZ-a). Zastupnike osvaja na svim izborima od 2007. godine (2020. u koaliciji s HDZ-om čije vlade podupire od 2016). Hrvatska demokršćanska stranka (HDS), osnovana 21. II. 2009., stranka je desnice. Nastala je udruživanjem triju stranaka demokršćanske orijentacije. Na izborima 2015. i 2020. osvaja jedan, a 2016. dva mandata (sve u suradnji s HDZ-om). Hrvatska građanska stranka (HGS), osnovana 25. IX. 2009., stranka je desnice. U suradnji s HDZ-om, 2011–15. imala je dva zastupnička mjesta, a potom nije zastupljena u Saboru. Od 2015. naziva se Željko Kerum – Hrvatska građanska stranka. Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević, osnovana 15. X. 2009., stranka je desnice (nastala je nakon podjele u HSP-u). U Saboru od 2011 (jedno zastupničko mjesto). Dio vodstva odvaja se 2014 (osniva Hrvatsku konzervativnu stranku). Na izbore 2015. izašla je u savezu s HDZ-om u sklopu Domoljubne koalicije i potom sudjeluje u vlasti. Na izborima 2016. nije prešla izborni prag. Hrvatski laburisti – Stranka rada, osnovana 27. II. 2010., stranka je ljevice. Na izborima 2011. osvojila je šest mandata, a na izborima 2015. tri, u koaliciji koju je vodio SDP. Potom ne prelazi izborni prag. Blok umirovljenici zajedno (BUZ), osnovan 20. XI. 2010., stranka je koja zastupa interese umirovljenika. Na izborima 2015. je u sklopu HDZ-ove Domoljubne koalicije osvojio jedan mandat, te je bio dio vladajuće koalicije (do 2016). Potom ne prelazi izborni prag. Živi zid, osnovan 2. VI. 2011., stranka je prosvjednoga tipa (do 2014. nazivao se Savez za promjene). Aktivan u sprječavanju deložacija socijalno ugroženih građana i kritici bankarskoga sustava. U Saboru 2015–20. u oporbi (na izborima 2015. osvojio je jedan mandat, a 2016. predvodio je koaliciju Jedina opcija koja je osvojila osam mandata, od kojih pet Živoga zida, ali se ta koalicija ubrzo raspala). Dio članova odvaja se 2019. i osniva Stranku Ivana Pernara. Izborni prag ne prelazi 2020. Most nezavisnih lista (Most), osnovan 17. XI. 2012., stranka je centra. U Saboru je od izbora 2015. na kojima osvaja 19 mandata (sudjeluje u koalicijskoj vladi pod vodstvom HDZ-a) i ponovno nakon izvanrednih izbora 2016 (sudjeluje u vladi s HDZ-ovom Domoljubnom koalicijom do 2017., potom je u oporbi). Na izborima 2020. osvaja osam zastupničkih mjesta, kao četvrta lista po broju glasova. Hrast – pokret za uspješnu Hrvatsku (Hrast), osnovan 23. XI. 2012., stranka je desnice. Na izborima 2015. i 2016. osvaja jedno zastupničko mjesto, u koalicijama koje vodi HDZ, a 2019. podupire stvaranje Hrvatskih suverenista. Održivi razvoj Hrvatske (ORaH), stranka lijevoga centra osnovana 29. X. 2013. Do 2015. imala je tri saborska zastupnika, a potom ne prelazi izborni prag. Narodna stranka – Reformisti, osnovana 28. IX. 2014., stranka je centra. Osniva je R. Čačić nakon izlaska iz HNS-a. Jedno zastupničko mjesto ima nakon izbora 2015., 2016. i 2020. kada podupire HDZ-ovu vladu. Hrvatska konzervativna stranka (HKS), osnovana 20. XI. 2014., stranka je desnice (nastala je rascjepom unutar Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević). Sudjeluje u stvaranju Hrvatskih suverenista (2019). Dva zastupnička mjesta osvaja na izborima 2020 (u okviru Hrvatskih suverenista, a u savezu s Domovinskim pokretom). Članica je Europskih konzervativaca i reformista. Radnička fronta (RF), osnovana 20. III. 2015., stranka je ljevice. U Saboru od 2020., u oporbi (jedan mandat); na izbore izašla u Zeleno-lijevoj koaliciji (sa strankom Možemo!, Novom ljevicom i dr.). Milan Bandić 365 – Stranka rada i solidarnosti, stranka centra koju je 28. III. 2015. osnovao Milan Bandić (gradonačelnik Zagreba 2000–02. i 2005–21). Nakon izbora 2015. i 2016. podupire vladajuću koaliciju pod vodstvom HDZ-a; 2020. ne prelazi izborni prag. Pametno, stranka lijevoga centra osnovana 13. VI. 2015. Jedno zastupničko mjesto ima nakon izbora 2020., na koje je izašla u savezu sa strankom Fokus i Strankom s Imenom i Prezimenom (obje osnovane uoči izbora, osvajaju po jedan mandat). Članica je Saveza liberala i demokrata za Europu. Nezavisna lista mladih (NLM), osnovana 18. IV. 2016., stranka je centra. U Saboru je imala tri zastupnika (izabrani na listama Mosta i Živog zida, potom pristupili NLM-u) 2016–20. Promijenimo Hrvatsku (PH), stranka centra osnovana 2. VII. 2016. Nastala je iz istoimene udruge koja je na izborima 2015. bila u savezu s Mostom nezavisnih lista, a na izborima 2016. u koaliciji sa Živim zidom. Zastupnike u Saboru imala je 2015–20. Stranka narodnog i građanskog aktivizma (SNAGA), osnovana 18. IX. 2016., stranka je proizašla iz Udruge Franak, koja zagovara prava korisnika bankarskih kredita. Jedno zastupničko mjesto, osvojeno u koaliciji sa Živim zidom, imala 2016–20. Nova ljevica, osnovana 18. XII. 2016., stranka je ljevice. U Saboru od 2020., u oporbi (jedan mandat); na izbore izašla u Zeleno-lijevoj koaliciji (sa strankom Možemo!, Radničkom frontom i dr.). Građansko-liberalni savez (GLAS), osnovan 9. VII. 2017., stranka je centra (nastaje rascjepom u HNS-u). Zastupnike u Saboru ima 2017–20., u oporbi, te ponovno od 2020 (jedan mandat). Član je Saveza liberala i demokrata za Europu. Demokrati, stranka lijevoga centra osnovana 20. X. 2018. Do 2020. imala je jednoga zastupnika (izabranoga na listi SDP-a). Možemo!, stranka ljevice osnovana 10. II. 2019. Na izborima 2020 (u savezu sa strankom Zagreb je NAŠ!, osnovanom 2017) sudjelovala u Zeleno-lijevoj koaliciji (s Novom ljevicom, Radničkom frontom i dr.) te osvojila četiri mandata (u oporbi). Blok za Hrvatsku (Blok), osnovan 9. XI. 2019., stranka je desnice; nastala je rascjepom stranke Neovisni za Hrvatsku (osnovane 2017; imala je zastupnicu u Saboru do 2020). Na izbore 2020. izlazi u savezu s Domovinskom pokretom i osvaja jedno zastupničko mjesto. Hrvatski suverenisti, stranka desnice osnovana 10. XI. 2019. Proizašla je iz istoimene koalicije (Hrast, HKS i dr.), osnovane uoči izbora za europski parlament u svibnju 2019. Na izborima 2020. sudjeluje u koaliciji pod vodstvom Domovinskoga pokreta i osvaja četiri zastupnička mjesta (od čega dva HKS-a). Domovinski pokret, osnovan 29. II. 2020. kao Domovinski pokret Miroslava Škore, stranka je desnoga centra. Na izborima 2020. predvodi koaliciju u kojoj sudjeluju i Hrast, Blok, Hrvatski suverenisti i koja osvaja treće mjesto po broju glasova te 16 zastupničkih mjesta.

Indija

Indijski nacionalni kongres (Indian National Congress – akronim INC), osnovan 1885., stranka je lijevoga centra. Bio je vodeća snaga u pokretu za neovisnost o britanskoj vlasti; od 1901. u njemu je bio aktivan i Mohandas (Mahatma) Gandhi. INC predvodi indijsku vladu nakon stjecanja neovisnosti; iz vodstva stranke premijeri su bili Jawaharlah Nehru (1947–64), Lal Bahadur Shastri (1964–66), Indira Gandhi (1966–77., 1980–84), Rajiv Gandhi (1984–89), Rao Narasimha (1991–96) i Manmohan Singh (2004–14). Od izbora 2004. predvodi koaliciju Ujedinjeni progresivni savez. Predsjednica INC-a 1998–2017. bila je Sonia Gandhi, a potom stranku vodi njezin sin Rahul Gandhi. U oporbi je nakon izbora 2014. i 2019. Član je Progresivnog saveza i Socijalističke internacionale. Narodna stranka Indije (Bharatiya Janata Party – akronim BJP), osnovana 1980., stranka je desnice (zagovornik hinduističkog nacionalizma). Proizašla je iz stranke Indijsko narodno udruženje (Bharatiya Jana Sangh), osnovane 1951., koja se s ideološki srodnim i drugim oporbenim strankama 1977. udružila u Narodnu stranku (Janata Party), te dobila izbore; premijer je postao Morarji Ranchhodji Desai (na položaju je do 1979). Raspuštanjem Narodne stranke (1980) nastaje BJP; njegov prvi predsjednik (1980–86) Atal Bihari Vajpayee bio je premijer 1996. i 1998–2004. Od izbora 1998. BJP predvodi koaliciju Nacionalni demokratski savez. U oporbi je nakon izbora 2004. i 2009., a pobjeđuje na izborima 2014. i 2019 (s apsolutnom zastupničkom većinom), te predvodi vladu premijera Narendre Modija. Član je Međunarodnoga demokratskog saveza.

Indonezija

Stranka djelotvornih grupa (Partai Golongan Karya – akronim Golkar), osnovana 1964., stranka je desnice. Nastala je kao protuteža lijevo orijentiranomu predsjedniku države A. Sukarnu. Golkarov se program temeljio na objedinjavanju širih društvenih skupina (vojske, islamskih zajednica, poslovnoga sektora i civilnoga društva). Bila je na vlasti tijekom režima predsjednika države Suharta (1967–98) te od izbora 2004. Na izborima 2014. osvojila je drugo mjesto, iza stranke PDI-P. Indonezijska stranka demokracije – borba (Partai Demokrasi Indonesi-Perjuangan – akronim PDI-P), osnovana 1996. Nastala je izdvajanjem iz Indonezijske demokratske stranke. Stranku je utemeljila Megawati Sukarnoputri, kći A. Sukarna, predsjednica države 2001–04. PDI-P pobijedio je na izborima 1999., a u oporbi je od izbora 2004. Relativnu većinu stranka je osvojila na izborima 2014.

Irak

Nakon rušenja režima S. Huseina 2003. i zabrane djelovanja Stranke arapskoga socijalističkoga preporoda (Hizb al-Ba‘ath al-Arabi al-Ishtiraki – akronim BAAS), uspostavlja se novi politički i stranački sustav. Ujedinjeni irački savez, osnovan 2005. Izborna je koalicija od 22 šijitske stranke s potporom Irana. Pobijedio je na izborima 2005. Demokratski domoljubni savez Kurdistana, osnovan 2005. Izborni je savez kurdskih stranaka, Demokratske stranke Kurdistana (1946), vodeće kurdske stranke tijekom vladavine BAAS-a, i Domoljubne unije Kurdistana (1975), stranke Džalala Talabanija, predsjednika države od 2005. Iračka lista, osnovana 2005. Višenacionalni je izborni savez šijitskih i sunitskih stranaka. Zauzima se za jedinstvo zemlje. Listu predvode Komunistička stranka Iraka (1934) i Iračka nacionalna sloga (1990), stranka Iyada Allawija, premijera 2004–05. Nakon izbora 2005. nalazi se u oporbi. Iračka fronta sloge, osnovana 2005. Izborna je koalicija sunitskih stranaka koje su bojkotirale izbore u siječnju 2005. Prvi je put u parlamentu nakon izbora u prosincu 2005.

Iran

U Iranu je dopušteno postojanje političkih stranaka, ali je njihova uloga malena. Stranke smiju podupirati neovisne kandidate, ali nemaju pravo kandidirati se na izborima. Političke se stranke dijele na reformističke i konzervativne. Reformističke su stranke: Participacijska fronta islamskog Irana (1998), Stranka solidarnosti islamskog Irana (1999), Islamska radnička stranka (1999). Konzervativne su stranke: Ansar-e Hezbullah, Islamska koalicijska stranka (1963). Na izborima 2012. pobijedile su konzervativne stranke.

Irska

Ujedinjena irska stranka (Fine Gael, irski: obitelj Iraca), osnovana 1933., demokršćanska je i liberalna stranka. Nastala je ujedinjenjem stranke Cumann na nGaedheal koju je 1923. osnovalo krilo Sinn Féina na čelu s Williamom Cosgraveom (premijer 1922–32), a koje je prihvatilo političku podjelu irskoga otoka i dominionski status Slobodne Države Irske, s dvije manje stranke centra i desnice. Tijekom 1960-ih u stranci najveći utjecaj ima socijaldemokratsko krilo, a od 1980-ih vodi liberalnu politiku. Bila je na vlasti u nekoliko mandata, na čelu koalicijskih vlada: 1948–51., 1954–57., 1973–77., 1981–87. (osim nekoliko mjeseci 1982), 1994–97; ponovno je na vlasti nakon izbora 2011 (s Laburističkom strankom u koalicijskoj vladi). Na izborima 2016. ostvarila je relativnu zastupničku većinu i potom formirala manjinsku vladu. Od 2002. do 2015. stranku je vodio Enda Kenny (premijer 2011–17). Vođa stranke (od 2017) Leo Varadkar bio je premijer 2017–20. Treća je po broju zastupnika nakon izbora 2020 (neznatno iza Republikanske stranke i Sinn Féina), te sudjeluje u koalicijskoj vladi. Članica je Europske pučke stranke i Kršćansko-demokratske internacionale. Republikanska stranka (Fianna Fáil – The Republican Party, irski: borci sudbine), osnovana 1926., konzervativna je stranka. Nastala je izdvajanjem krila Sinn Féina na čelu s Eamonom de Valerom (premijer 1932–48., 1951–54., 1957–59; predsjednik republike 1959–73), koje se protivilo političkoj podjeli irskoga otoka i dominionskom statusu Slobodne Države Irske, ali je prihvatilo parlamentarno djelovanje. Nakon de Valere Fianna Fáil predvodi vlade 1959–73., 1977–81., 1982., 1987–94. i 1997–2011; potom je u oporbi, a od 2016. u parlamentu je podržavala manjinsku vladu Ujedinjene irske stranke. Od 1994. do 2008. stranku je vodio Bartholomew (Bertie) Ahern (premijer 1997–2008). Nakon izbora 2020. na kojima je druga po broju glasova te dijeli prvo mjesto po broju mandata (sa Sinn Féinom) predvodi koalicijsku vladu (s Ujedinjenom irskom strankom i Zelenom strankom). Vođa stranke (od 2011) Micheál Martin premijer je od 2020. Članica je Saveza liberala i demokrata Europe i Liberalne internacionale. Sinn Féin (irski: mi sami) osnovan je 1905. kao pokret za jedinstvenu i samostalnu Irsku (→ sinn féin). Stranka je ljevice (demokratski socijalisti). Od 1983. do 2018. predvodi ga Gerrard (Gerry) Adams. Veći broj mandata osvaja na izborima 2011. i 2016; oporbena je stranka. Velik uspjeh postiže na izborima 2020., na kojima je prva po broju glasova te izjednačena s Republikanskom strankom po broju mandata (ostaje u oporbi). Laburistička stranka (Labour Party), osnovana 1912., socijaldemokratska je stranka. Sudjelovala je u više koalicijskih vlada, najviše sa strankom Fine Gael. Na izborima 2020. peta je po broju glasova; u oporbi je od 2016. Članica je Stranke europskih socijalista i Socijalističke internacionale. Zelena stranka (Green Party – An Comhaontas Glas), osnovana 1981. kao Ekološka stranka Irske (sadašnji naziv ima od 1987), stranka je lijevoga centra. Od 1989. je u parlamentu (u oporbi), a 2007–11. podupire vladajuću koaliciju koju vodi Republikanska stranka. Na izborima 2011. nije ušla u parlament, vraća se u njega nakon izbora 2016., a najbolji rezultat ostvaruje na izborima 2020 (četvrta po broju glasova i zastupnika), te je u vladajućoj koaliciji s Republikanskom strankom i Ujedinjenom irskom strankom. Članica je Globalnih zelenih.

