popularna glazba, termin kojim se označavaju oni tipovi glazbe u suvremenim društvima koji se smatraju paralelnima, komplementarnima ili čak protivnima umjetničkoj i tradicionalnoj (izvornoj folklornoj) glazbi. Obilježava ih općenito niža estetička vrijednost, manja strukturna složenost i velika fluktuacija (brzo prihvaćanje i nagli pad slušanosti) konkretnih skladbi, namijenjenih širokim slojevima glazbeno slabije obrazovanih slušatelja. Pojam i konkretne pojavnosti popularne glazbe mijenjali su se ovisno o promjenljivim društvenim odnosima, glazbenim potrebama i osobito načinima širenja i potrošnje glazbe. Povijesno gledano, popularna glazba javlja se tijekom XVII. i XVIII. st., a potpuno se osvještava u XIX. st. u ranoj fazi građanskog društva na Zapadu, u okolnostima društvene diferencijacije u hijerarhiju slojeva i klasa industrijskog i kapitalističkoga društva, narasle gradske publike i njezina raslojavanja prema razini glazbene naobrazbe, ali i sredstava i dostupnosti u distribuciji glazbenih artefakata (industrija notnih izdanja i popularnih glazbenih aranžmana i transkripcija, zasebni repertoari npr. tzv. salonske glazbe, instrumentarij, stvaranje nacionalnog tržišta i dr.). Potpuno nov i snažan zamah popularna glazba doživljava od kraja XIX. st. izumom te masovnom proizvodnjom, primjenom i dostupnošću mehaničkih, električnih i napokon elektroničkih sredstava pohrane i reprodukcije zvuka te njegove distribucije (mehanička glazbala, gramofon, radio, zvučni film, televizija, video, kompaktna ploča, walkman i dr.). Suvremena posvemašnja demokratizacija pristupa glazbi i njezine potrošnje, osobito nakon II. svjetskog rata, stvorila je nove navike slušanja (glazba kao potrošna roba koju vlasnik mehaničkoga reprodukcijskog aparata može konzumirati kada, kako i gdje to želi), bitno različite od onih u tradicionalnih posjetitelja koncerata ili glazbenih kazališta izloženih utjecaju »aure« jedinstvenosti glazbenoga umjetničkoga djela. Istodobno, na području popularne glazbe djeluju procesi fetišiziranja (podjednako stvaranja kao i detroniziranja) osoba u tzv. sustavu zvijezda (analogno pojavama u području filma) za izvoditelje, producente, tzv. DJ-ove itd.
U popularnu glazbu mogu se svrstati: pjesme i plesovi tiskani u Engleskoj u drugoj polovici XVII. st.; melodije koje su se rabile u XVIII. st. u engleskoj baladnoj operi, njemačkom Singspielu, talijanskoj operi buffi i francuskoj opéri comique, koje su prodrle u šire slojeve pučanstva izvedbama putujućih glazbenika i svirača; veći dio repertoara pjevačkih društava i ansambala limene glazbe u XIX. st.; glazba promenadnih koncerata i glazbenih priredaba u XIX. st. na otvorenome (vrtovi za zabavu, gostionice) u Beču (orkestri skladatelja-dirigenata J. Lannera i J. Straussa oca i sina s pretežno valcerskim skladbama), Parizu (Philippe Mussard), Londonu (Louis Jullien) i dr.; repertoar tzv. vedroga kazališta (opereta, zarzuela, kabaret, vodvilj, revija) druge polovice XIX. i prve polovice XX. st. (opereta od J. Offenbacha preko F. von Suppéa, J. Straussa sina, K. Millöckera, I. Zajca, A. Sullivana do E. Kálmána, F. Lehára i I. Tijardovića); američka produkcija pjesama i mjuzikala skladatelja (Paul Dresser, I. Berlin, G. Gershwin, J. Kern, C. Porter, R. Rodgers i dr.) iz tzv. Tin Pan Alley s kraja XIX. i prve polovice XX. st.; tzv. etnička američka glazba (npr. irska glazba; country glazba; pretežno afroamerički cakewalk, ragtime, jazz, blues); plesna glazba (boogie-woogie; latinskoamerički tango, rumba, mambo) i pjesme izrazitih američkih pjevačkih osobnosti (npr. N. K. Cole, L. Armstrong, B. Crosby, F. Sinatra i dr.) iz sredine XX. st.; repertoar francuske šansone (interpreti kao npr. É. Piaf, Y. Montand, J. Brel i dr.), njemačkih šlagera (Peter Alexander, Caterina Valente, Conny Froboess i dr.), talijanske kancone (D. Modugno, C. Villa, Mina i dr.); te osobito od sredine 1950-ih rock and roll kao svojevrsna mješavina rhythm and bluesa te country glazbe (Bill Halley i osobito E. Presley) kao najjači i najvitalniji glazbeni izraz tzv. supkulture ili kontrakulture i načina života širokih slojeva američke i europske mladeži. Cijela planetarna scena popularne glazbe druge polovice XX. st. ima svoje ishodište u rocku, a karakterizira ju diferencijacija na podstruje kao što su beat (skupine The Beatles, Rolling Stones i dr.), punk rock (skupina Sex Pistols), folk rock (B. Dylan, J. Baez), art rock, hard rock, country rock, heavy metal, disco, funk, reggae, hip-hop, rap, techno, rave i dr. (termini neprevedeni s engleskoga jer se stručno i kolokvijalno rabe u izvorniku). Posebnu stavku čini tzv. svjetska glazba (world music), hibridni žanr između rock glazbe i tradicionalnih glazbenih kultura Europe, Azije, Latinske Amerike i Afrike.
