STRUKE:

Popper, Karl Raimund

ilustracija
POPPER, Karl Raimund
ilustracija1ilustracija2

Popper [pɔ'pə], Karl Raimund, britanski i austrijski filozof (Beč, 28. VII. 1902London, 17. IX. 1994). Jedan od vodećih filozofa XX. stoljeća. Diplomirao (1922) i doktorirao (1928) na Sveučilištu u Beču iz područja kognitivne psihologije, što mu je kasnije omogućilo usmjerenje prema filozofiji znanosti, napose spoznajnoj teoriji i logici. Za studija priključio se socijalističkomu pokretu te prihvatio marksističke ideje, no ubrzo ih je zbog »pseudoznanstvenosti« napustio, okrenuvši se liberalizmu koji je kroz svoje osobne i filozofske nazore slijedio cijeli život. Zbog jačanja njemačkoga nacističkog utjecaja u Austriji 1937. emigrirao je na Novi Zeland, gdje je predavao na Canterbury University Collegeu u Christchurchu (1937–45). Nakon rata odlazi u Veliku Britaniju, gdje je do umirovljenja bio profesor logike i epistemologije na London School of Economics and Political Sciences (1946–69). Iskustva II. svjetskoga rata i totalitarizama u Europi toga razdoblja bitno su obilježila njegove filozofske nazore, stoga se sva tri glavna područja njegovih istraživanja (filozofija znanosti, socijalna filozofija i filozofija politike) temelje na principu suprotnome zatvorenoj totalitarnoj svijesti – principu otvorenosti. U filozofiji znanosti, odn. epistemologiji utemeljitelj je »filozofije kritičkoga racionalizma« koja se, s jedne strane, protivi logičkomu pozitivizmu (napose neopozitivizmu Bečkoga kruga s kojim je isprva surađivao), a s druge, metafizičkomu idealizmu i materijalizmu, čime je postao jedan od najznačajnijih protivnika esencijalizma u filozofiji prema kojem se sve pozicije svode na nepromjenjivu bît koja je vječna i nadvremena. Njegov je temeljni antipozitivistički stav taj da se pravilnosti ustvrđene u prirodnim znanostima ne mogu i ne smiju univerzalistički primjenjivati na ljudsko ponašanje jer se ono ne odvija prema istim uzrocima koji vrijede u prirodnim znanostima. Protiveći se tadašnjoj epistemološkoj praksi, osobito Bečkoga kruga, koja je zastupala načelo provjerljivosti (verification principle) hipoteza (iskaza), Popper, u svom najznačajnijem epistemologijskom djelu Logika znanstvenog otkrića (Logik der Forschung, 1935), uvodi revolucionaran obrat načelom opovrgljivosti (falsification principle) koje postaje središnjom metodom njegove filozofije znanosti, ali i pogleda na svijet. Ono podrazumijeva da se hipoteza (teorija, iskaz, sud, aksiom) ne postavlja više metodološki tako da se pokušava dokazati ili potkrijepiti (verification), nego opovrgnuti (falsification). Opovrgljivost (falsifiability) za Poppera je ujedno kriterij razgraničenja (demarcation) između racionalno i iracionalno postavljenoga iskaza, jer racionalna diskusija o određenom znanstvenom iskazu može biti moguća samo ako je opovrgljiva, odn. ako je postavljena tako da se može izložiti opovrgavanju. Na taj se način zadovoljava uvjet racionalne znanstvene diskusije jer znanstvenik svoj iskaz (hipotezu) postavlja tako da ga sam nastoji opovrgnuti, a ne braniti, čime se iz racionalne znanstvene metode isključuje svaki oblik dogmatizma i ideologizacije znanja. Time Popper dolazi do postulata pogrješivosti (falibilizma) svega znanja, a time i znanstvenih iskaza (hipoteza), što je pretpostavka napretku znanosti koji počiva na mogućnosti da bolja, provjerljivija hipoteza odmijeni lošiju, odn. manje provjerljivu. Protiveći se empirističkoj tradiciji koja je omogućila pozitivizam, Popper odbacuje temeljnu empirističku metodu – logiku indukcije koja polazi od pojedinačnih slučajeva niže univerzalnosti koje nastoji poopćiti na razinu univerzalnog pravila. Induktivizam je za nj neodrživ jer se pogrešno temelji na očekivanju da će se neka teorija u budućnosti pokazati istinitom samo ako je potvrđena (verificirana) na nekoliko ranijih pojedinačnih slučajeva. Na primjeru bijelih labudova Popper pojašnjava da nam bez obzira na to koliko primjeraka bijelih labudova iskustveno opazili to ne daje za pravo zaključiti univerzalnim iskazom kako su svi labudovi bijeli. Za Poppera je takav pristup prema kojem se univerzalni iskazi izvode iz singularnih pogrešan bez obzira na to koliki je broj ili postotak singularnih iskaza jer je opterećen psihologizmom, odn. subjektivnim, iskustvenim doživljajem svijeta koji varira s obzirom na istraživača. Po uzoru na kritiku induktivizma Davida Humea zaključuje kako se induktivizmom može doći do stupnja veće ili manje vjerojatnosti hipoteza, ali se nužno zapada u beskonačni regres i doktrinu apriorizma jer iskustvo može logički beskonačno