Island

Stranka neovisnosti (Sjálfstæðisflokkurinn), osnovana 1929., stranka je desnoga centra. Od sredine XX. st. vodeća je islandska stranka te sudjeluje u više koalicijskih vlada. Podupire članstvo u NATO-u, ali ne i u EU-u. Stranački predsjednici najdulje su bili Ólafur Thors (1934–61) i Davíð Oddsson (1991–2005); Thors je bio premijer 1942., 1944–47., 1949–50., 1953–56. i 1959–63., a Oddsson 1991–2004 (najdulji premijerski mandat). Od 2009. stranku predvodi Bjarni Benediktsson koji je 2013–17. bio ministar financija i ekonomije, 2017. premijer, a nakon izbora potkraj iste godine ponovno ministar financija (u daljem je srodstvu s istoimenim Bjarnijem Benediktssonom, stranačkim predsjednikom 1961–70. i premijerom 1963–70). Od 1983. stranka kontinuirano sudjeluje u koalicijskim vladama (izuzev 2009–13), ponovno i nakon izbora 2017. na kojima je osvojila najviše zastupničkih mjesta. Članica je Međunarodnoga demokratskog saveza. Napredna stranka (Framsóknarflokkurinn), osnovana 1916., stranka je centra (početno je zastupala ponajprije interese poljodjelaca i ribara te se zauzima za tržišnu ekonomiju uz minimum državne intervencije). Na čelu stranke najdulje je bio Hermann Jónasson (1944–62), premijer 1934–42. i 1956–58. Njegov sin Steingrímur Hermannsson predvodio je stranku 1979–94., a bio je premijer 1983–87. i 1988–91. Stranka je sudjelovala u nizu vladajućih koalicija (1953–59., 1971–79., 1983–91., 1995–2007., 2013–16), imala je nekoliko premijera, a ponovno je u vlasti i nakon izbora 2017. na kojima je bila treća po broju zastupnika (iza Stranke neovisnosti i Lijevo-zelenoga pokreta). Članica je Liberalne internacionale. Socijaldemokratski savez (Samfylkingin), osnovan 2000., stranka je lijevoga centra. Stvoren je kao izborna unija Socijaldemokratske stranke (1916), Narodnoga saveza (1956) i Saveza žena (1983), radi jačanja ljevice. Na izborima 2003. i 2007. druga je stranka po broju osvojenih zastupničkih mjesta, iza Stranke neovisnosti (sudjeluje u vladajućoj koaliciji od 2007). Nakon izbora 2009. najjača je stranka u parlamentu i imala je predsjednicu vlade Jóhannu Sigurðardóttir (2009–13). Na izborima 2013. treća je po broju zastupnika (2017. četvrta) i ponovno je u oporbi. Članica je Socijalističke internacionale. Lijevo-zeleni pokret (Vinstrihreyfingin – grænt framboð), osnovan 1999., stranka je ljevice (s naglašenim ekološkim i feminističkim aktivizmom). U oporbi je do izbora 2009 (treća po broju zastupnika), kada postaje dio vladajuće koalicije (do 2013) pod vodstvom socijaldemokrata. Na izborima 2017. osvaja drugo mjesto po broju zastupnika (iza Stranke neovisnosti) te sudjeluje u stvaranju koalicijske vlade. Od 2013. stranku predvodi Katrín Jakobsdóttir; od 2017. predsjednica je vlade.

Istočni Timor

Revolucionarna fronta za neovisni Istočni Timor (Frente Revolucionária do Timor-Leste Independente – akronim FRETILIN), osnovana 1974., stranka je ljevice. Nastala je od pokreta otpora protiv portugalske i indonezijske vlasti. Pobijedila je na izborima za Ustavotvornu skupštinu 2001. i nalazi se na vlasti. Demokratska stranka (Partido Democrático – akronim PD), osnovana 2001. Od izbora 2001. najjača je oporbena stranka.

Italija

Demokratska stranka (Partito Democratico – akronim PD), osnovana 2007., stranka je lijevoga centra. Nastala je kao rezultat ideološke transformacije talijanske ljevice, ponajprije Talijanske komunističke stranke (Partito Comunista Italiano – akronim PCI), osnovane 1921 (među osnivačima bili su Antonio Gramsci, Palmiro Togliatti i dr.). Vodeća je u otporu fašističkomu režimu, a nakon njegova sloma bila je u sastavu prve poslijeratne vlade (1944–47), te važan sudionik u donošenju ustava (1948). U oporbi je bila nakon izbora 1948., a ostala je politički utjecajna do kraja 1980-ih (1972–84. PCI je predvodio Enrico Berlinguer). Reorganizirana je 1991. u Demokratsku stranku ljevice, oko koje 1998. nastaje nova stranka Demokrati ljevice (Democratici di Sinistra – akronim DS). Od 1998. do 2007. predsjednik DS-a bio je Massimo DʼAlema (premijer 1998–2000). Od izbora 1996. DS je na čelu koalicije lijevih stranaka Maslina, iz koje 2007. nastaje PD. Koaliciju je predvodio Romano Prodi (premijer 1996–98. i 2006–08; predsjednik PD-a 2007–08). Iz redova DS-a predsjednik republike bio je Giorgio Napolitano (2006–15). Nakon izbora 2008. PD je bio u oporbi, a na izborima 2013. u pobjedničkoj je koaliciji (osvaja relativnu zastupničku većinu); sudjeluje u vlasti do izbora 2018. Od 2013. do 2018. stranku je predvodio Matteo Renzi (premijer 2014–16). Sergio Mattarella, jedan od osnivača PD-a, izabran je 2015. za predsjednika republike. Nakon izbora 2018. PD je u oporbi; ostaje među vodećim parlamentarnim strankama (treća po broju zastupnika, iza M5S-a i LN-a). Članica je Progresivnog saveza i Stranke europskih socijalista. Pokret 5 zvijezda (Movimento 5 Stelle – akronim M5S) osnovan je 2009. kao populistička stranka koja se protivi političkom establišmentu i zauzima se za izravnu demokraciju i zaštitu okoliša. Osnivač stranke Beppe Grillo, komičar i politički aktivist, predvodi je do 2017; potom je stranački vođa Luigi Di Maio (od 2018. ministar gospodarstva i zamjenik premijera). U parlamentu je druga stranka po zastupljenosti nakon izbora 2013 (iza PD-a), a prva nakon izbora 2018., te sudjeluje u koalicijskoj vladi (s LN-om). Sjeverna liga (Lega Nord – akronim LN), osnovana 1991., stranka je desnice. Proizišla je iz regionalističke stranke Lombardijska liga koju je 1982. osnovao Umberto Bossi (predvodio je LN do 2012). Zauzima se za federalizaciju zemlje (povremeno prijeti odcjepljenjem sjevernih talijanskih regija), te se protivi nadnacionalnoj prevlasti Europske unije. Parlamentarna je stranka od izbora 1992., a putem koalicije desnih stranaka (uz AN, FI i dr.) povremeno sudjeluje u vlasti (1994. i početkom 2000-ih). Od kraja 2013. vođa stranke je Matteo Salvini (od 2018. ministar unutarnjih poslova i zamjenik premijera). Na izborima 2018. sudjeluje pod imenom Liga, osvaja drugo mjesto po broju zastupnika, te sudjeluje u koalicijskoj vladi (s M5S-om). Naprijed Italija (Forza Italia – akronim FI), osnovana 1994., stranka je desnoga centra koje je osnivač i vođa Silvio Berlusconi. Na izborima 1994. u pobjedničkoj je koaliciji desnih stranaka (s LN-om, AN-om i dr.), te Berlusconi postaje premijer (do 1995). Nakon izbora 1996. stranka je u oporbi do izbora 2001., kada ponovno s koalicijom desnice dolazi na vlast (Berlusconi je premijer 2001–06. i 2008–11). Godine 2007 (formalno od 2009) FI se s AN-om udružuje u novu stranku Narod slobode, koja na izborima 2008. osvaja relativnu zastupničku većinu i postoji do izbornoga poraza 2013., od kada FI ponovno djeluje samostalno. Nakon izbora 2018. je u oporbi, ostaje među vodećim parlamentarnim strankama (četvrta po broju zastupnika, približno izjednačena s PD-om). Članica je Europske pučke stranke. Nacionalni savez (Alleanza Nazionale – akronim AN), osnovan 1995., stranka je desnice. Sljednica je Talijanskoga socijalnog pokreta (Movimento Sociale Italiano – akronim MSI), neofašističke stranke koja je djelovala 1946–95 (početkom 1960-ih bila je među vodećim talijanskim strankama). Jedan od osnivača MSI-ja i vođa AN-a (do 2008) bio je Gianfranco Fini (2004–06. ministar vanjskih poslova, 2001–06. zamjenik premijera). Na izborima od sredine 1990-ih i početkom 2000-ih u koaliciji je sa strankama desnice (2001–06. sudjeluje u vlasti). Godine 2007 (formalno od 2009) AN i FI udružuju se u stranku Narod slobode (raspuštena je 2013); nakon izbora 2008. AN je bio dio vladajuće koalicije do 2013. Kršćanska demokracija (Democrazia Cristiana – akronim DC), osnovana 1943., bila je vodeća talijanska stranka od kraja II. svjetskoga rata do 1980-ih. Uglavnom je predvodila vladajuće koalicije, a raspuštena je 1994. nakon antikorupcijskih istraga. Njen osnivač bio je Alcide De Gasperi (od 1923. vodio je demokršćansku Talijansku narodnu stranku, prethodnicu DC-a, koja je djelovala 1919–26). Iz redova demokršćana poznatiji premijeri bili su A. De Gasperi (1945–53), Amintore Fanfani (1954., 1958–59., 1960–63., 1982–83., 1987), Giovani Leone (1963., 1968), Aldo Moro (1963–68., 1974–76) i Giulio Andreoti (1972–73., 1976–79., 1989–92). Poznatiji predsjednici republike iz redova DC-a bili su G. Leone (1971–78), Francesco Cossiga (1985–92) i Oscar Luigi Scalfaro (1992–99). Ukidanjem DC-a (1994) obnovljena je Talijanska narodna stranka (uključivala je i kršćansku ljevicu; raspuštena je 2002), a osniva se i Kršćanski demokratski centar kao konzervativnija stranka (2002. udružuju se u stranku Savez centra). Talijanska socijalistička stranka (Partito Socialista Italiano – akronim PSI), osnovana 1892., bila je stranka ljevice. Nekoliko podjela imala je početkom XX. st. (jedna frakcija 1921. sudjeluje u osnivanju PCI-ja), a bila je izložena i fašističkim napadima (1924. ubojstvo socijalističkog poslanika Giacoma Matteottija). Nakon II. svjetskoga rata priklanja se socijaldemokraciji, ideološki se razilazi s komunistima (sredinom 1950-ih), te povremeno sudjeluje u vlasti s DC-om. Vođa PSI-ja u poslijeratnome razdoblju Pietro Nenni bio je ministar vanjskih poslova (1946–47., 1968–69) i potpredsjednik vlade (1945–46., 1963–68). Predsjednik republike iz redova PSI-ja bio je Alessandro Pertini (1978–85). Od 1976. do 1993. stranku je vodio Benedetto (Bettino) Craxi; bio je premijer 1983–87., a njegovo sudjelovanje u korupcijskim aferama vodilo je urušavanju i rapuštanju PSI-ja 1994. Potom nastaju manje socijalističke stranke od kojih se pojedine 2007. udružuju u novu Talijansku socijalističku stranku (osvaja tek nekoliko zastupničkih mjesta na izborima 2013. i 2018).

Izrael

Izraelska laburistička stranka (Mifleget ha-Avoda ha-Yisraelit), osnovana 1968., stranka je lijevoga centra. Proizašla je iz Radničke stranke Zemlje Izraela (Mifleget Poalei Eretz Yisrael – akronim MAPAI), osnovane 1930. sa socijalističkim i cionističkim programom, kojoj su se 1968. pridružile ideološki srodne manje stranke Izraelska radnička lista (Reshimat Poalei Yisrael – Rafi) i Radničko jedinstvo (Ahdut ha-Avoda). MAPAI je bio vodeća izraelska stranka; osvojio je relativnu većinu na izborima 1949. i potom predvodio koalicijske vlade. Do 1953. i 1955–63. MAPAI je vodio njegov osnivač David Ben Gurion (prvi izraelski premijer 1948–53., te ponovno 1955–63), od 1953. do 1955. Moshe Sharett (premijer 1953–55), a 1963–68. Levi Eshkol (premijer 1963–69). Iz njegovih redova predsjednici Izraela bili su Yitzhak Ben Zvi (u tri mandata 1952–63) i Zalman Shazar (1963–68). Izraelska laburistička stranka je nakon izbornoga uspjeha 1969. predvodila koalicijsku vladu pod vodstvom Golde Meir (premijerka 1969–74). Iz vodstva laburista premijeri su također bili Yitzhak Rabin (1974–77., 1992–95), Shimon Peres (1984–86., 1995–96) i Ehud Barak (1999–2001). Iz stranačkih redova predsjednici Izraela bili su Z. Shazar (u drugome mandatu 1968–73), Ephraim Katsir (1973–78), Yitzhak Rahamim Navon (1978–83), Chaim Herzog (1983–93) i Ezer Weizman (1993–2000), te od 2021. Isaac Herzog (dugogodišnji laburistički političar Sh. Peres bio je predsjednik 2007–14. izabran kao kandidat stranke Kadima). Od izbora 2003. politički utjecaj stranke slabi; sudjeluje u koalicijskoj vladi 2005. i 2006–11., a potom je u oporbi (ponovno nakon izbora 2019. s malim brojem zastupnika). Nakon izbora 2021. ponovno sudjeluje u koalicijskoj vladi. Članica je Socijalističke internacionale i Progresivnoga saveza. Jedinstvo (Likud) osnovano je 1973. kao koalicija desnih i radikalnih cionističkih stranaka, od 1988. povezanih u jedinstvenu stranku (Likud – Nacionalno-liberalna stranka). U koaliciji je najutjecajnija bila stranka Sloboda (Herut), osnovana 1948. pod vodstvom Menahema Begina koji predvodi Likud na izborima 1977. i postaje premijer (1977–83). Potom su iz redova Likuda premijeri koalicijskih vlada do kraja 1990-ih bili Yitzhak Shamir (1983–84., 1986–92) i Benjamin Netanyahu (1996–99). Na izborima za premijera 2001. pobijedio je Likudov vođa (od 1999) Ariel Sharon, koji je ostao na premijerskome položaju do 2006 (Likud je napustio 2005. i osnovao stranku Naprijed /Kadima/ koja je raspuštena 2015). Nakon parlamentarnih izbora 2009., 2013., 2015., 2019. i 2020. Likud predvodi koalicijske vlade, a njegov je vođa (1993–99. i od 2005) B. Netanyahu bio premijer u više mandata (do 2021). Iz redova stranke predsjednici Izraela bili su Moshe Katsav (2000–07) i Reuven Rivlin (2014–21). Na izborima 2021. stranka je osvojila najveći broj zastupničkih mjesta, ali nije uspjela formirati koalicijsku vladu te je prešla u oporbu. Članica je Međunarodnoga demokratskog saveza. Shas, osnovan 1984., vjerska je stranka ultraortodoksnih Sefarda. U parlamentu je od izbora 1984 (povremeno sudjeluje u koalicijskim vladama), a nakon izbora 2021. treća je po broju zastupnika i u oporbi. Ujedinjeni judaizam Tore (Yahadut ha-Tora ha-Meuhedet) osnovan je 1992. kao savez ultraortodoksnih vjerskih stranaka Aškenaza. Od izbora 1992. u parlamentu, povremeno sudjeluje u koalicijskim vladama. U oporbi je nakon izbora 2021. Izrael naš dom (Yisrael Beiteinu), nacionalistička sekularna stranka osnovana 1999., ponajprije kako bi zastupala interese useljenika iz Rusije. Od izbora 1999. zastupljena je u parlamentu te sudjeluje u ideološki srodnim koalicijskim vladama (s Likudom je bila u koaliciji na izborima 2013). Osnivač i vođa stranke Avigdor Lieberman bio je zamjenik premijera (2006–08., 2009–12), ministar vanjskih poslova (2009–12., 2013–15) i ministar obrane (2016–18). Nakon izbora 2021. sudjeluje u koalicijskoj vladi. Ima budućnosti (Yesh Atid), stranka centra osnovana 2012. Utemeljio ju je televizijski voditelj i novinar Yair Lapid. Na izborima 2013. bila je druga po broju parlamentarnih zastupnika (iza Likuda) te je do 2015. sudjelovala u koalicijskoj vladi. Na izborima 2019. i 2020. sudjelovala je u koaliciji Plavo-bijelo (Kahol Lavan), uz Izraelsku stranku otpora i dr. Na izborima 2021. druga je po broju zastupnika, a nakon neuspjelog pokušaja Likuda da formira koalicijsku vladu. Izraelska stranka otpora (Hosen L’Yisrael), osnovana potkraj 2018., stranka je centra. Osnivač i vođa stranke umirovljeni je general Benjamin (Benny) Gantz (2011–15. zapovjednik glavnoga stožera izraelske vojske); na izborima 2019., 2020. i 2021. predvodi koaliciju stranaka centra Plavo-bijelo. Nakon izbora 2021 (četvrto mjesto po broju zastupnika) stranka sudjeluje u koalicijskoj vladi. Desno (Yamina), savez stranaka desnice osnovan uoči rujanskih izbora 2019., potom rasformiran (2019), pa ponovno stvoren uoči izbora 2020. Vođa saveza je Naftali Bennet, lider stranke Nova desnica (osnovane 2018), koji nakon izbora 2021. postaje premijer (nakon sporazuma sa strankom Ima budućnosti, Izraelskom strankom otpora, Izraelskom laburističkom strankom i drugim partnerima u vladajućoj koaliciji).

