posjed, faktična (de facto) vlast na stvari. Suvremena pravna teorija, a tako i hrvatsko stvarnopravno uređenje, posjed ne smatra pravom, nego činjenicom koja je pravno relevantna i izaziva određene pravne učinke. Nije odlučno ima li ta faktična vlast pravni temelj. Svaka faktična vlast na stvari ne mora imati značenje posjeda. Prema rimskoj ili subjektivističkoj koncepciji, uz faktično držanje stvari (corpus) traži se i volja (animus) da se stvar drži kao svoja, za sebe. Prema germanskoj ili objektivističkoj koncepciji, koju prihvaća i hrvatsko zakonodavstvo, dovoljna je faktična vlast na stvari, tj. animus nije konstitutivni element posjeda. Pravo daje zaštitu tomu faktičnom stanju ne dopuštajući drugomu da ga samovlasno mijenja. Objekti posjeda mogu biti stvari i prava. Posjed može biti neposredan i posredan, samostalan i nesamostalan. S obzirom na kakvoću razlikuje se zakonit i nezakonit, istinit i neistinit, te pošten i nepošten posjed. Posjed koji je zakonit, istinit i pošten naziva se kvalificiranim posjedom. Stjecanje posjeda može biti izvorno i izvedeno. Izvorno je stjecanje posjeda jednostranim činom, mimo volje ili protivno volji dotadašnjega posjednika; izvedeno je stjecanje voljom dotadašnjega posjednika. Posjed prestaje gubitkom faktične vlasti na stvari, odn. prestankom izvršavanja sadržaja prava. Zaštita posjeda od samovlasnoga smetanja uznemiravanjem ili oduzimanjem posjeda ostvaruje se putem suda, u sporu zbog smetanja posjeda i dopuštenom samopomoći.
