posvojnost (posesivnost), u lingvistici, semantički odnos dvaju imenskih izraza, od kojih jedan (posjedovano ili posesum) pripada drugomu (posjedovatelju ili posesoru) ili je njegov dio. Gramatički se odnos posvojnosti izražava na različite načine: običnom jukstapozicijom (supostavljanjem) posjedovatelja i posjedovanoga (npr. u velškome), posvojnim genitivom, pri čem imenski izraz koji označuje posjedovatelja dolazi u posebnom padežu, genitivu (npr. u litavskome), prijedložnim izrazom (npr. u francuskome), posvojnim afiksima (npr. u abhasko-adigejskim jezicima koji se govore na Kavkazu), itd. U hrvatskome postoje dva najčešća načina izražavanja posvojnosti: a) s pomoću posvojnoga pridjeva, koji se može tvoriti od većine imenica koje označuju što živo (npr. kraljev od imenice kralj, ženin od imenice žena, itd.), i b) posvojnim genitivom, koji se upotrebljava osobito često kada je posjedovatelj izražen s pomoću više riječi (usp. kraljeva palača spram palača našega kralja). U nekim je jezicima posvojnost imenska gramatička kategorija, pa svaka imenica mora dobiti posvojni afiks ako izražava posjedovano, npr. u madžarskome: u izrazu a diák kéz-e »učenikova ruka« imenica diák »učenik« ostaje nepromijenjena, ali imenica kéz »ruka« dobiva posvojni sufiks -e. Mnogi jezici u gramatici razlikuju tzv. otuđivu i neotuđivu posvojnost: odnos posvojnosti na osobit se način izražava između posjedovatelja i imenica koje se doživljavaju kao nerazdvojno, bitno posjedovane (npr. imenice za dijelove tijela, rodbinske odnose itd.), a za druge, neotuđivo posjedovane imenice, postoji drukčija gramatička konstrukcija ili skup posvojnih afiksa. Razlikovanje otuđive i neotuđive posvojnosti osobito je često u jezicima Australije i Oceanije, dijelova sjeverne i sr. Amerike, ali se susreće i drugdje (npr. u abhaskome jeziku na Kavkazu).