Jamajka

Narodna nacionalna stranka (People’s National Party – akronim PNP), osnovana 1938., stranka je ljevice. Bila je na vlasti u nekoliko mandata (1955–62., 1972–80., 1989–2002). Na vlasti je i nakon izbora 2011. Članica je Socijalističke internacionale. Laburistička stranka Jamajke (Jamaica Labour Party – akronim JLP), osnovana 1943., konzervativna je stranka. Bila je na vlasti 1944–55. te 1962–72. i 1980–89. U oporbi je nakon izbora 2011. Članica je Demokratske unije Kariba.

Japan

Liberalno-demokratska stranka (Jiyuminshuto), osnovana 1955., stranka je desnoga centra. Nastala je ujedinjenjem Liberalne stranke (1950) i Demokratske stranke (1954). Samostalno je vladala od osnutka do 1993., a od 1994. na vlasti je u koalicijama s nizom manjih stranaka. Nakon izbora 2009. bila je u oporbi, a ponovno je pobijedila na izborima 2012., 2014. i 2017 (u vladajućoj je koaliciji sa strankom Komeito). Konstitucionalno-demokratska stranka Japana (Rikken Minshutō), osnovana 2017., stranka je lijevoga centra. Na izborima 2017. osvojila je drugo mjesto po broju zastupničkih mandata (iza Liberalno-demokratske stranke), te postaje vodeća oporbena stranka. Stranka nade (Kibō no Tō), osnovana 2017., konzervativna je stranka (desni centar). Treća je po broju zastupnika nakon izbora 2017 (oporbena je stranka). Komeito je stranka desnoga centra, osnovana 1964., religijski zasnovana na budizmu. U vladajućoj koaliciji s Liberalno-demokratskom strankom bila je 1999–2009., te ponovno nakon izbora 2012., 2014. i 2017; na izborima 2017. bila je četvrta po broju zastupnika.

Jemen

Opći narodni kongres (Mutamar al-Šabi al-Am), osnovan 1982. u Sjevernom Jemenu. Nakon ujedinjenja zemlje (1990) i izbora 1993. stranka je predvodila koaliciju s Islahom i Socijalističkom strankom Jemena (1978). Samostalno vlada od 1997., a na vlasti je i nakon 2003., kada su posljednji put održani parlamentarni izbori. Stranka je ostala na vlasti i nakon predsjedničkih izbora 2012., koji su bili potaknuti prosvjedima građana protiv višedesetljetne vladavine Ali Abdullaha Saleha. Jemenski savez za reformu (Tadžmu al-Yamani li al-Islah – akronim Islah), osnovan 1990., konzervativna je stranka. Bila je dio vladajuće koalicije 1993–97. U oporbi je nakon izbora 2003.

Jordan

Islamska akcijska fronta (Džabhat al-’Amal al-Islami), osnovana 1992. Zastupa uvođenje šerijatskoga prava. Bojkotirala je izbore 1997., a jedina je stranka koja je na izborima 2003. ušla u parlament, dok su ostale mandate osvojili neovisni kandidati. U oporbi je nestranačkoj vladi koju je postavio kralj.

Južni Sudan

Sudanski narodni oslobodilački pokret (Al-Haraket Al Sha'ebiyet Li-Tahrir Al-Sudan), osnovan 1983. kao političko krilo Sudanske narodne oslobodilačke vojske. Nakon sklapanja općega mirovnog sporazuma 2005. činila je glavninu u vladu polu-autonomnoga Južnog Sudana, a nakon njegove potpune neovisnosti 2011., postala je vladajuća stranka. Sudanski afrički nacionalni savez (Ettihad Al-Wataniy Al-Afriqiy Al-Sudan), osnovan 1963. u Ugandi nakon što je uspostavljena vojna diktatura u Sudanu. Djelovala je izvan Sudana, jer se zauzimala za neovisnost Južnog Sudana, u čijem parlamentu s 4 mandata sudjeluje od 2008.

Južnoafrička Republika

Afrički nacionalni kongres (African National Congress – akronim ANC), osnovan 1912., stranka je lijevoga centra. Nastao je kao pokret zaštite prava većinskoga crnačkog stanovništva. Rad mu je bio zabranjen 1960–90., a njegovi su vođe, koje je predvodio N. Mandela, predsjednik države 1994–99., bili zatvarani ili proganjani. Iako se geriljski borio za ukidanje aparthejda, od 1990. nastojao je pregovorima doći do promjene društveno-političkoga sustava. ANC je bio na čelu vladajuće koalicije (1994–96) koja je donijela novi Ustav, a zatim je samostalno vladao do 2002., kada je ušao u koaliciju s NNP-om. Na vlasti je i nakon izbora 2014. (→ afrički nacionalni kongres). Demokratski savez (Democratic Alliance – akronim DA), osnovan 2000., stranka je centra. Nastala je integriranjem Demokratske stranke i Nove nacionalne stranke (NNP), koja je bila sljednica Nacionalne stranke (National Party, NP, 1914). NP je bio vladajuća stranka tijekom razdoblja aparthejda (1948–92), no od 1980-ih slabio mu je radikalizam, a za F. W. de Klerka, predsjednika države 1989–94., stranka je provela slobodne izbore na kojima je izgubila vlast, ali je ušla u vladu nacionalnoga jedinstva pod vodstvom N. Mandele. DA je glavna oporba ANC-u, što je ostala i nakon izbora 2014. Članica je Liberalne internacionale i Afričke liberalne mreže.

Kambodža

Narodna stranka Kambodže (Parti du peuple Cambodgien – akronim PPC), ljevičarska je stranka, sljednica Narodne revolucionarne stranke Kampućije (osnovane 1951), koja je vladala u jednopartijskome režimu 1979–91; reformirana je i preimenovana početkom 1990-ih (Heng Samrin bio je stranački vođa 1981–91). Nakon izbora 1993. nalazila se u vladajućoj koaliciji s FUNCINPEC-om (njihove stranačke milicije sukobljavaju se 1997), te ponovno nakon izbora 1998. Vodeća je stranka nakon izbora 2003., 2008. i 2013., a na izborima 2018., nakon zabrane oporbenog PSNC-a, osvaja sva zastupnička mjesta. Od 2015. predsjednik stranke je Hun Sen (premijer od 1998). Ujedinjena nacionalna fronta za neovisnu, neutralnu, miroljubivu i kooperativnu Kambodžu (Front uni national pour un Cambodge indépendent, neutre, pacifique et coopératif – akronim FUNCINPEC), monarhistička je i konzervativna stranka koju je 1981. osnovao Norodom Sihanuk. Njegov sin Norodom Ranarid (Ranariddh) stranački je vođa 1992–2006 (potom predvodi vlastitu stranku do 2014), te ponovno od 2015. Nakon izbora 1993. i 1998. bila je u vladajućoj koaliciji s PPC-om (suradnju su poremetili oružani sukobi 1997). Druga je po broju zastupnika nakon izbora 2003 (u oporbi), a potom joj politički utjecaj slabi (2008. osvaja dva zastupnička mjesta, a na izborima 2013. i 2018. nijedno). Stranka nacionalnog spasa Kambodže (Parti du sauvetage national du Cambodge – akronim PSNC), liberalna je stranka osnovana 2012. Na izborima 2013. druga je po broju zastupničkih mjesta i jedina oporba vladajućem PPC-u. Pod optužbom za rušenje vlasti, stranka je zabranjena i odlukom Vrhovnoga suda raspuštena 2017 (početkom 2018. dio članstva u egzilu osniva Pokret nacionalnog spasa Kambodže).

Kamerun

Demokratsko okupljanje kamerunskoga naroda (Rassemblement démocratique du peuple camerounais – akronim RDPC), osnovano 1966. Do 1991. bila je jedina legalna stranka. RDPC je pobijedio na izborima 1992., a vlada i nakon izbora 2007. Socijaldemokratska fronta (Social Democratic Front – akronim SDF), osnovana 1990. Stranku podupire anglofono stanovništvo na zapadu zemlje. Bojkotirala je izbore 1992., u oporbi je nakon izbora 2007. Članica je Socijalističke internacionale.

Kanada

Liberalna stranka (Liberal Party – akronim LP), osnovana 1867., stranka je političkoga centra. Bila je na vlasti veći dio XX. stoljeća (smjenjuje se s CP-om). Od 2006. bila je u oporbi, a nakon izbora 2015. ponovno je vladajuća stranka. Članica je Liberalne internacionale. Konzervativna stranka Kanade (Conservative Party of Canada – akronim CP), osnovana 2003., stranka je desnoga centra. Nastala je ujedinjenjem Napredne konzervativne stranke (1854), koja je uz kratkotrajna razdoblja na vlasti, bila glavna oporbena stranka LP-u, te Kanadskoga reformskoga konzervativnoga saveza (2000). Na vlasti je bila nakon izbora 2006., 2008. i 2011. Nakon izbornoga poraza 2015. vodeća je oporbena stranka. Članica je Međunarodne demokratske unije. Nova demokratska stranka (New Democratic Party – akronim NDP), osnovana 1961., socijaldemokratska je stranka. Po parlamentarnoj zastupljenosti uglavnom je na trećoj poziciji (iza LP-a i CP-a), ponovno nakon izbora 2015 (povremeno je bila u liberalnoj koalicijskoj vladi). Članica je Socijalističke internacionale. Québečki blok (Bloc québécois – akronim BQ), osnovan 1991., stranka je lijevoga centra i zagovara neovisnost Québeca. Nakon izbora 1993. kao oporbena stranka podupro je referendum o neovisnosti (1995). Oporbenu poziciju saveznoj vladi zadržao je i nakon izbora 2015.

Kapverdski Otoci

Afrička stranka za neovisnost Kapverdskih Otoka (Partido Africano da Independência de Cabo Verde – akronim PAICV), osnovana 1956. Bila je jedina legalna stranka 1974–90. Nakon izbora 1991. u oporbi, a potom na vlasti od 2001. Vladajuća je stranka i nakon izbora 2011. Članica je Socijalističke internacionale. Pokret za demokraciju (Movimento para a Democracia – akronim MpD), osnovan 1990., stranka je desnoga centra. Pobijedio je na izborima 1991., a na vlasti je bio do 2001., kada je prešao u oporbu, gdje se nalazi i nakon izbora 2011.

Katar

Nema političkih stranaka.

Kazahstan

Svjetlo domovine (Nur Otan), osnovana 2006. kao stranka predsjednika Nursultana Nazarbajeva (predsjednik republike 1991–2019), proizašla je iz stranke Domovina (Otan), osnovane 1999 (postupno joj se pridružuju druge stranke; 2006–13. nazivala se Narodno-demokratska stranka »Svjetlo domovine«). Apsolutnu parlamentarnu većinu ima nakon izbora 2007., 2012. i 2016. Demokratska stranka Svijetli put (Aq Jol Demokratıyalyq Partıyasy), osnovana 2002., liberalna je stranka. U parlamentu je nakon izbora 2004., 2012. i 2016 (2007. nije prešla izborni prag); formalno je u oporbi, ali uglavnom podupire vladajući režim. Komunistička narodna stranka Kazahstana (Qazaqstan kommýnıstik halyq partııa), osnovana 2004 (odvajanjem od Komunističke partije Kazahstana, osnovane 1936. i vladajuće u sovjetskome razdoblju). U parlamentu je nakon izbora 2012. i 2016 (formalno u oporbi, ali podupire vladajući režim).

Kenija

Kenijska afrička nacionalna unija (Kenya African National Union – akronim KANU), osnovana 1960., stranka je ljevice. Utemeljio ju je J. Kenyatta, prvi predsjednik države (1964–78). Zamijenio ga je D. A. Moi, predsjednik države 1978–2002. KANU je vladala kao jedina legalna stranka 1963–91. Na vlasti je bila i nakon višestranačkih izbora 1992., a u oporbi je od izbora 2002. Od izbora 2007. dio je političke koalicije Stranka nacionalnog jedinstva (Party of National Unity, akronim PNU), koja je 2012 ušla u Nacionalnu alijansu (TNA) i dobila većinu u parlamentu, a njezin kandidat Uhuru Kenyatta postao je 2013. predsjednik republike. Nacionalna koalicija dúga (National Rainbow Coalition – akronim NARC), osnovana 2002. Nastala je udruživanjem više stranaka. Na vlasti je od izbora 2002. Nakon izbora 2007. izgubila je biračku potporu.

Kina

Kineska komunistička stranka (Zhongguo gongchan dang – akronim ZGD), osnovana 1921., stranka je ljevice. Temelji se na marksizmu, lenjinizmu i maoizmu. Sudjelovala je u kineskom građanskom ratu (1924–37). Sa svojom je vojskom (Crvena armija) bila predvodnica borbe protiv japanske okupacije Kine (1931–45), potom je pobijedila snage Kuomintanga u građanskom ratu (1946–49). Na vlasti je od 1949., kada je uspostavila jednostranački sustav, provela agrarnu reformu i započela industrijalizaciju. Na čelu stranke od 1945. do 1976. bio je Mao Zedong, koji je od 1930-ih zastupao revoluciju utemeljenu na seljačkoj klasi (maoizam), a od 1950-ih razvoj industrijskoga društva. Kako bi suzbio reformatorska nastojanja unutar stranke, Mao Zedong je 1966. poveo »kulturnu revoluciju« kojom je bio učvršćen centralizam. Potkraj 1970-ih došlo je do reforme kojom se stranka počela otvarati prema društvu. Ustavom iz 1982. uvedena je institucija predsjednika države (koji mora biti iz ZGD-a). Tako su predsjednici države bili: Li Xiannian (1983–88), Yang Shangkun (1988–93), Jiang Zemin (1993–2003) te od 2003. Hu Jintao. Stranka zastupa kineski nacionalizam te se protivi neovisnosti Taiwana i Tibeta. Demokratski savez za unaprjeđenje i napredak Hong Konga (Democratic Alliance for the Betterment of Hong Kong – akronim DABHK), osnovan 1992. Djeluje na području Hong Konga, koji je 1997. vraćen Kini. Vodi politiku blisku ZGD-u. Od 2004. najjača je stranka u parlamentu Hong Konga, gdje je zadržala dominaciju i nakon 2012.

Kirgistan

Stranka komunista Kirgistana (ruski Partija kommunistov Kyrgyzstana – akronim PKK, kirgiski Kyrgyzstan kommunistterinin partijasy), osnovana 1992., stranka je ljevice. Sljednica je Komunističke partije Kirgistana, vladajuće u sovjetskom razdoblju (1924–91). Osvojivši relativnu zastupničku većinu na izborima 2000., pridružila se 2001. oporbenomu savezu protiv režima Askara Akajeva (na vlasti je do 2005). Na izborima 2007. treća je po broju zastupnika (iza Ak-Žola i SDPK-a) do 2010., kada ne prelazi izborni prag. Socijaldemokratska stranka Kirgistana (ruski Social-demokratičeskaja partija Kyrgyzstana – akronim SDPK, kirgiski Kyrgyzstan social-demokratijalyk partijasy), osnovana 1993 (legalna od 1994), stranka je lijevoga centra. Na izborima 2007. i 2010. druga je po broju zastupnika, a 2015. osvaja relativnu zastupničku većinu. Stranački kandidat Almazbek Atambajev (Atambaev) pobjeđuje na predsjedničkim izborima 2011., a Sooronbaj Žeenbekov na izborima 2017; njihov sukob vodi unutarstranačkim podjelama (2019–20). Članica je Socijalističke internacionale. Ata-Žurt (Domovina), osnovana 2006., stranka je desnice. Na izborima 2010. osvaja relativnu zastupničku većinu (podupirala je povratak svrgnutoga predsjednika Kurmanbeka Bakijeva). Udružila se 2014. sa strankom Respublika, te pod imenom Respublika – Ata-Žurt na izborima 2015. osvajaju drugo mjesto po broju zastupnika (iza SDPK-a); međustranačku suradnju prekidaju 2020. Ak-Žol (Svijetli put), stranka koju je uoči parlamentarnih izbora 2007. osnovao predsjednik republike Kurmanbek Bakijev (Bakiev; na vlasti od 2005). Na izborima u prosincu 2007. stranka osvaja apsolutnu većinu, a politički utjecaj gubi 2010. padom Bakijeva. Respublika (Republika), osnovana 2010., stranka je desnoga centra. Njezin osnivač Ömürbek Babanov, jedan od najbogatijih poslovnih ljudi u državi, bio je premijer 2011–12. i suradnik predsjednika A. Atambajeva (na vlasti 2011–17). Na izborima 2010. četvrta po broju zastupnika. Sa strankom Ata-Žurt bila je udružena 2014–20 (Respublika – Ata-Žurt); na izborima 2015. osvajaju drugo mjesto po broju zastupnika (iza SDPK-a).