nazadovati. Nasuprot tomu, Popper uspostavlja objektivističku deduktivnu metodu. Ona za nj predstavlja put kojim se uz pomoć prije prihvaćenih iskaza u teoriji deduciraju određeni singularni iskazi koje uvjetno možemo nazvati predviđanjima (predictions). Na temelju praktične primjenjivosti i eksperimenata možemo doći do pozitivnog i negativnog ishoda. U prvom slučaju, ako je odluka pozitivna, odn. ako se dokaže da su singularni iskazi prihvatljivi ili verificirani (verified), onda je teorija (zasad) prošla provjeru. U drugome slučaju, ako je odluka negativna, odn. ako su zaključci opovrgnuti (falsified), njihovo opovrgavanje istodobno opovrgava teoriju iz koje su logički deducirani. Za Poppera je važnost toga pristupa u stavu da ne postoji znanje koje je jednom za svagda uspostavljeno i dovršeno, nego da je napredak znanja (znanosti) nedovršiv te se ne odvija u okviru velikih obuhvatnih doktrina i »istina«, nego postupnim i malim koracima. Tek se uz takve pretpostavke, smatra Popper, omogućuje uspostavljanje otvorene znanosti koja će biti pretpostavka otvorenomu društvu o kojem piše u svom utjecajnom djelu iz političke filozofije Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji (The Open Society and Its Enemies, I–II, 1945). U njem kao i u epistemologijskim radovima polazi od kritike uspostavljanja »istine« kao cilja znanstvenoga i društvenoga djelovanja. Smatra kako se do »istine« može doći jedino ako se za cilj djelovanja (istraživanja) ne postavlja »istina«, a to znači odustajanje od svakog esencijalizma i historicizma koji polaze od toga da je »istina« uvijek »tu« na isti način, ali se samo treba otkriti ili pojaviti, što za Poppera predstavlja izraz zatvorene znanosti i zatvorenog društva. Njegovim apologetima u povijesti filozofije ponajprije određuje Platona, odn. njegovu teoriju formi ili ideja prema kojoj sve tvarno što ne slijedi svoju ideju propada ili se kvari, Aristotela i njegov esencijalizam, Hegela i njegovu apologetiku kretanja povijesnoga duha te Marxa, odn. njegov historijski i dijalektički materijalizam. U njima je, zanemarivši u mnogome vremenski kontekst njihovih nastojanja, vidio preteče razvoja totalitarizma u XX. stoljeću. U tu je svrhu u Bijedi historicizma (The Poverty of Historicism, 1957), kritizirajući naturaliste i antinaturaliste, upozorio na opasnost historicizma, odn. doktrine prema kojoj postoje opći, predvidivi i nepromjenjivi zakoni povijesnoga razvoja koji određuju smjer kretanja društvenoga razvoja. U njima je vidio opasnost transponiranja povijesnih događaja i stavova na sadašnjost jer se time onemogućuje pojavljivanje nečega novog i autentičnog kao jamstva otvorenog pristupa društvenim, političkim i znanstvenim uvidima. Umjesto profetizma, odn. »proročkog« predviđanja budućih događaja prema unaprijed postavljenim idejama, treba biti svjestan, smatra Popper, da se povijesni događaji mogu ponavljati, ali samo u novim i drukčijim uvjetima i okolnostima. Popperova filozofija znanosti te politička i socijalna filozofija usmjerene su kritici svakog dogmatskog i ideologiziranog znanja jer je u nacionalsocijalizmu (darvinizam, eugenika, rasna teorija) i komunizmu (dijalektički i historijski materijalizam) vidio pokušaj znanstvene potkrijepljenosti totalitarnih režima, zbog čega je mnogim znanstvenicima postao referentno mjesto i simbol protivljenja doktrinarnomu pogledu na svijet. Utjecao je na mnogobrojne filozofe, sociologe, politologe, ekonomiste te prirodoznanstvenike (Paul Karl Feyerabend, Ralf Dahrendorf, Friedrich August von Hayek, Milton Friedman, Thomas Kuhn, Imre Lakatos i dr.).

Ostala važnija djela: Nagađanja i pobijanja (Conjectures and Refutations, 1963), Objektivna spoznaja: evolucijski pristup (Objective Knowledge: An Evolutionary Approach, 1972), Sebstvo i njegov mozak: argument za interakcionizam (The Self and Its Brain: An Argument for Interactionism, koautor John Carew Eccles, 1977), Oba temeljna problema spoznajne teorije (Die beiden Grundprobleme der Erkenntnistheorie, 1979), Realizam i svrha znanosti (Realism and the Aim of Science, 1983), Budućnost je otvorena (Die Zukunft ist offen, koautor Konrad Lorenz, 1985), Svijet sklonosti (A World of Propensities, 1990), Znanje i problem um–tijelo: u obranu interakcionizma (Knowledge and the Mind-Body Problem: In Defence of Interaction, 1994), Rani spisi (Frühe Schriften, posmrtno, 2006), Nakon Otvorenog društva (After The Open Society, posmrtno, 2008).

Citiranje:
Popper, Karl Raimund. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 25. 10. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49502>.