Kiribati

Zaštitimo Maneabu (Maneaban te mauri – akronim MTM), osnovana 1994., konzervativna je stranka. Dala je predsjednika države (1994–2003) Teburoroa Tita. MTM je pobijedio na izborima 2003., od 2007. je u oporbi. Stupovi istine (Boutokaan te koaavu – akronim BK). Nakon izbora 2011. vodeća je stranka u parlamentu. Njezin je kandidat Anote Tong pobijedio na predsjedničkim izborima 2003., 2007. i 2012.

Kolumbija

Liberalna stranka Kolumbije (Partido Liberal Colombiano – akronim PLC), osnovana 1848., stranka je lijevoga centra (početno je klasična liberalna stranka, zagovornik industrijskog i trgovačkoga kapitala, a poslije se priklanja socijaldemokraciji). Među vodećim je kolumbijskim političkim strankama; članica vladajuće koalicije Nacionalne fronte 1957–74 (s PCC-om). Na izborima 2014. i 2018. osvaja relativnu zastupničku većinu (2010. bila je na trećem mjestu). Članica je Socijalističke internacionale. Konzervativna stranka Kolumbije (Partido Conservador Colombiano – akronim PCC), osnovana 1849., stranka je desnoga centra. Sudjelovala je u vladajućoj koaliciji Nacionalne fronte 1957–74 (s PLC-om). Iz njezinih su redova u novije doba bili predsjednici republike Belisario Betancur (1982–86) i Andrés Pastrana Arango (1998–2002). Na izborima 2010. i 2014. ostala je među tri vodeće stranke (uz Stranku U i PLC), a na izborima 2018. peta je po broju osvojenih zastupničkih mandata. Članica je Kršćansko-demokratske internacionale i Međunarodne demokratske unije. Socijalna stranka nacionalnog jedinstva (Partido Social de Unidad Nacional, poznata i kao Stranka U – Partido dela U), osnovana 2005., stranka je lijevoga centra. Na parlamentarnim izborima 2010. bila je prva po broju osvojenih mandata (ispred PCC-a), a 2014. druga (iza PLC-a). Vođa stranke Juan Manuel Santos biran je za predsjednika republike 2010. i 2014. Nakon izbora 2018. stranka je na četvrtome mjestu po broju zastupničkih mandata. Demokratski centar (Centro Democrático – akronim CD), osnovan 2014., stranka je desnice. Osnivač i vođa stranke je Álvaro Uribe Vélez (predsjednik republike 2002–10). Nakon izbora 2018. druga je stranka po broju parlamentarnih zastupnika (iza PLC-a). Stranački kandidat Iván Duque Márquez pobijedio je na predsjedničkim izborima 2018. Radikalna promjena (Cambio Radical – akronim CR), osnovana 1998., stranka je desnice. Nakon izbora 2018. treća je po broju zastupničkih mandata (iza PLC-a i CD-a).

Komori

Konvencija za obnovu Komora (Convention pour le renouveau des Comores – akronim CRC), osnovana 1999. Bila je na vlasti od 1999. do izbora 2004., kada je otišla u oporbu. Tabor autonomnih otoka (Camp des îles autonomes – akronim CdIA), osnovan 2004. Koalicija je regionalnih stranaka, protivnica saveznoga predsjednika Azalija Assoumanija. CdIA je na vlasti od izbora 2004.

Kongo, Demokratska Republika

Savez za demokraciju i društveni napredak (Union pour la Démocratie et le Progres Social – akronim UDPS), osnovan 1982., stranka je lijevoga centra. Predvodio ju je Étienne Tshisekedi (premijer 1991., 1992–93. i 1997). Nakon njegove smrti (2017) vodstvo stranke preuzeo je njegov sin Félix Tshisekedi, koji je nakon pobjede na izborima u prosincu 2018. postao predsjednik republike (na položaju je od siječnja 2019). Narodna stranka za obnovu i demokraciju (Parti du Peuple pour la Reconstruction et la Démocratie – akronim PPRD) osnovana je 2002. kao ljevičarska stranka pod vodstvom Josepha Kabile (na vlasti je bio 2001–19). Relativnu parlamentarnu većinu osvaja na izborima 2006. i 2011., te predvodi koalicijske vlade. Na izborima 2018. dio je koalicije Zajednički front za Kongo koja postaje vladajuća u parlamentu i od 2019. predvodi vladu (premijer Sylvestre Ilunga).

Kongo, Republika

Kongoanska stranka rada (Parti congolais du travail – akronim PCT), osnovana 1969., stranka je ljevice. Bila je jedina legalna stranka do 1990. Nakon izbora 1992. bojkotirala je rad vlade, a to je dovelo do građanskoga rata (1993–99). Pobijedila je na izborima 2012. Panafrička unija za socijaldemokraciju (Union panafricaine pour la démocratie sociale – akronim UPADS), osnovana 1991., stranka je lijevoga centra. Predvodila je vladu nacionalnoga jedinstva 1992–93. U oporbi je nakon izbora 2012.

Koreja, Demokratska Narodna Republika

Radnička stranka Koreje (Choson rodongdang), osnovana 1945., komunistička je stranka. Zastupa političku neovisnost, ekonomsku autarkičnost i nacionalno samoodržanje. Na vlasti je od 1948. s Kim Il Sungom, predsjednikom države. Od 1997. na čelu države i stranke zamijenio ga je sin Kim Jong Il, kojega je nakon njegove smrti 2011. zamijenio sin Kim Jong Un.

Koreja, Republika

Saenuri (Saenuri dang; do 2012. Velika nacionalna strankaHannara dang), osnovana 1997., stranka je desnice. Nastala je ujedinjenjem Stranke nove Koreje i Demokratske stranke. Bila je najjača stranka nakon izbora 2000. i oporba predsjedniku države Kim Dae Jungu iz Milenijske demokratske stranke (MDP, 2000). Nakon izbora 2004. bila je u oporbi, a nakon izbora 2008. ponovno je na vlasti. Njezini su članovi predsjednici države Lee Myung-bak (predsjednik 2008–13) i Park Geun-hye (predsjednica od 2013). Članica je Međunarodne demokratske unije. Demokratska stranka (Minjudang; do 2013. Demokratska ujedinjena stranka), izvorno osnovana 2003. kao Naša stranka (Yeollin uri dang – akronim YUD), liberalna je stranka. Nastala je istupanjem dijela članova MDP-a, koji je predvodio predsjednik države Roh Moo Hyunom. Na vlasti je bila od izbora 2004., potom je 2007. formirala Ujedinjenu novu demokratsku stranku, koja se 2008. spojila s MDP-om i Centrističkom reformističkom demokratskom strankom u Ujedinjenu demokratsku stranku (Tonghap Minju-dang), a ona je nakon spajanjâ 2011. postala Demokratska ujedinjena stranka; od izbora 2008. glavna je oporbena stranka.

Kosovo

Demokratski savez Kosova (Lidhja Demokratike e Kosovës – akronim LDK), osnovan 1989., konzervativna je stranka (desni centar). Nastao je kao reakcija na srbijansko ograničenje autonomije Kosova. Organizirao je pasivan otpor kosovskih Albanaca; zauzimao se za autonomiju, te poslije za samostalnost Kosova. Jedan od osnivača stranke i njezin predsjednik bio je Ibrahim Rugova. Tijekom 1990-ih i početkom 2000-ih LDK je bio vodeća stranka na Kosovu; 1992. organizirao je referendum o samoodređenju Kosova, pobijedio je na izborima 1992., 1998. i 2001. Bio je u koalicijskoj vladi s PDK-om 2007–10. te ponovno nakon izbora 2014. kada premijer postaje Isa Mustafa (do 2017), predsjednik stranke 2010–21. Na izborima 2017. predvodi koaliciju s liberalnim strankama Savezom novo Kosovo (osnovan 2006) i Alternativom (osnovana 2017), osvaja treće mjesto po broju zastupničkih mandata te odlazi u oporbu. Na izborima 2019. osvaja drugo mjesto (iza Samoodređenja), a na prijevremenim izborima 2021. treće mjesto (iza Samoodređenja i PDK-a). Demokratska stranka Kosova (Partia Demokratike e Kosovës – akronim PDK), osnovana 1999., konzervativna je stranka (desni centar). Proizašla je iz političkoga krila Oslobodilačke vojske Kosova; do 2016. predvodi je Hashim Thaçi (premijer 2008–14., predsjednik republike 2016–20). Politički je utjecajna nakon izbora 2001., a vladajuća nakon izbora 2007. i 2010. Predvodeći savez stranaka, osvojila je relativnu većinu na izborima 2014. i s LDK-om osnovala koalicijsku vladu. Na izborima 2017. s AAK-om i Inicijativom za Kosovo sudjeluje u koaliciji koja osvaja relativnu većinu u parlamentu te je potom u koalicijskoj vladi. Na izborima 2019. osvaja treće mjesto po broju zastupnika (iza Samoodređenja i LDK-a), a na izborima 2021. je druga (iza Samoodređenja). Alijansa za budućnost Kosova (Aleanca për Ardhmërinë e Kosovës – akronim AAK), osnovana 2001., konzervativna je stranka (desni centar). Nakon izbora 2014. neuspješno je pokušala okupiti koaliciju protiv PDK-a. Na izborima 2017. u koaliciji je s PDK-om i Inicijativom za Kosovo koja osvaja relativnu većinu te ulazi u koalicijsku vladu kojoj je na čelu predsjednik stranke Ramush Haradinaj (jedan od vojnih zapovjednika Oslobodilačke vojske Kosova, prethodno je bio premijer 2004–05). Na izborima 2019. osvaja četvrto mjesto po broju zastupnika, a na izborima 2021. peto mjesto. Samoodređenje (Vetëvendosje) osnovano je 2004. kao pokret zasnovan na albanskom nacionalizmu i ljevičarskim ideološkim sadržajima. Kao stranka prvi je put sudjelovalo na izborima 2010. te je ostalo u oporbi (i nakon izbora 2014). Nakon izbora 2017. druga je stranka po broju zastupničkih mandata, vodeća u oporbi, a na izborima 2019. osvaja relativnu zastupničku većinu. Kratko je na vlasti nekoliko mjeseci 2020., kada je šef stranke Albin Kurti prvi put premijer, a na prijevremenim izborima 2021. ponovno osvaja većinu glasova i mandata (58 zastupnika od 120) te se vraća na vlast (Kurti je ponovno premijer od 2021). Srpska lista, osnovana 2014., okuplja više stranaka manjinske srpske zajednice na Kosovu. Nakon izbora 2014. sudjeluje u koalicijskoj vladi. Predstavnici srpskoga stanovništva bili su politički organizirani i na izborima 2001 (koalicija Povratak), a srpska Samostalna liberalna stranka (osnovana 2006) bila je u vladi s PDK-om (2010–14). Na izborima 2017. osvaja devet zastupničkih mandata (od deset predviđenih za srpsku zajednicu) i potom sudjeluje u koalicijskoj vladi. Na izborima 2019. i 2021. osvaja deset zastupničkih mjesta; od 2017. stranku predvodi Goran Rakić. Inicijativa za Kosovo (Nisma për Kosovën) konzervativna je stranka (desni centar) osnovana 2014., nakon razlaza u vodstvu PDK-a. Prešla je izborni prag (2014), stekla manji broj zastupnika, te bila u oporbi. Na izborima 2017. sudjeluje u koaliciji s AAK-om i PDK-om, te potom u vladi. Od 2018. naziva se Socijaldemokratska inicijativa (Nisma Social Demokrate), te je na izborima 2019. prešla izborni prag u koaliciji sa Savezom novo Kosovo. Na izborima 2021. nije uspjela ući u parlament. Savez novo Kosovo (Aleanca Kosova e Re), osnovan 2006., liberalna je stranka. Sudjelovao je u koalicijskoj vladi 2010–14; na izborima 2017. bio je u savezu s LDK-om, a potom ga napušta i sudjeluje u stvaranju koalicijske vlade. Osnivač i vođa stranke Behgjet Pacolli bio je prvi zamjenik premijera (2011–14. i 2017–20), te ministar vanjskih poslova (2017–20). Na izborima 2019. stranka je prešla izborni prag (u koaliciji sa Socijaldemokratskom inicijativom), a bez zastupnika ostaje nakon izbora 2021.

Kostarika

Stranka nacionalnog oslobođenja (Partido Liberación Nacional – akronim PLN), osnovana 1951., stranka je lijevoga centra. Bila je na vlasti od osnutka do 1990., uz oporbeno djelovanje 1978–82. U oporbi je bila nakon izbora 2002. Na vlasti je nakon izbora 2006. Članica je Socijalističke internacionale. Stranka socijal-kršćanskoga jedinstva (Partido Unidad Social Cristiana – akronim PUSC), osnovana 1978., stranka je desnice. Bila je na vlasti u dva mandata (1978–82., 1990–94). Nakon razdoblja u oporbi (1994–2002), na vlasti je od izbora 2002., a nakon izbora 2006. i 2010. nalazi se u oporbi. Članica je Kršćansko-demokratske internacionale.

Kuba

Komunistička stranka Kube (Partido Comunista de Cuba – akronim PCC), osnovana 1961., stranke je ljevice. Nastala je ujedinjenjem Narodne socijalističke stranke i Pokreta 26. srpnja, stranke predsjednika države F. Castra. Na vlasti je od 1959. kao jedina legalna stranka. God. 1991. donesena je odluka o održavanju izravnih izbora za parlament; na izborima 2003., kao i na svim dotadašnjima, sve je mandate osvojio PCC.

Kuvajt

Nema političkih stranaka.

Laos

Narodna revolucionarna stranka Laosa (Phak paxaxon pativat Lao – akronim PPPL), osnovana 1955., stranka je ljevice. Bila je u nizu vladajućih koalicija (1957., 1962., 1973). Na vlasti je od 1975., kada su zabranjene ostale stranke. Vladajuća je stranka i nakon izbora 2011.

Lesoto

Nacionalna stranka Basota (Basotho National Party – akronim BNP), osnovana 1959., konzervativna je stranka. Bila je na vlasti 1965–86. Zabranjena je za vladavine vojne hunte (1986–91), a u oporbi je nakon izbora 2002. Članica je Demokratske unije Afrike. Kongres za demokraciju Lesota (Lesotho Congress for Democracy – akronim LCD), osnovan 1997. Nastao je rascjepom u Kongresnoj stranci Basota. Pobijedio je na izborima 1998. i 2002.

Latvija

Latvijski put (Latvijas celš – akronim LC), osnovan 1993., stranka je desnoga centra. Zastupa liberalni ekonomski program. Pobijedio je na izborima 1993. i bio je u koalicijskoj vladi do 2002. Nakon izbora 2002. nije ušao u parlament. Član je Liberalne internacionale. Narodna stranka (Tautas partija – akronim TP), osnovana 1998., stranka je desnice. Bila je predvodnica vladajuće koalicije 1998–2002. Od izbora 2004. ponovno je na vlasti. Članica je Europske pučke stranke. Za ljudska prava u ujedinjenoj Latviji (Par cilveka tiesibam vienota Latvija – akronim PCTVL), osnovana 1998., stranka je ljevice. Zastupa rusku manjinu. Nakon izbora 1998. bila je najjača stranka oporbe, što je ostala i nakon sljedećih izbora. Novo doba (Jaunais laiks – akronim JL), osnovano 2002., stranka je desnice. Program joj je borba protiv korupcije. Od 2002. dio je koalicijske vlade s TP-om, a 2011. ujedinila se s nekoliko desnih stranaka u novu stranku Jedinstvo; njezin član Valdis Dombrovskis je premijer od 2009. Članica je Europske pučke stranke.

Libanon

Slobodni patriotski pokret (francuski Courant patriotique libre; arapski at-Tayyār al-waṭanī al-ḥurr), osnovan 2005., demokršćanska je stranka (zastupa interese libanonskih maronita). Osnivač je umirovljeni general (od 1991) Michel Aoun (premijer 1988–90., predsjednik republike od 2016). Nakon izbora 2018. stranka je prva po broju parlamentarnih zastupnika. Pokret za budućnost (arapski at-Tayyār al-mustaqbal), osnovan 2007., stranka je desnoga centra. Predvodi je Sa'd al-Hariri (Sa‘d al-Ḥarīrī; premijer 2009–11. i od kraja 2016). Nakon izbora 2018. druga je po broju parlamentarnih zastupnika. Biračko tijelo uglavnom čine libanonski suniti, a glavno uporište stranke je Tripoli. Stranka je do kraja 2017. imala snažne veze sa Saudijskom Arabijom. Članica je Liberalne internacionale. Nada (Amal, akronim od arapskog Afwāǧ al-muqāwama al-Lubnāniyya – Odredi libanonskog otpora), islamistička stranka osnovana 1975. kao vojno-politički pokret koji zagovara pretežno interese šijitske zajednice (nastao iz Pokreta obespravljenih koji se borio za poboljšanje ekonomskih uvjeta do tada zapostavljenih i politički neaktivnih libanonskih šijita). Osnivač je bio imam Musa as-Sadr (Mūsá aṣ-Ṣadr), a nakon njegova nestanka (u Libiji 1978), pokret predvodi Nabih Berri (Nabīh Birrī). Nakon izbora 2018. treća je po broju parlamentarnih zastupnika. Libanonske snage (francuski Forces libanaises; arapski al-Quwwāt al-Lubnāniyya), stranka desnice nastala okupljanjem kršćanskih pokreta i milicijâ 1976., pod vodstvom Béchira Gemayela, ubijenoga 1982 (potom je stranku vodio njegov brat Amin). Važnu sastavnicu Libanonskih snaga činila je Falangistička stranka (arapski Katā’ib), koju je 1936. osnovao Pierre Gemayel (Béchirov i Aminov otac). Nakon izbora 2018. Libanonske snage četvrta su stranka po broju zastupnika u parlamentu. Članica je Međunarodnoga demokratskog saveza. Božja stranka (Hezbollah, arapski Ḥizbullāh), islamistička stranka osnovana 1982. kao vojno-politički pokret šijitske zajednice, nakon rascjepa u Nadi (Amalu). Uz iransku potporu protivi se izraelskoj politici. Od 1984. Hezbollah je predvodio Abbas al-Musavi (‘Abbās al-Mūsawī), a nakon njegova ubojstva 1992. predvodi ga Hasan Nasrallah (Ḥasan Naṣrullāh). Nakon izbora 2016. stranka je na petome mjestu po broju parlamentarnih zastupnika. Progresivna socijalistička stranka (francuski Parti socialiste progressiste – akronim PSP; arapski al-Ḥizb at-taqadummī al-ištirākī), osnovana 1949. kao savez ljevičarskih stranaka i organizacija pod vodstvom Kamala Džumblata (Kamāl Ǧunblāṭ), jednoga od vođa Druza; nakon što je on ubijen 1977. vodstvo stranke preuzeo je njegov sin Valid Džumblat (Walīd Ǧunblāṭ). Nakon izbora 2018. šesta je stranka po broju zastupničkih mjesta. Biračko tijelo uglavnom čine libanonski Druzi. Članica je Socijalističke internacionale.

Liberija

Stranka jedinstva (Unity Party – akronim UP), osnovana 1984. Na vlasti je od 2005. s predsjednicom države Ellen Johnson Sirleaf, a vlada i nakon izbora 2011. Nacionalna domoljubna stranka (National Patriotic Party – akronim NPFL), osnovana 1989. pod imenom Nacionalne domoljubne snage Liberije (National Patriotic Forces of Liberia – akronim NPFL). Sadašnje ime nosi od 1997. Na vlasti 1997–2003. s predsjednikom države Charlesom Taylorom. U oporbi je nakon izbora 2011. Kongres za demokratsku promjenu (Congress for Democratic Change – akronim CDC), osnovan 2004., liberalna je stranka. Predvodi ga George Weah (najbolji nogometaš svijeta 1995. prema izboru Svjetske nogometne organizacije – FIFA-e). U oporbi je od izbora 2005., a ondje je ostao i nakon izbora 2011.

Libija

Nakon rušenja režima M. al-Gaddafija, u Libiji je dopušteno organiziranje političkih stranaka, te su 2012. provedeni prvi slobodni, višestranački izbori. Na njima je pobijedila Alijansa nacionalnih snaga (Tahalouf al-quwa al-wataniyya – akronim TQW), koja okuplja širok spektar političkih organizacija i udruga civilnoga društva utemeljenih na zasadama umjerenog islama. Stranka pravde i razvoja (Hizb Al-Adala Wal-Bina) ogranak je Muslimanskoga bratstva u Libiji. Stranka djeluje na islamističkim temeljima. Nakon izbora 2012. nalazi se u oporbi.

Lihtenštajn

Napredna građanska stranka u Lihtenštajnu (Fortschrittliche Bürgerpartei in Liechtenstein – akronim FBPL), osnovana 1918., stranka je desnoga centra. Vladala je, samostalno ili u koaliciji s VU-om, 1928–97. Nakon izbora 2001. vladala je samostalno, a od 2005. vlada u novoj koaliciji s VU-om. Pobijedila je na izborima 2013. Domovinska unija (Vaterländische Union – akronim VU), osnovana 1918., stranka je desnoga centra. Bila je na vlasti 1918–28., a zatim je dio koalicijske vlade FBPL-a 1928–97. God. 1997–2001. vladala je samostalno, a nakon izbora 2005. vlada u koaliciji s FBPL-om. Nakon izbora 2013. ostala druga stranka u parlamentu unatoč velikim izbornim gubicima.

Litva

Socijaldemokratska stranka Litve (Lietuvos socialdemokratu partija – akronim LSDP), osnovana 1896., stranka je lijevoga centra. Tijekom sovjetske vlasti (1940–89) bila je zabranjena. Na izborima 1990. ušla je u parlament kao oporbena stranka. Ujedinila se 2001. s Demokratskom radničkom strankom Litve (LDDP), osnovanom 1990. iz reformskoga krila Litavske komunističke partije. LDDP je pobijedio na izborima 1992., a vođa A.-M. Brazauskas bio je izabran za predsjednika države (1993–98 i 2004–09). Od 1996. LDDP je u oporbi. Nakon ujedinjenja i pada vlade LLS-a (2001), LSDP je sastavio koalicijsku vladu sa Socijalliberalima (Socialliberalai, 1998), a na vlasti je i nakon izbora 2004. Od 2008. u oporbi, a od 2012. predvodi koalicijsku vladu (premijer Algirdas Butkevičius). Članica je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Liberalna unija Litve (Lietuvos liberalu sąjunga – akronim LLS), osnovana 1990., stranka je centra. Pobijedila je na izborima 1999. pošto su u stranku ušli bivši članovi TS-LK-a. Predvodila je koalicijsku vladu do 2001., kada je prešla u oporbu, gdje se nalazi i nakon izbora 2004. Članica je Liberalne internacionale. Domovinska unija – Litavski konzervativci (Tevynes sąjunga – Lietuvos konservatoriai – akronim TS-LK), osnovana 1993., stranka je desnoga centra. Sljednica je Litavskoga reformskog pokreta (Sąjudis), koji je, zauzimajući se za neovisnost Litve, pobijedio na izborima 1990., ali je bio poražen 1992. Nakon izbora 1996. TS-LK je na vlasti. Nekoliko rascjepa unutar stranke dovelo je do gubitka izbora 2000., kada je prešla u oporbu, u kojoj je ostala i nakon izbora 2004. Od 2008. predvodi koalicijsku vladu desnih centara. Članica je Europske demokratske unije i Europske pučke stranke. Laburistička stranka (Darbo partija – akronim DP), osnovana 2003. Nakon izbora 2004. sudjeluje u koalicijskoj vladi LSDP-a. Nakon 2008. u oporbi.

Luksemburg

Socijalistička radnička stranka Luksemburga (Lëtzebuerger Sozialistesch Arbechterpartei – akronim LSAP), osnovana 1902., stranka je lijevoga centra. Zastupa ideje soc. države. Od 1984. u koaliciji je s CSV-om, s kojim je na vlasti i nakon izbora 2009. Članica je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Kršćansko-socijalna narodna stranka (Chrëschtlech-Sozial Vollekspartei – akronim CSV), osnovana 1914., stranka je desnoga centra. Bila je na vlasti 1946–74. te 1979–2004. J. Santer bio je predsjednik vlade (1984–95), a potom predsjednik Europske komisije (1995–99). Od 2004. na vlasti je u koaliciji s LSAP-om u kojoj je ostala i nakon pobjede na izborima 2009. Članica je Europske pučke stranke.

Madagaskar

Udruženje za preporod Madagaskara (Andry sy riana enti-manavotra an’i Madagasikara – akronim AREMA), osnovano 1976. Do 1990. dio je Nacionalne fronte za obranu revolucije, jedine legalne političke organizacije u državi. Na vlasti je nakon izbora 1996., a od 2002. najjača je oporbena stranka. Nakon rascjepa, stranka nije ušla u parlament nakon izbora 2007. Ja volim Madagaskar (Tiako i Madagasikara – akronim TIM), osnovana 1999. Na izborima 2002. stranka je osvojila apsolutnu većinu glasova i sastavila vladu, a osvojila je i izbore 2007.

Madžarska

Madžarska socijalistička stranka (Magyar Szocialista Párt – akronim MSzP), osnovana 1948., stranka je lijevoga centra. Sljednica je Madžarske socijalističke radničke stranke (MSzMP), nastale 1948. sjedinjenjem Madžarske komunističke stranke i Socijal-demokratske stranke. Vladala je kao jedina legalna stranka 1949–89., kada je odbacila marksizam i preuzela suvremeni naziv. Bila je na vlasti 1994–98. Od 2002. bila je na čelu koalicijske vlade, a vladala je nakon izbora 2004. i 2006. Od 2010. je u oporbi. Članica je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Madžarski demokratski forum (Magyar Demokrata Fórum – akronim MDF), osnovan 1988., stranka je desnice. Zastupa populistički program, a unutar stranke postoji i ultradesničarska nacionalistička frakcija. MDF je bio na vlasti 1990–94., na čelu s premijerom J. Antallom, te kao dio vladajuće koalicije 1998–2002. Član je Kršćansko-demokratske internacionale i Međunarodne demokratske unije. FIDESZ – Madžarski građanski savez (FIDESZ – Magyar Polgári Szövetség) konzervativna je stranka proizašla iz Saveza mladih demokrata Savez mladih demokrata (Fiatal Demokraták Szövetsége – akronim FIDESz), osnovanoga 1988 (bio je pokret mladih, većinom studenata, koji su se protivili komunističkom režimu). Od 1995. naziva se FIDESZ – Madžarska građanska stranka, a od 2003. ima današnje ime. Predvodio je koalicijsku vladu 1998–2002., na čelu s V. Orbanom. U oporbi je nakon izbora 2002. i 2006., a nakon izbora 2010. osvojio je dvotrećinsku većinu te se nalazi na vlasti (ponovno i nakon izbora 2014). Član je Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Jobik – Pokret za bolju Madžarsku (Jobbik Magyarországért Mozgalom), osnovan 2003., stranka je radikalne desnice. Radikalnom nacionalističkom politikom suprotstavlja se manjinskim zajednicama (Židovima, Romima, homoseksualcima), proširenju ljudskih prava i suradnji sa susjedima, koje optužuju za uzurpaciju madžarskoga teritorija. Nakon izbora 2010. i 2014. utjecajna je parlamentarna stranka.

Malavi

Malavijska kongresna stranka (Malawi Congress Party – akronim MCP), osnovana 1959., konzervativna je stranka. Jedina je legalna stranka nakon proglašenja republike državne neovisnosti 1964., a na vlasti se održala do prvih slobodnih izbora 1994. U tom razdoblju stranku je vodio Hastings Kamuzu Banda, predsjednik republike 1966–94. U oporbi od sredine 1990-ih ostala je politička utjecajna; na izborima 2009., 2014. i 2019. druga je po broju zastupnika (iza DPP-a). Od 2013. stranku vodi Lazarus Chakwera; 2020. izabran je za predsjednika republike. Stranka je članica Internacionale demokratskog centra (prijašnja Kršćansko demokratska internacionala). Ujedinjena demokratska fronta (United Democratic Front – akronim UDF), osnovana 1992., liberalna je stranka. Osnivač stranke Bakili Muluzi bio je predsjednik republike u dva mandata (1994–2004). Politički je oslabljena razlazima u stranačkom vodstvu 2005 (dio članstva osniva DPP). Nakon izbora 2019. treća je po broju zastupnika (iza DPP-a i MCP-a). Demokratska napredna stranka (Democratic Progressive Party – akronim DPP), osnovana 2005., liberalna je stranka. Njezin osnivač i prvi vođa bio je Bingu wa Mutharika (predsjednik republike 2004–12), a nakon što je umro 2012., na čelo stranke dolazi njegov brat Peter Mutharika (predsjednik republike 2014–20). Na izborima 2009. osvaja apsolutnu većinu u parlamentu, a relativnu većinu na izborima 2014. i 2019.

Maldivi

Narodna stranka Maldiva (Dhivehi Rayyithunge Party – akronim DRP), osnovana 2005., konzervativna je stranka. Do 2010. vođa stranke bio je Maumoon Abdul Gayoom (predsjednik Maldiva 1978–2008). Na prvim višestranačkim izborima 2009. stranka je osvojila relativnu većinu zastupničkih mjesta (ispred MDP-a). Unutarnji sukobi i odlazak M. A. Gayooma iz stranke (2011. osniva PPM) vodili su lošem izbornom rezultatu 2014. i gubitku političkog utjecaja. Demokratska stranka Maldiva (Maldivian Democratic Party – akronim MDP), osnovana 2001., liberalna je stranka. Predvodila je proturežimske prosvjede koji su 2005. doveli do legalizacije političkih stranaka. Vođa stranke Mohamed Nasheed bio je predsjednik republike 2008–12 (poražen je na predsjedničkim izborima 2013). Po broju zastupničkih mjesta stranka je bila druga na parlamentarnim izborima 2009 (iza DRP-a) i 2014 (iza PPM-a). Stranački kandidat Ibrahim Mohamed Solih pobijedio je na predsjedničkim izborima 2018., a stranka pobjeđuje na izborima 2019. i ostvaruje apsolutnu zastupničku većinu. Članica je Međunarodnoga demokratskog saveza. Napredna stranka Maldiva (Progressive Party of Maldives – akronim PPM), osnovana 2011., konzervativna je stranka (ideološki islamistička). Osnovao ju je M. A. Gayoom (nakon razlaza s DRP-om); njegov polubrat Abdulla Yameen Gayoom bio je stranački kandidat i pobjednik na predsjedničkim izborima 2013 (predsjednik republike do 2018). Apsolutnu zastupničku većinu stranka je imala nakon parlamentarnih izbora 2014., a u oporbi je nakon izbornoga poraza 2019.

Malezija

Ujedinjena malajska nacionalna organizacija (malajski Pertubuhan Kebangsaan Melayu Bersatu; engleski United Malays National Organisation – akronim UMNO), osnovana 1946., konzervativna je stranka (zauzimala se za nacionalnu neovisnost). Bila je vodeća u koalicijskoj Stranci saveza (osnovanoj 1952), u kojoj se udružila s Malezijsko-kineskom asocijacijom (osnovanom 1949) i Malezijskim indijskim kongresom (osnovanim 1946). Od neovisnosti Malezije (1957) UMNO je bio vodeća politička stranka. Prevlast je zadržao i u koalicijskom Nacionalnom frontu (Barisan Nasional – akronim BN), koji je osnovan 1973 (raspuštanjem Stranke saveza) i koji je bio vladajući do izbora 2018 (najdulje je na vlasti bio Mahathir bin Mohamad, premijer 1981–2003). Od 2018. UMNO / Nacionalni front vodeći je u oporbi. Malezijska ujedinjena autohtona stranka (Parti Pribumi Bersatu Malaysia – akronim PPBM), osnovana 2016., konzervativna je stranka. Predvodi je Mahathir bin Mohamad, koji se uoči osnivanja stranke razišao s vladajućim Nacionalnim frontom i strankom UMNO. Na izborima 2018. PPBM je dio koalicijskoga Saveza nade (malajski Pakatan Harapan), koji je obuhvatio ideološki različite oporbene stranke (osnovan 2015), te ostvario izbornu pobjedu (Mahathir bin Mohamad postaje premijer). Stranka demokratske akcije (Parti tindakan demokratik), osnovana 1965., stranka je lijevoga centra. U oporbi je bila do izbora 2018., potom sudjeluje u vlasti putem koalicijskoga Saveza nade (među njegovim je osnivačima 2015). Na međunarodnome planu članica je socijaldemokratskoga Progresivnog saveza.

Mali

Savez za demokraciju u Maliju – Afrička stranka za solidarnost i pravdu (Alliance pour la démocratie au Mali – Parti africain pour la solidarité et la justice – akronim ADEMA-PASJ), osnovana 1990. Koalicija je od šest stranaka, a na vlasti je od 1992. U vladajućoj je koaliciji i nakon izbora 2002. Član je Socijalističke internacionale. Okupljanje za Mali (Rassemblement pour le Mali – akronim RPM), osnovana 2002. Nalazi se u oporbi nakon izbora 2002.

Malta

Nacionalistička stranka (Partit Nazzjonalista – akronim PN), osnovana 1880., stranka je desnoga centra. Zastupa demokršćanske vrijednosti. Do sredine 1920-ih prolazila je kroz faze polarizacije i frakcionaštva, a 1926. se homogenizirala. Formalno podupire međunarodne integracije (EU, NATO). Bila je na vlasti u nekoliko mandata (1924–27., 1932–33., 1962–71., 1987–96., 1998–2013). Od izbora 2013. nalazi se u oporbi (ponovno i nakon izbora 2017). Članica je Kršćansko-demokratske internacionale i Europske pučke stranke. Laburistička stranka (Partit Laburista – akronim PL), osnovana 1920., stranka je ljevice. Zastupa socijalnu politiku, kao i vanjskopolitičku neutralnost zemlje, a protivila se ulasku u EU. Bila je na vlasti u nekoliko mandata (1955–58., 1971–87., 1996–98). Nakon 15 godina u oporbi pobijedila je na izborima 2013. Parlamentarnu većinu zadržala je i nakon izbora 2017. Članica je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista.

Maroko

Stranka pravde i razvoja (Hizb al-Adala wal-Tanmiyya, Parti de la justice et du développement – akronim PJD), osnovana 1967., umjerena je islamistička stranka koja zagovara ograničenu demokratizaciju i ekonomsku liberalizaciju (nastala je podjelom Narodnoga pokreta; nazivala se Narodni pokret za demokraciju i ustavnost, sadašnji naziv ima od 1998). Vodeća je parlamentarna stranka nakon izbora 2011. i 2016 (s približno trećinom zastupnika), te predvodi koalicijsku vladu. Od 2008. vođa stranke je Abdelilah Benkirane (premijer od 2011). Stranka autentičnosti i modernosti (Parti de lʼAuthenticité et de la Modernité), osnovana 2008., rojalistička je stranka, zagovara društvene reforme i modernizaciju. Nakon izbora 2016. druga je stranka u parlamentu, iza PJD-a (s približno četvrtinom zastupnika). Stranka neovisnosti (Parti de l’istiqlal), osnovana je 1937. kao nacionalistička i konzervativna stranka; bila je vodeća u borbi za državnu neovisnost. Sudjelovala je u vlasti 1997–2013. U oporbi je nakon izbora 2016 (s približno 12% zastupnika). Nacionalno okupljanje neovisnih (Rassemblement National des Indépendants) liberalna je i rojalistička stranka, osnovana 1978. Povremeno je sudjelovala u koalicijskim vladama; utjecajna i nakon izbora 2011. i 2016. Narodni pokret (Mouvement populaire), osnovan 1958. s konzervativnim i rojalističkim usmjerenjem, zaokupljen ponajprije društvenim položajem seljaštva. Politički najutjecajniji bio je 1960-ih i 1970-ih. U parlamentu je i nakon izbora 2016. Član je Liberalne internacionale. Socijalistička unija narodnih snaga (Union socialiste des forces populaires), osnovana 1974., stranka je lijevoga centra. U vlasti je sudjelovala 1997–2011. Članica je Socijalističke internacionale.

Maršalovi Otoci

Ujedinjena demokratska stranka (United Democratic Party – akronim UDP), osnovana 1999., reformistička je stranka. Sljednica je grupacije Ralik-Ratak (1991), nastale radi oponiranja Amatu Kabui, predsjedniku države (1979–96). Nakon izbora 2000. vođa UDP-a, Kessai Note, postao je predsjednik države. Jedina je stranka u državi i nakon izbora 2003.

Mauretanija

Demokratska i socijalna republikanska stranka (Parti républicain démocratique et social – akronim PRDS), osnovana 1992., stranka je lijevoga centra. Na vlasti je od osnutka do državnog udara 2005., kada je vlast preuzelo Vojno vijeće za pravdu i demokraciju.

Mauricijus

Radnička stranka (Parti travailliste – akronim PT), osnovana 1936., stranka je ljevice. Bila je na vlasti od neovisnosti 1968. do izbora 1990. te 1995–2000. i od 2005. Vodeća je stranka i nakon izbora 2010. Članica je Socijalističke internacionale. Mauricijski borbeni pokret (Mouvement militant mauricien – akronim MMM), osnovan 1969., stranka je ljevice. Vladao je u dvjema koalicijama (1982–95., 2000–05). Od 2005. je u oporbi. Član je Socijalističke internacionale.

Meksiko

Pokret nacionalne obnove (Movimiento Regeneración Nacional – akronim MORENA), osnovan 2011. kao neprofitna udruga, od 2014. socijaldemokratska je stranka. U parlamentu je nakon izbora 2015 (četvrta po broju zastupnika), a na izborima 2018. predvodi ideološki srodnu koaliciju, osvaja parlamentarnu većinu i vlast. Vođa stranke 2015–17. bio je Andrés Manuel López Obrador (predsjednik republike od 2018). Revolucionarna institucionalna stranka (Partido Revolucionario Institucional – akronim PRI), osnovana 1929., stranka je centra (osnovana je kao Nacionalna revolucionarna stranka, a današnji naziv ima od 1946). Proizišla iz revolucije (1910–20), ujedinjavala je ideološki različite frakcije (od socijalističkih do konzervativnih). Na izborima 1940–97. osvajala je zaredom apsolutnu zastupničku većinu, a potom relativnu većinu na više izbora početkom 2000-ih (izuzev 2000. i 2006). Najviše izabranih predsjednika republike bilo je iz redova PRI-ja (2012–18. Enrique Peña Nieto). Nakon izbora 2018. stranka je u oporbi (treća po broju zastupnika). Članica je Socijalističke internacionale. Stranka nacionalne akcije (Partido Acción Nacional – akronim PAN), osnovana 1939., stranka je desnice. Snažniji politički utjecaj imala je početkom 2000-ih; relativnu zastupničku većinu osvojila je na izborima 2000 (u koaliciji) i 2006., a stranački kandidati izabrani za predsjednika republike bili su Vicente Fox (2000) i Felipe Calderón (2006). U oporbi je nakon izbora 2018 (druga po broju zastupnika). Članica je Kršćansko-demokratske internacionale i Međunarodnoga demokratskog saveza. Stranka demokratske revolucije (Partido de la Revolución Democrática – akronim PRD), osnovana 1989., stranka je ljevice (nastala je rascijepom u PRI-ju). Parlamentarna je stranka od izbora 1991., najčešće treća po broju zastupnika (iza PRI-ja i PAN-a); najveći uspjeh ostvarila je na izborima 2006 (drugo mjesto, iza PAN-a). Manji broj zastupnika ima nakon izbora 2018., te je u oporbi. Članica je Progresivnog saveza i Socijalističke internacionale.

Mjanmar

Nacionalna liga za demokraciju osnovana 1988. kao koalicija stranaka protivnica vojnoga režima; predvodi je Aung San Suu Kyi. Izbornu pobjedu stranke 1990. vojni je režim poništio (stranački čelnici su zatvarani i proganjani). Bojkotira izbore 2010., a nakon izbora 2012. postaje vodeća oporbena stranka. Na izborima 2015. osvaja apsolutnu parlamentarnu većinu; iz njezinih redova je predsjednik države Htin Kyaw (izabran u ožujku 2016). Stranka solidarnosti i razvoja Saveza, osnovana 2010. kao stranka desnoga centra. Proizašla je iz Udruženja za solidarnost i razvoj Saveza (osnovan 1993), masovne režimske političke organizacije. Vladajuća je nakon izbora 2010; predvodi je Thein Sein (predsjednik države 2011–16). Nakon poraza na izborima 2015., vodeća je oporbena stranka.

Mikronezija

Nema političkih stranaka.

Moldavija

Demokratska stranka Moldavije (Partidul Democrat din Moldova – akronim PDM), osnovana 1997., socijaldemokratska je stranka (do 2000. zvala se Pokret za demokratsku i naprednu Moldaviju). Bila je oporbena stranka do ponovljenih izbora 2009., nakon kojih je sudjelovala u vlasti u proeuropskoj koaliciji (s PLDM-om i dr.), ponovno nakon izbora 2010. i 2014. Na izborima 2019. druga je po broju parlamentarnih zastupnika (iza PSRM-a). Vođa je stranke poslovni čovjek Vladimir Plahotniuc, jedan od najbogatijih i najutjecajnijih političara u Moldaviji. Stranka je članica Progresivnog saveza i Socijalističke internacionale. Stranka socijalista Republike Moldavije (Partidul Socialiştilor din Republica Moldova – akronim PSRM), osnovana 1997., stranka je ljevice (politički bliska PCRM-u). U parlamentu je nakon izbora 2014., na kojima osvaja relativnu zastupničku većinu (neznatno ispred PLDM-a), ali ne sudjeluje u vlasti. Od 2011. stranku je vodio Igor Dodon; 2016. izabran je za predsjednika republike. Na izborima 2019. PSRM osvaja relativnu zastupničku većinu. Liberalna demokratska stranka Moldavije (Partidul Liberal Democrat din Moldova – akronim PLDM), osnovana 2007., stranka je desnoga centra. Nakon ponovljenih izbora 2009. predvodila je vladajuću proeuropsku koaliciju (s PDM-om i dr.) i sudjelovala u vlasti; ponovno nakon izbora 2010. i 2014. Stranku je 2007–16. vodio Vlad Filat, premijer 2009–13 (osuđen je zbog korupcije 2016). Nakon poraza na izborima 2019. stranka nije u parlamentu. Članica je Međunarodnoga demokratskog saveza. Sad (Acum), koalicija proeuropskih stranaka desnoga centra, osnovana je potkraj 2018. na antikorupcijskome programu. Uključuje Stranku platforme za dostojanstvo i istinu (Partidul Platforma Demnitate şi Adevăr – akronim PPDA; osnovana 2015) i Stranku akcije i solidarnosti (Partidul Acţiune şi Solidaritate – akronim PAS; osnovana 2016). Na izborima 2019. ostvaruje treće mjesto po broju zastupnika. Stranka Şor (Partidu Şor) osnovana je 2016. kao stranka centra. Proizišla je iz stranke Republikanski socijalno-politički pokret Ravnopravnost (Mişcare Social-Politică Republicană Ravnopravie), osnovane 1998., koju (od 2016) predvodi poslovni čovjek i bankar Ilan Şor (2017. osuđen je zbog financijskih malverzacija). Nakon izbora 2019. stranka je četvrta po broju zastupnika. Članica je Saveza konzervativaca i reformista Europe. Komunistička stranka Republike Moldavije (Partidul Comuniştilor din Republica Moldova – akronim PCRM), osnovana 1993., pod vodstvom Vladimira Voronina (predsjednik republike 2001–09), stranka je ljevice. Proizišla je iz Moldavske komunističke partije, vladajuće u sovjetskome razdoblju. Nakon izbora 2001. i 2005. stranka je bila na vlasti, a nakon ponovljenih izbora 2009. prešla je u oporbu (s relativnom zastupničkom većinom). Na izborima 2014. osvojila je treće mjesto (iza PSRM-a i PLDM-a) i ostala u oporbi, a na izborima 2019. nije prešla izborni prag.

Monako

Nacionalna i demokratska unija (Union nationale et démocratique – akronim UND), osnovana 1962. Vladala je 1968–93. i 1998–2003., a otad je u oporbi. Unija za Monako (Union pour Monaco – akronim UM), osnovana 2003. Izborni je savez Nacionalne unije za budućnost Monaka i Skupa za monegašku obitelj. Na vlasti je od izbora 2003.

Mongolija

Mongolska narodna stranka (Mongol Ardyn Nam – akronim MAN), osnovana 1921., stranka je ljevice. Jedan od njezinih osnivača bio je Damdin Suhe-Bator. Od 1925. nazivala se Mongolska narodna revolucionarna stranka; uspostavila je jednostranački komunistički režim koji se održao do demokratizacije potkraj 1980-ih. Stranku je najdulje vodio (1940–54., 1958–84) Jumžagin Cedenbal (Yumjaagiyn Tsedenbal), koji je ujedno bio premijer (1952–74) i šef države (1974–84). Stranka je osvojila apsolutnu parlamentarnu većinu na prvim slobodnim izborima 1990. te ponovno na izborima 1992 (bila je u oporbi 1996–2000). Tijekom demokratizacije stranka se modernizirala i priklonila socijaldemokraciji, a 2010. vraćeno je prvotno ime (MAN). Apsolutnu većinu parlamentarnih mandata ima i 2000–04., 2008–12., te nakon izbora 2016. i 2020. Iz stranačkih redova predsjednici republike bili su Punsalmagin Očirbat (Punsalmaagiyn Ochirbat; 1990–93., koji je bio predsjednik i u mandatu 1993–97., kao kandidat socijaldemokrata), Nacagin (Natsagiyn) Bagabandi (1997–2005) i Nambarin Enhbajar (Nambaryn Enkhbayar; 2005–09). Članica je Socijalističke internacionale i Progresivnoga saveza. Demokratska stranka (Ardčilsan Nam – akronim AN), osnovana 2000. ujedinjenjem nekoliko stranaka među kojima su najznačajnije bile Mongolska nacionalna demokratska stranka i Mongolska socijaldemokratska stranka, stranka je desnoga centra. Najveće izborne uspjehe postigla je 2004. i 2012 (u vladajućoj je koaliciji 2004–08. i 2012–16). Iako s manjim brojem zastupnika, vodeća je oporbena stranka nakon izbora 2016. i 2020. Iz njezinih su redova predsjednici republike Cahiagin Elbegdorž (Tsakhiagiyn Elbegdorj; 2009–17) i Haltmagin Batulga (Khaltmaagiyn Battulga; od 2017). Članica je Međunarodne demokratske unije.

Mozambik

Fronta za oslobođenje Mozambika (Frente de Libertação de Moçambique – akronim FRELIMO), osnovana 1962., stranka je ljevice. Borila se protiv portugalske vlasti (1964–74). Do 1990. bila je jedina legalna stranka. Pobijedila je na višestranačkim izborima 1994., a na vlasti je i nakon 2009. Članica je Socijalističke internacionale. Nacionalni otpor Mozambika (Resistência Nacional de Moçambique – akronim RENAMO), osnovan 1976. Legaliziran je 1994. U oporbi je nakon izbora 2009. Član je Kršćansko-demokratske internacionale.

Namibija

Narodna organizacija Jugozapadne Afrike – Namibije (South West Africa People’s Organization of Namibia – akronim SWAPO), osnovana 1958. Djelovala je kao oslobodilački pokret. Vladajuća je stranka od neovisnosti 1990., a na vlasti je i nakon izbora 2009.

Nauru

Nema političkih stranaka.

Nepal

Nepalska kongresna stranka, osnovana 1947., stranka je centra. Na vlasti je bila 1959., a odlukom monarha zabranjena je 1961. Osvojila je vlast na višestranačkim izborima 1991. Nakon izbora 1999. vodila je niz koalicijskih vlada do uvođenja izvanrednog stanja 2005., a novu sedmeročlanu koaliciju predvodi od 2006. Članica je Socijalističke internacionale. Komunistička stranka Nepala (Ujedinjeni marksisti-lenjinisti), osnovana 1991., stranka je ljevice. Nakon izbora 1994. sastavila je vladu (1994–95). U oporbi je nakon izbora 1999.

Niger

Nacionalni pokret za društvo razvoja (Mouvement national pour la société de développement – akronim MNSD), osnovan 1988. Na vlasti je bio od osnutka do 1993., te nakon izbora 2004. Nigerska stranka za demokraciju i socijalizam (Parti nigérien pour la démocratie et le socialisme – akronim PNDS), osnovana 1992., stranka je lijevoga centra. Na vlasti je bila u sklopu Saveza snaga za promjene (1993–94). U oporbi je nakon izbora 2004.

Nigerija

Narodna demokratska stranka (People’s Democratic Party – akronim PDP), osnovana 1998., stranka je centra. Zastupa federalni ustroj države. Podupire ju i katoličko i muslimansko stanovništvo. Na vlasti je od 1999., a vladajuća je i nakon izbora 2011. Svenigerijska narodna stranka (All Nigeria People’s Party – akronim ANPP), osnovana 1998., konzervativna je stranka. Popularna je među muslimanskim stanovništvom. Od 2003. je u oporbi. Zajedno s nekoliko oporbenih stranaka stvorila je 2013. Svenapredni kongres (All Progressive Congress – APC).

Nikaragva

Sandinistička fronta nacionalnog oslobođenja (Frente Sandinista de Liberación Nacional – akronim FSLN), osnovana 1961., stranka je ljevice. FSLN je 1979. srušio režim predsjednika države A. D. Somoze. Nakon sukoba s geriljom tijekom 1980-ih, FSLN je izgubio izbore 1990., a u oporbi je bio i nakon izbora 2001. Na vlast je došao 2006., nakon pobjede Daniela Ortege na predsjedničkim izborima, a na vlasti je i nakon izbora 2011. Član je Socijalističke internacionale. Ustavna liberalna stranka Nikaragve (Partido Liberal Constitucionalista de Nicaragua – akronim PLC), osnovana 1968., stranka je desnoga centra. Bila je glavna oporba FSLN-u. Osvojila je izbore 1990., u sklopu Nacionalne oporbene unije. Predvodila je koalicijsku vladu od 1996., a samostalno je vladala nakon izbora 2001. Od 2006. je u oporbi. Članica je Liberalne internacionale.

Nizozemska

Narodna stranka za slobodu i demokraciju (Volkspartij voor Vrijheid en Democratie – akronim VVD), osnovana 1948., stranka je desnoga centra. Sudjelovala je u više koalicijskih vlada (1948–52., 1959–72., 1977–81., 1982–89., 1994–2006), a vodeća je u njima nakon izbora 2010., 2012. i 2017 (na izborima 2017. osvaja 33 zastupnička mjesta, od ukupnih 150). Od 2006. predvodi je Mark Rutte (premijer od 2010; reizabran 2012. i 2017). Članica je Saveza liberala i demokrata za Europu i Liberalne internacionale. Stranka za slobodu (Partij voor de Vrijheid – akronim PVV), osnovana 2006., stranka je desnice. Nastala je izdvajanjem radikalnoga dijela članstva VVD-a. Zagovara protuimigracijsku politiku (posebno oštru prema muslimanima), te se protivi Europskoj uniji. Osnivač stranke je Geert Wilders. Nakon izbora 2010. treća je stranka po broju zastupnika (do 2012. podupire koalicijsku vladu predvođenu VVD-om), a druga nakon izbora 2017 (osvaja 20 zastupničkih mjesta). Članica je Europskog saveza za slobodu. Kršćansko-demokratski apel (Christen-Democratisch Appèl – akronim CDA), osnovan je 1973. kao demokršćanski stranački savez, a 1980. kao stranka desnoga centra. Predvodio je koalicijske vlade 1977–94., potom je u oporbi do 2002., a zatim do 2012. sudjeluje u koalicijskim vladama (od 2012. ponovno je u oporbi). Nakon izbora 2017. na trećem je mjestu po broju zastupnika (19). Član je Europske narodne stranke i Demokršćanske internacionale. Demokrati 66 (Democraten 66 – akronim D66), osnovana 1966., stranka je lijevoga centra. Uz liberalni politički program zastupa i socijaldemokratske vrijednosti. Sudjelovala je u nizu koalicijskih vlada (1972–77., 1981–82., 1994–2002., 2003–06). Nakon izbora 2017. na trećem je mjestu po broju zastupnika (19). Članica je Saveza liberala i demokrata za Europu i Liberalne internacionale. Zelena ljevica (GroenLinks), osnovana 1989., stranka je ljevice. Nastala je ujedinjenjem Komunističke partije Nizozemske (osnovane 1909) i njoj bliskih ljevičarskih i ekoloških stranaka, te Evangelističke narodne stranke (osnovane 1981). Zagovara ekološki i socijalno odgovornu politiku. Od izbora 1989. oporbena je stranka; najviše zastupničkih mandata (14) osvaja na izborima 2017. Članica je Europske stranke Zelenih. Socijalistička stranka (Socialistische Partij – akronim SP), osnovana 1971., stranka je ljevice. Zagovara demokratski socijalizam. Od izbora 1994. parlamentarna je stranka, u oporbi. Politički utjecaj održala je i nakon izbora 2017 (osvaja 14 zastupničkih mandata). Radnička stranka (Partij van de Arbeid – akronim PvdA), osnovana 1946., stranka je ljevice. Zastupa program socijalne države. Sudjelovala je u više koalicijskih vlada (1946–58., 1965–66., 1972–77., 1981–82., 1989–2002., 2006–10., 2012–17). Od sredine 1950-ih bila je među najutjecajnijim političkim strankama, a najmanji broj zastupnika (9) ima nakon izbora 2017. Članica je Stranke europskih socijalista i Socijalističke internacionale.

Norveška

Desno (Høyre – akronim H), ili Konzervativna stranka, osnovana 1884., stranka je desnoga centra. Zastupa smanjenje poreza i ulazak u Europsku Uniju. Do II. svjetskoga rata sudjelovala je u gotovo svim vladama. Koalicijske je vlade stvarala s Demokršćanima (1983–86., 1980–90) i Liberalnom strankom (2001–05). Nakon izbora 2005. nalazila se u oporbi. Od 2013. predvodi vladu desnoga centra (u koaliciji s Progresivnom strankom i dr.) s premijerkom Ernom Solberg (ponovno nakon izbora 2017). Članica je Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Norveška radnička stranka (Det norske Arbeiderparti – akronim DNA; od 2011. Radnička stranka), osnovana 1887., stranka je lijevoga centra. U parlament je prvi put ušla 1905., a rascijepila se 1918. Ujedinjenjem podijeljenih frakcija (socijaldemokrata i komunista) 1927., postala je najjačom strankom u parlamentu i sastavila vladu. Tijekom II. svjetskoga rata djelovala je ilegalno, a 1945. došla je na vlast te vladala do 1965. DNA je od 1973 do 1981. predvodio niz manjinskih vlada. Na vlasti je ponovno 1990–97. te 1999–2001. Od 2005. predvodila je vladu lijevoga centra s premijerom Jensom Stoltenbergom, od izbora 2013. u oporbi (ponovno nakon izbora 2017). Članica je Socijalističke internacionale. Progresivna stranka (Fremskrittspartiet – akronim FrP), osnovana 1973., desničarska je stranka. Nakon izbora 1997. među vodećim je norveškim strankama (uz laburiste i konzervativace). U oporbi je bila do izbora 2013., kada pristupa koalicijskoj vladi pod vodstvom Konzervativne stranke (u vladi je i nakon izbora 2017). Stranka centra (Senterpartiet – akronim Sp) osnovana je 1920. kao Norveška agrarna stranka (preimenovana 1959). Zagovara interese poljoprivrednika, zauzima se za decentralizaciju i ekonomski protekcionizam, te se protivi norveškom članstvu u Europskoj uniji. Sudjelovala je u više koalicijskih vlada, ponovno 2005–13., a potom je u oporbi. Nastala je ujedinjenjem nekoliko manjih lijevih stranaka. Protivi se ulasku Norveške u Europsku uniju. U parlamentu je od izbora 1977. Nakon izbora 2005. dio je vlade lijevoga centra. Od 2013. nalazi se u oporbi (ponovno nakon izbora 2017). Stranka socijalističke ljevice (Sosialistisk Venstreparti – akronim SV), osnovana 1975., stranka je ljevice. Nastala je ujedinjenjem nekoliko manjih lijevih stranaka. Protivi se ulasku Norveške u Europsku uniju. U parlamentu je od izbora 1977. Nakon izbora 2005. dio je vlade lijevoga centra. Od 2013. nalazi se u oporbi (ponovno nakon izbora 2017).

Novi Zeland

Laburistička stranka Novoga Zelanda (New Zealand Labour Party – akronim LP), osnovana 1916., stranka je lijevoga centra. Zagovara kombinaciju liberalne ekonomije i socijalne države. Bila je samostalno na vlasti 1935–49., 1957–60., 1972–75., 1984–90., a 1999–2008. kao vodeća u koalicijskoj vladi koju je predvodila Helen Elizabeth Clark. U oporbi 2008–17. Na izborima 2017. bila je druga stranka po broju osvojenih glasova (iza NP-a), ali je dogovorila koalicijsku vladu pod vodstvom premijerke Jacinde Ardern. Natpolovičnu zastupničku većinu osvaja na izborima 2020. i ostaje na vlasti. Članica je Socijalističke internacionale. Nacionalna stranka Novoga Zelanda (New Zealand National Party – akronim NP), osnovana 1936., stranka je desnoga centra. Nastala je stapanjem Reformske stranke (osnovane 1909) i Ujedinjene stranke (osnovane 1927). Od početka 1940-ih zauzimala se za uravnotežen odnos liberalnih i socijalnih ciljeva, no od kraja 1980-ih zagovara vrijednosti neoliberalizma. Od osnutka, na vlasti je samostalno s većinskim vladama bila 1949–57., 1960–72., 1975–84. i 1990–96., a 1996–99. i 2008–17. na čelu koalicijskih ili manjinskih vlada. U oporbi je nakon izbora 2017 (iako je osvojila relativnu većinu glasova) i ponovno nakon izbora 2020. na kojima je izgubila znatan broj zastupničkih mjesta (ostala je vodeća oporbena stranka). Članica je Međunarodne demokratske unije. Stranka Zelenih (Green Party), osnovana 1990., ljevičarska je stranka s izraženim ekološkim angažmanom. Parlamentarna je stranka od 1999 (podupire laburističke vlade do 2008). Nakon izbora 2017. na četvrtom je mjestu po broju parlamentarnih zastupnika te ulazi u koalicijsku vladu, a nakon izbora 2020. na trećem (ostaje u vladi). Članica je Globalnih Zelenih. Prvo Novi Zeland (New Zealand First), osnovan 1993., stranka je desnoga centra, nastala odvajanjem dijela članstva od NP-a. Uz vrijednosti konzervativizma, zagovara restriktivnu useljeničku politiku. Parlamentarna je stranka od 1993; sudjelovala je u koalicijskoj vladi pod vodstvom NP-a 1996–99. i LP-a 2005–08. Nakon izbora 2017. bila je treća stranka po broju parlamentarnih zastupnika (znatno iza NP-a i LP-a), te ulazi u koalicijsku vladu pod vodstvom laburista. Porazom na izborima 2020. ostala je bez zastupničkih mjesta. ACT Novi Zeland (ACT New Zealand), osnovan 1994., klasična je liberalna stranka desnoga centra. Proizašao je iz Udruženja potrošača i poreznih obveznika (Association of Consumers and Taxpayers – ACT) osnovanoga 1993. S manjim brojem zastupnika bio je u oporbi 1999–2008., a 2008–11. u koalicijskoj vladi pod vodstvom NP-a čije vlade potom podupire do 2017. Najveći uspjeh ostvaruje na izborima 2020. kada sa Strankom zelenih dijeli treće mjesto po broju zastupnika. Maorska stranka (Maori Party), osnovana 2004., stranka je maorske zajednice (traži veća prava Maora u pitanjima povrata zemljišta oduzetoga u razdoblju britanske uprave i dr.). Od izbora 2005. parlamentarna je stranka s manjim brojem zastupnika (nakon izbornoga poraza 2017. nije ih imala do izbora 2020), povremeno podupire koalicijske vlade.

Njemačka

Socijaldemokratska stranka Njemačke (Sozialdemokratische Partei Deutschlands – akronim SPD), osnovana 1875., stranka je lijevoga centra (prvotni naziv Socijalistička radnička stranka Njemačke imala je do 1890). Nastala je ujedinjenjem socijalističkih i socijaldemokratskih stranaka (vodeća među njima bila je Socijaldemokratska radnička stranka, osnovana 1869. zauzimanjem Augusta Bebela i Wilhelma Liebknechta). Pod kancelarom Bismarckom rad joj je bio zabranjen 1878–90., potom postaje najjača politička stranka u Njemačkoj. Među vodećim osobama njemačke socijaldemokracije bili su i Franz Mehring, Eduard Bernstein, Rosa Luxemburg, Clara Zetkin, Karl Liebknecht i dr. Početkom 1900-ih došlo je u stranci do ideološkoga rascjepa na revolucionarnu i reformističku struju. SPD je bio vodeća stranka Weimarske Republike, a njezin vođa Friedrich Ebert bio je predsjednik države (1919–25). Nakon izbora 1932. i 1933. bila je oporba Hitlerovoj vlasti. Rad joj je bio zabranjen 1933., a obnovljen je nakon II. svjetskoga rata. U Saveznoj Republici Njemačkoj nakon izbora 1949. SPD je bio glavna oporba vladajućemu CDU-u do 1966., kada stvaraju koalicijsku vladu. Od 1969. bio je u vladajućoj koaliciji s FDP-om, u kojoj je ostao do 1982 (potom je u oporbi do 1998). Iz redova SPD-a kancelari su bili Willy Brandt (1969–74; predvodio SPD 1964–87) i Helmut Schmidt (1974–82). Nakon izbora 1998. i 2002. SPD je na vlasti u koaliciji sa Zelenima; Gerhard Schröder (vođa SPD-a 1999–2004) bio je kancelar 1998–2005. Na prijevremenim izborima 2005. SPD je osvojio drugo mjesto te je bio u vladajućoj koaliciji s CDU/CSU-om. U oporbi je od izbora 2009. Nakon izbora 2013. ponovno je u vladajućoj koaliciji s CDU/CSU-om, također i nakon izbora 2017 (na njima je bio drugi po broju zastupnika, iza CDU/CSU-a). Član je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Kršćansko-demokratska unija Njemačke (Christlich-Demokratische Union Deutschlands – akronim CDU), osnovana 1945., stranka je desnoga centra. Pobijedila je na prvim poslijeratnim izborima 1949. i formirala koalicijsku vladu (s CSU-om, FDP-om i dr.); stranački vođa Konrad Adenauer postao je savezni kancelar (do 1963; CDU predvodi do 1966). Savez CDU/CSU predvodio je vlade i nakon izbora 1953., 1957. i 1961., a nakon izbora 1965. vladu je formirao sa SPD-om (pod kancelarom Kurtom Georgom Kiesingerom). U oporbi je bio 1969–82., a zatim ponovno na vlasti do 1998 (pobjeđuje na prvim izborima u ujedinjenoj Njemačkoj, u prosincu 1990). Tijekom 1973–98. vođa CDU-a bio je Helmut Kohl (savezni kancelar 1982–98). Nakon razdoblja u oporbi (1998–2005), CDU je s CSU-om pobijedio na izborima 2005. te je predsjednica stranke (od 2000) Angela Merkel postala kancelarkom i sastavila koalicijsku vladu sa SPD-om. Na vlasti je, u koaliciji s FDP-om, i nakon izbora 2009. Od 2013. ponovno je u vladajućoj koaliciji sa SPD-om, također i nakon izbora 2017 (na njima osvaja relativnu zastupničku većinu). CDU je član Kršćansko-demokratske internacionale, Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Kršćansko-socijalna unija (Christlich-Soziale Union – akronim CSU), osnovana 1945., konzervativna je stranka, zagovornica bavarskog regionalizma (u Bavarskoj je politički vodeća). Od prvih poslijeratnih izbora 1949. u savezu je s CDU-om (kao manja i konzervativnija sastavnica), s kojim sudjeluje na izborima i u vlasti (koalicija CDU/CSU). Stranku je najdulje predvodio Franc Jozef Strauß (1961–88). Članica je Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Slobodna demokratska stranka – liberali (Freie Demokratische Partei – Die Liberalen – akronim FDP), osnovana 1948., stranka je centra. Jedan od osnivača stranke bio je Theodor Heuss, prvi predsjednik SR Njemačke (1949–59). U koalicijskim vladama FDP je bio s CDU/CSU-om (1949–57., 1961–69., 1983–98. i 2009–13), te sa SPD-om (1969–82). Najdulje je FDP predvodio Hans-Dietrich Genscher (1974–85). Nakon pada Berlinskoga zida, u DR Njemačkoj osnovan je sestrinski FDP, koji je izašao na izbore 1990. kao dio Lige slobodnih demokrata. Iste su se godine dvije stranke ujedinile. Stranka je bila u oporbi 1998–2009., a na izborima 2013. nije prešla izborni prag niti ušla u parlament. U oporbi je i nakon izbora 2017 (četvrta je po broju zastupničkih mjesta). Članica je Liberalne internacionale i Saveza liberala i demokrata Europe. Savez 90/Zeleni (Bündnis 90/Die Grünen), osnovan 1993., stranka je ljevice. Nastao je ujedinjenjem zapadnonjemačke stranke Zeleni (osnovane 1979) i ideološki srodnog Saveza 90, osnovanoga u DR Njemačkoj (1990). Zeleni su nastali iz ljevičarskoga ekološkog pokreta, na programu borbe protiv uporabe nuklearne energije; prvi su put u parlamentu nakon izbora 1983 (ostaju u oporbi). Stranka je bila u vladajućoj koaliciji sa SPD-om 1998–2005; potom je u oporbi. Nakon izbora 2017. šesta je po broju zastupničkih mjesta. Članica je Globalnih zelenih i Europske zelene stranke. Lijeva stranka (Die Linkspartei), osnovana 2007., stranka je ljevice. Nastala je povezivanjem Stranke demokratskoga socijalizma (PDS; osnovana 1990) i stranke Rad i socijalna pravda – Izborna alternativa (WASG; osnovana 2005). PDS je proizišao iz Jedinstvene socijalističke stranke Njemačke (SED; osnovana 1946), vladajuće u jednopartijskome režimu DR Njemačke 1949–89 (najdulje su SED predvodili Walter Ulbricht i Erich Honecker). Od izbora 2009. Lijeva stranka nalazi se u oporbi; nakon izbora 2017. peta je po broju zastupničkih mjesta. Članica je Stranke europske ljevice. Alternativa za Njemačku (Alternative für Deutschland – akronim AfD), osnovana 2013., stranka je desnice. Nastala je kroz otpor useljeničkoj politici vlade, zagovarajući nacionalističku i protuislamsku politiku, te snaženje njemačkoga suvereniteta u odnosu na Europsku uniju. U oporbi je nakon izbora 2017; treća je po broju zastupničkih mjesta (iza CDU/CSU-a i SPD-a).

Obala Bjelokosti

Demokratska stranka Obale Bjelokosti (Parti démocratique de la Côte d’Ivoire – akronim PDCI), osnovana 1946. (do 1960. članica saveza stranaka francuskih kolonija u zapadnoj i ekvatorijalnoj Africi Demokratsko afričko okupljanje – Rassemblement démocratique africain), populistička je i konzervativna stranka. Bila je jedina legalna stranka od državne neovisnosti 1960. do demokratizacije početkom 1990-ih; nakon slobodnih izbora 1990. i 1995. ostala je na vlasti do vojnog udara 1999. Osnivač stranke bio je Félix Houphouët-Boigny (predsjednik republike od 1960. do smrti 1993); od 1993. stranku vodi Henri Konan Bédié (predsjednik republike 1993–99). Nakon izbora 2000–01. i 2011. najsnažnija je oporbena stranka. Na izborima 2016. u pobjedničkom je političkom savezu Okupljanje Houphouëtista za demokraciju i mir (s RDR-om i drugim manjim strankama). Bjelokosna narodna fronta (Front populaire ivoirien – akronim FPI), osnovana 1982. u Francuskoj, stranka je lijevoga centra. Postala je predvodnica oporbe nakon legalizacije 1990. U oporbi je nakon izbora 1990. i 1995., a vladajuća stranka postala je nakon izbora 2000–01. na kojima osvaja relativnu zastupničku većinu (s malom prednošću u odnosu na PDCI). Jedan od osnivača stranke Laurent Gbago bio je predsjednik republike 2000–10; odbio je priznati izborni poraz 2010., što je vodilo građanskim sukobima (stranka je 2011. isključena iz Socijalističke internacionale). Bojkotirala je parlamentarne izbore 2011., a nakon izbora 2016. ostaje u parlamentu s malim brojem zastupnika. Okupljanje republikanaca (Rassemblement des républicains – akronim RDR), osnovana 1994., stranka je centra (nastala je odvajanjem ideološki liberalnog dijela članstva od PDCI-ja). Od 1999. predvodi je Alassane Outtara (predsjednik republike od 2010., reizabran 2015). Relativnu zastupničku većinu osvaja na izborima 2011. Na izborima 2016. u pobjedničkom je političkom savezu Okupljanje Houphouëtista za demokraciju i mir (s PDCI-jem i nekim manjim strankama). Članica je Liberalne internacionale i Internacionale demokrata centra.

Oman

Nema političkih stranaka.

Pakistan

Pakistanski pokret za pravdu (Pakistan Tehreek-e-Insaf – akronim PTI), osnovan 1996., stranka je centra. Na izborima 2002. osvaja jedno mjesto u parlamentu, bojkotira izbore 2008., na izborima 2013. treći je po broju zastupnika (iza PML-a i PPP-a), a pobjeđuje na izborima 2018 (osvaja relativnu parlamentarnu većinu i predvodi koalicijsku vladu). Vođa stranke je Imran Khan (premijer od 2018). Pakistanska muslimanska liga (Pakistan Muslim League – akronim PML), osnovana 1962., konzervativna je stranka. Nakon razdoblja vojnih uprava izmjenjivala se na vlasti s PPP-om. Od kraja 1980-ih vodeća stranačka osoba postaje Nawaz Sharif (premijer 1990–93., 1997–99. i 2013–17). U oporbi je nakon izbora 2018 (druga po broju zastupnika, iza PTI-ja). Pakistanska narodna stranka (Pakistan People’s Party – akronim PPP), osnovana 1967., stranka je lijevoga centra (zastupala je varijantu islamskoga socijalizma. Na vlasti se izmjenjivala s PML-om. Vodeće stranačke osobe bili su Zulfikar Ali Bhutto (predsjednik republike 1971–73., premijer 1973–77) i Benazir Bhutto (premijerka 1988–90. i 1993–96). Početkom 1990-ih stranka je odbacila većinu socijalističkih ideja i ideološki se primaknula socijaldemokratskomu centru. Vladajuća je stranka 2008–13. a potom je u oporbi (nakon izbora 2018. treća je po broju zastupničkih mjesta). Članica je Socijalističke internacionale.

Palau

Nema političkih stranaka.

Palestina

Palestinski nacionalni oslobodilački pokret (Ḥarakat al-Taḥrīr al-Waṭanī al-Filasṭīnī – akronim Fatah), osnovan 1958. Političko je krilo Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), koju je od 1969. pa do smrti 2004. predvodio J. Arafat. Na prvim izborima 1996., nakon sporazuma s Izraelom, Fatah je osvojio apsolutnu vlast, dok je Arafat izabran za predsjednika Palestinskoga zakonodavnog vijeća. Izgubio je izbore 2006. i uspostavio koalicijsku vladu s Hamasom, koja je 2007. razvrgnuta; otad vlada na području Zapadne obale. Islamski pokret otpora (Ḥarakat al-Muqāwama al-Islāmiyya – akronim Hamas), osnovan 1987. Militantna je organizacija koja se protivi sporazumu s Izraelom. Zbog programa socijalne pomoći te uspostavljanja škola i bolnica ima veliku potporu u narodu. Vojno krilo Hamasa odgovorno je za niz samoubilačkih bombaških napada protiv Izraela, što je dovelo do izraelskih atentata na vođe pokreta. Bojkotirao je izbore 1996., a pobijedio na izborima 2006. Nakon kratkotrajne koalicijske vlade s Fatahom, od 2007. vlada pojasom Gaze.

Panama

Demokratska revolucionarna stranka (Partido Revolucionario Democrático – akronim PRD), osnovana 1979., stranka je lijevoga centra. Osnivač stranke bio je Omar Torrijos (sudionik vojnog udara 1968., državni vođa od 1972). Nakon njegove smrti 1981. u stranci je došlo do ideoloških i drugih podjela, te je dijelom bila u službi režima Manuela Noriege (1983–89). Demokratizacijom početkom 1990-ih stranka se vratila programu društvenih reformi, a iz njezinih su redova bili predsjednici republike Ernesto Pérez Balladares (1994–99) i Martín Torrijos (2004–09), a od 2019. je Laurentino Cortizo. Nakon općih izbora 2019. vodeća je parlamentarna stranka. Članica je Socijalističke internacionale. Demokratska promjena (Cambio Democrático – akronim CD), osnovana 1998., stranka je desnoga centra. Osnivač je stranke Ricardo Martinelli (predsjednik republike 2009–14). Nakon izbora 2019. vodeća je oporbena stranka (druga po broju zastupnika, iza PRD-a). Članica je Međunarodnoga demokratskog saveza. Panamska stranka (Partido Panameñista – akronim PP), osnovana 1932., konzervativna je i populistička stranka. Stvorena je pod imenom Nacionalna revolucionarna stranka (sredinom 1940-ih dobiva današnji naziv), a njezin osnivač bio je Harmodio Arias (predsjednik republike 1932–36); utjecajan je bio i njegov brat Arnulfo Arias (predsjednik republike 1940–41., 1949–51. i kratko 1968., do vojnog udara). Potkraj 1960-ih, nakon podjele (odlazi dio članstva koji podupire vladavinu Omara Torrijosa), preimenovana je u Autentičnu panamsku stranku. U oporbi režimu Manuela Noriege bila je 1980-ih, a nakon njegova pada stranački kandidat Guillermo Endara pobijedio je na izborima i postao predsjednik republike (1989–94). Godine 1990. stranka je preimenovana u Arnulfističku stranku, u čast preminuloga Arnulfa Ariasa (1988), čija je udovica Mireya Moscoso kao stranački kandidat pobijedila na općim izborima 1999. i postala prva predsjednica republike (na položaju do 2004). Godine 2005. stranka je ponovno preimenovana u Panamsku stranku, a njezin vođa (od 2006) Juan Carlos Varela pobijedio je na izborima 2014. i postao predsjednik republike (do 2019). Nakon izbora 2019. stranka je u oporbi (treća po broju zastupnika).

Papua Nova Gvineja

Ujedinjena stranka Papue Nove Gvineje (Papua New Guinea Union Party – akronim PGU; također Papua and Niugini Union Pati – Stranka Pangu) osnovana je 1967. kao stranka centra. Vođa stranke Michael Somare bio je prvi premijer nakon neovisnosti 1975 (do 1980., ponovno 1982–85; stranku napustio 1995). Iz stranačkih redova premijer je bio i Rabbie Namailu (1988–92), a od 2019. je James Marape (predvodi koalicijsku vladu). Stranka narodnoga napretka (Peopleʼs Progress Party – akronim PPP), osnovana 1969., konzervativna je stranka. Njezin vođa Julius Chan bio je premijer u dva mandata (1980–82. i 1994–97). Narodni demokratski pokret (Peopleʼs Democratic Movement – akronim PDM), osnovan 1985., konzervativna je stranka (nastaje odvajanjem od PGU-a). Iz njezina vodstva premijeri su bili Paias Wingti (1985–88., 1992–94) i Mekere Morauta (1999–2002). Narodni nacionalni kongres (Peopleʼs National Congress – akronim PNC), osnovan 1993., stranka je centra. Iz njezina vodstva premijeri su bili William Skate (1997–99) i Peter OʼNeill (2011–19). Stranka narodnoga saveza (National Alliance Party – akronim NAP), osnovana 1995., stranka je centra. Pristupio joj je Michael Somare (nakon razlaza s vodstvom PGU-a), te je kao kandidat NAP-a bio premijer 2002–11.

Paragvaj

Nacionalna republikanska asocijacija – Stranka colorado (Asociación Nacional Republicana – Partido Colorado – akronim ANR-PC), osnovana 1887., stranka je desnice. Bila je na vlasti do 1904., potom 1946–73. kao jedina legalna stranka. Vladala je do 2008., kada je prvi put smijenjena. Na vlasti ponovno od izbora 2013. Autentična radikalno-liberalna stranka (Partido Liberal Radical Auténtico – akronim PLRA), osnovana 1978., stranka je centra. Sljednica je Liberalne stranke, koja je dominirala političkim životom zemlje 1904–36., a bila je zabranjena tijekom vlasti ANR-PC-a. Legalizirana je 1989. te je postala vodećom oporbenom strankom, a u oporbi je bila i do izbora 2008., kada prvi put dolazi na vlast. U oporbi je ponovno od izbora 2013. Članica je Liberalne internacionale.

Peru

Narodna snaga (Fuerza Popular – akronim FP), osnovana 2010., konzervativna je stranka. Predvodi je Keiko Fujimori (kći Alberta Fujimorija, predsjednika 1990–2000., potom osuđenoga na višegodišnji zatvor). Nakon izbora 2016. FP osvaja apsolutnu većinu u parlamentu. Široki front za pravdu, život i slobodu (El Frente Amplio por Justicia, Vida y Libertad – akronim FA), osnovan 2013., obuhvaća ljevičarske stranke. Nakon izbora 2016. ulazi u parlament. Peruanci za promjene (Peruanos Por el Kambio – akronim PPK) je stranka desnoga centra osnovana 2014. Osnivač i vođa stranke je Pedro Pablo Kuczynski (od 2016. predsjednik republike). Parlamentarna je stranka nakon izbora 2016. Narodna akcija (Acción Popular – akronim AP), osnovana 1956., stranka je centra. Njen osnivač Fernando Belaúnde Terry bio je predsjednik republike 1963–68. i 1980–85. Parlamentarna je stranka nakon izbora 2016. Američki narodni revolucionarni savez – Peruanska apristička stranka (Alianza Popular Revolucionaria Americana – Partido Aprista Peruano – APRA), osnovana 1924., stranka je lijevoga centra. Od 2004. vođa stranke je Alan Garcia (predsjednik republike 1985–90. i 2006–11). Parlamentarna je stranka nakon izbora 2016. Članica je Socijalističke internacionale.

Poljska

Pravo i pravda (Prawo i Sprawiedliwość – akronim PiS), osnovana 2001., stranka je desnoga centra. Osnovali su je suradnici Lecha Wałęse, braća Lech i Jarosław Kaczyński. Koalicijsku vladu predvodila je 2005–07., potom je postala vodeća oporbena stranka (do izbora 2015). Lech Kaczyński bio je predsjednik republike 2005–10 (poginuo je u zrakoplovnoj nesreći). Jarosław Kaczyński bio je premijer 2006–07. Stranački kandidat Andrzej Duda pobijedio je na predsjedničkim izborima 2015. Nakon pobjede na parlamentarnim izborima 2015. PiS je stekao natpolovičnu većinu i samostalno oformio vladu (ponovno i nakon izbora 2019); 2015–18. predvodi ga Beata Szydło, a od kraja 2018. Mateusz Morawiecki. PiS je član Europskih konzervativaca i reformista. Građanska platforma (Platforma Obywatelska – akronim PO), osnovana 2001., stranka je centra. Neuspješno je pokušala spriječiti povratak SLD-a na vlast na izborima 2001., a potom je postala vodeća oporbena stranka, do pobjede na izborima 2007. Potom predvodi koalicijsku vladu (s PSL-om), ponovno nakon izbora 2011. U njezinu vodstvu bili su Donald Tusk (premijer 2007–14), Ewa Kopacz (premijerka 2014–15) i Bronisław Komorowski (predsjednik republike 2010–15). Nakon parlamentarnih izbora 2015. vodeća je oporbena stranka, ponovno i nakon izbora 2019. na kojima je predvodila Građansku koaliciju. Članica je Europske narodne stranke. Savez demokratske ljevice (Sojusz Lewicy Demokratycznej – akronim SLD), osnovan 1991., stranka je ljevice. Sljednik je Poljske ujedinjene radničke stranke, vladajuće 1948–90. Nakon izbora 1991. bio je u oporbi; koalicijske vlade predvodio je 1993–97. i 2001–05., potom je u oporbi (i nakon izbora 2011). Član vodstva SLD-a Aleksander Kwaśniewski bio je predsjednik republike u dva mandata (1995–2005). Na izborima 2015. SLD je sudjelovao u sastavu koalicijske Ujedinjene ljevice, koja nije prešla izborni prag. Na izborima 2019. uspješno predvodi koaliciju Ljevica i postaje treća stranka po broju parlamentarnih zastupnika (iza PiS-a i PO-a). Član je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Poljska narodna stranka (Polskie Stronnictwo Ludowe – akronim PSL), osnovana 1990., demokršćanska je i poljodjelska stranka (naziva se i Poljska seljačka stranka). Sudjelovala je u koalicijskim vladama sa SLD-om (1993–97., 2001–03), a nakon izbora 2007. i 2011. u vladajućoj je koaliciji s PO-om. U oporbi je nakon izbora 2015. Na izborima 2019. predvodi Poljsku koaliciju, koja postaje četvrta po broju parlamentarnih zastupnika. Članica je Europske narodne stranke. Kukiz 15, desničarska stranka, osnovana je 2015. pod vodstvom Paweła Kukiza. Zagovornica je konzervativnih društvenih vrijednosti. Nakon izbora 2015. bila je treća po broju parlamentarnih zastupnika (iza PiS-a i PO-a). U parlamentu je i nakon izbora 2019., na kojima je bila u sastavu Poljske koalicije.

Portugal

Socijalistička stranka (Partido socialista – akronim PS), osnovana 1875., stranka je lijevog centra. U razdoblju autoritarnih režima (1928–74) bila je isključena iz političkoga života. Od uspostave demokratskoga poretka 1974. bila je u nekoliko koalicijskih vlada (1976–78., 1983–85., 1995–2002). Bila je na vlasti 2005–11., potom je u oporbi do izbora 2015. nakon kojih je formirala koalicijsku vladu s Lijevim blokom. Članica je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Socijaldemokratska stranka (Partido Social Democrata – akronim PSD), osnovana 1974., stranka je desnoga centra. Bila je na vlasti 1979–95. te 2002–05. Potom je u oporbi do izbora 2011. nakon kojih stvara koalicijsku vladu s CDS/PP-om. Na izborima 2015. predvodi savez Naprijed, Portugal (s CDS/PP-om), osvaja relativnu većinu u parlamentu, ali potom ne uspijeva održati koalicijsku vladu. Članica je Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Demokratski i socijalni centar/Narodna stranka (Centro Democrátio e Social/Partido Popular – akronim CDS/PP), osnovana 1974., stranka je desnice. Zastupa konzervativne demokršćanske vrijednosti. Do 1990. nosila je naz